Bata Živojinović: U susret sedamdeset osmom rođendanu

Bata Živojinović: U susret sedamdeset osmom rođendanu

Autor: | 30/04/2011

0

Jedan od omiljenih glumaca Velimir - Bata Živojinović, iako će za mesec i po dana napuniti sedamdeset osam godina, radi nesmanjenim žarom. Glumački angažmani mu se svakodnevno nude. Međutim, zbog funkcija člana Upravnog odbora Filmskog centra i Odbora Sekretarijata za kulturu koje obavlja već nekoliko godina, čuveni Valter prinuđen je da brojne zanimljive role ne prihvati. Nedavno mu je u filmu „Beli lavovi“, koji kao reditelj potpisuje njegov veliki prijatelj i kolega Lazar Ristovski, bila ponuđena glavna muška uloga, ali je Bata zbog sukoba interesa, ali i zbog obraza i časti, taj angažman morao da odbije.
- Meni novac nikada nije bio bitan, a tek sad kada sam zašao u neke godine i ne razmišljam o njemu. Ulogu u filmu „Beli lavovi“ najpre sam prihvatio, ali kada je Lazar Ristovski tražio novac od Upravnog odbora čiji sam ja član, morao sam da se povučem iz njegovog projekta. Ne ide da ja glumim u filmu za koji odobravam novčana sredstva. U Lazinom ostvarenju glumio bih i bez novca, ali tada mi niko ne bi verovao. Slična je bila i situacija sa „Paradom“ Srđana Dragojevića. I njega sam morao da odbijem zbog slične stvari. Znam da bi se u medijima odmah pojavile različite spekulacije, tako da je bolje ovako - rekao je na početku razgovora bard srpskog glumišta Bata Živojinović, dok je u svom omiljenom restoranu „Bevanda“, smeštenom preko puta njegovog doma, naručivao omiljeni espreso sa mlekom.
Odlazite li u još neke beogradske restorane osim ovog koji se nalazi preko puta vašeg doma?
- Ne, samo ovaj. Kafane nikada nisam voleo. Ni kao mlađi nisam zalazio u njih. Restoran „Bevanda“ ima posebnu, mediteransku dušu. Kada sam tu, osećam se kao kod kuće. Imam svoj sto, a konobar već kad ulazim, bez pitanja, tačno zna šta da mi donese. Pošto sam posle infarkta drastično promenio način ishrane, riba i sveži morski plodovi, koji se ovde služe, neizmerno mi prijaju.
Kako se sada osećate, da li vas srce sluša?
- Osećam se odlično. Živim normalno, vodim računa o hrani, ne pijem. Nisam prestao da pušim, ali mi duvan ne smeta. Vodim pristojan život, mada nisam zadovoljan trenutnom situacijom u porodici. To je najgore. Kada nešto treba da operišete odete pod nož i gotovo, a ovo sa detetom jako boli.
Jeste li bili uznemireni zbog činjenice da ste zbog odbrane vašeg sina Miljka, koji je optužen za poslovne malverzacije, morali da idete na sud?
- Mnogo sam se sekirao, ali mislim da je ta stvar završena. Bio sam svedok na suđenju i rekao sam ono što drugi nisu znali ili nisu smeli da kažu. Ja sam rekao istinu koja može istog sekunda da se proveri na sudu. Posle toga su se stvari potpuno okrenule u korist nas optuženih.
Pošto je vaš sin na Interpolovoj poternici, očekujete li da će se i taj slučaj završiti i njemu biti omogućen povratak u Srbiju?
- Nadam se, sve se odvija u tom smeru. Videćemo.
Odlazite li često kod sina u Francusku?
- Naravno. Pariz, gde moj sin živi, je blizu, tako da Lula i ja često odlazimo kod njega.
Ima li istine u tome da se vaš sin Miljko razveo?
- Da, on se razveo. Pošto je morao da napusti Srbiju, otišao je u Francusku. Pet godina odvojenog života od supruge nije lako. Odlasci tamo-ovamo koštali su ih razvoda. Njegova supruga nije mogla da se preseli kod njega zbog njihove dece koja ovde idu u školu.
Čime se sada bavi vaš sin u Francuskoj?
- Mi u Srbiji imamo firmu za proizvodnju serija i filmova. Sad spremamo tri filma, jedan će biti interesantan za Evropu, jer će govoriti o ljubavniku čuvene Lili Marlen. Da ne bude zabune, Lili Marlen je pesma, tako da se radi o Loli Andeson koja je pevala pesmu „Lili Marlen“ i 1942. godine imala koncert ovde u Beogradu. Snimanje počinje u junu.
Uskoro ćete napuniti sedamdeset osam godina, da li volite da slavite dan svog rođenja?
- Lula i ja imamo mnogo povoda za slavlje, ni rođendani, rođendani naše dece i unuka kojih, hvala Bogu, ima dosta. Sve proslave organizujemo skromno i u okviru porodice, ali uvek ih na neki način obeležimo. Nažalost, pošto moja kćerka Jelena i njena deca nisu sa nama, Lula i ja njihove rođendane proslavimo sami, pa nam oni obično pošalju slike da vidimo kako su se proveli. Sanjam o danu kada ćemo svi ponovo biti na okupu.
Kako sada, kada više nemate mogućnost da se vidite prekoSkajpa“, održavate kontakt sa kćerkom Jelenom koja živi na Kubi?
- Neko vreme sam im odavde iz Beograda linkom obezbedio komunikaciju naSkajpu“, ali je to brzo puklo. Svako veče se čujemo telefonom, ja ih zovem. Više ne mogu da ih vidim na slici, samo ih čujem. Jelena mi mnogo nedostaje. Ona je moja ćera. Kad ona pozove Lulu i pita: „Mama, kako si ti, a kako je moj dragi tajo“, meni srce samo zadrhti. Veoma sam slab na nju, dok moja Lula stalno brani Miljka. Čujem se ja sa njom svaki dan, ali nije to to. Nisu to obični razgovori, to se bez suza nikada ne završi.
Planira li vaša kćerka da se uskoro vrati u Beograd?
- Ona već nekoliko godina planira da se vrati u Beograd, ali joj iz ambasade gde radi ne daju. Deset godina je tamo, već deset godina. Produžili su joj ugovor za još četiri godine i ne daju joj da se vrati. To se nije desilo u istoriji diplomatije. Jelena sa svojom porodicom vrlo lepo živi na Kubi i verovatno bi tamo i ostala, ali joj jako nedostaje to što nismo zajedno.
Da li biste vi mogli da se preselite kod nje na Kubu?
- Ne sviđa mi se Kuba, jer je nešto sasvim suprotno od života kakav ovde vodim. Vrućine i zapare kakve su tamo ne bih mogao da podnesem. Nigde nema veće saobraćajne gužve nego u Havani, jer svi Kubanci guraju automobile ručno.
Vaša supruga Lula za koji dan putuje kod Jelene.
- Tako je. Lula ide na Kubu na tri meseca. Ja, nažalost, zbog obaveza koje sam prihvatio ovde ne mogu više od nekoliko dana da napuštam Beograd.
Znači, tri meseca ćete biti sami?
- Pa, videćemo, možda se snađem za ta tri meseca. U Beogradu živi vanbračna kćerka mog sina Miljka, Milena, koja ima sedam godina i često me posećuje.
Na Kubu ne odlazite često, ali zato ste u Pekingu redovan gost?
- U Kini se odlično osećam i uvek se dobro provedem. Obično odsedam u hotelima u centru Pekinga, ali jednom prilikom pošto nisam imao unapred rezervisanu sobu u hotelu, nisam imao gde da spavam, jer je uvek sve prebukirano. Tu noć proveo sam u barakama kod jednog običnog kineskog para i bilo mi je divno. Nisam morao da se smejem i fotografišem po celu noć. Zaista volim Kinu. Čudno mi je bilo da se naviknem na to da kod Kineza prilikom pozdravljanja nema ljubljenja. Na jednoj svečanosti sačekalo me je dvadeset generala i ja sam poljubio tri puta u obraz njihovog komandanta, zatim je njih dvadeset ustalo da bi se poljubili sa mnom. Bilo je mnogo simpatično.
Hoće li konačno u Kini početi da se snima serija „Valter brani Sarajevo“?
- Ne mogu da nađem odgovarajući scenario, a nisam dovoljno pametan da ga sam napišem. Od postojećeg filmskog scenarija mogu da se naprave četiri epizode, a oni traže trideset. Problem je u tome što su Kinezi napisali tekst na osnovu koga hoće da realizuju seriju, ali ja sam protiv toga. Oni ne mogu da osete i pokažu taj naš mentalitet i srdačnost samim tim što ne znaju da se ljube. Videćemo, ne želim da nešto po čemu sam ja prepoznatljiv bude loše odrađeno. Ja sam u okviru ovog projekta angažovan kao savetnik serije i narator.
U Kini se gradi novi grad u kome je dosta znamenitosti dobilo naziv Valter?
- Tako je, grad se zove Bouding i smešten je sto trideset kilometara od Pekinga. To će biti najmoderniji kineski centar, a ja sam počasni građanin. Nisam prihvatio nikakvu imovinu, ali će se zato jedan trg zvatiValterov trg“. Mislim da sam doprineo boljem odnosu i strateškoj saradnji između Srbije i Kine.
Hoćete li prihvatiti kinesko državljanstvo?
- Ne, jer to bi značilo da moram da se odreknem srpskog. Po njihovom zakonu, ne možeš da imaš dva državljanstva.
Da li i dalje često odlazite na vaše porodično imanje na Kosmaju?
- Naravno, tamo je prelepo. Pošto je udaljen svega pedeset kilometara od Beograda, odem rano ujutru, a vratim se u Beograd uveče. Tamo posedujem predivan voćnjak i baštu, koju obrađujem kad god imam vremena. Oko moje kuće na placu je šuma. Kad su dani lova, moja šuma je puna srndaća, zečeva i fazana, jer znaju da ja nisam lovac i beže kod mene. Uživam u toj tišini, ali se brzo zaželim i gradske vreve i tako sve ispočetka.
Kada konačno izlazi vaša monografija?
- Moja mala monografija od jedanaest kilograma izlazi za dva meseca. Radujem se tome, jer je dosta mojih prijatelja bilo prinuđeno da o meni priča sve najlepše. Biće prevedena na engleski, francuski, kineski i ruski.

Piše: Jelena Popović

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Slične Vesti