Elena i Jugoslav Karić: Vila iz snova

Elena i Jugoslav Karić: Vila iz snova

Autor: | 09/04/2011

0

Virtouzno i strpljivo, potpomognuta asistentima, Elena Karić, po vokaciji dizajner enterijera, izgradila je za svoju porodicu savršen dom. Beskrajno sposobna da spoji nespojivo, uspela je da komade modernizma utka u barok, vešto manevrišući toplim i prirodnim materijalima. Ljubav prema antikvitetima i kultura življenja, koje je razvila još od najranijeg detinjstva, samo su oplemenili beskrajni talenat. Danas, uz savete svog supruga Jugoslava, Elena na svoje sinove prenosi vredno sticana znanja i neprocenjiva iskustva.

Ovu kuću ste strpljivo gradili, trudeći se da svaki detalj bude na svom mestu. Kojih trenutaka u radu se sećate s uživanjem, a koje želite da zaboravite?
-Uređenje enterijera je moja specijalnost, a najmanje su mi zanimljivi sama gradnja i građevinski radovi. Ali, nažalost, ta dva posla su gotovo uvek povezana, te sam tako tumarala po šljunku, šutu i daskama u mojim "Jimmy Choo" štiklicama. Međutim, već imam uigranu ekipu sa kojom stalno sarađujem. Oni me dobro poznaju i znaju da mi je pre rada, reda, preciznosti i discipline, u poslu neophodan humor da bih mogla da funkcionišem. Tako napor i umor kompenzuju smehom, pa gradilišta na kojima sam odzvanjaju od smeha. Ipak, moji saradnici znaju da umem da budem gora i od najgoreg muškarca kada shvatim da neko iz ekipe zabušava i ne poštuje svoje obaveze.

Recite nam nešto o veličini kuće, prostorija, njihovoj nameni?
-Ovu kuću smo kupili sivoj fazi. Idejno rešenje, arhitektonski projekat i raspored prostorija bili su vrlo slični onome kako bi izgledali da sam ih sama radila, pa sam u tom smislu vrlo malo menjala. Zato sam poželela da upoznam arhitektu koja očito ima vrlo sličan senzibilitet i estetski osećaj. Odatle potiče moje prijateljstvo i poslovna saradnja sa arhitektom Brankom Mićić, sa kojom sam radila na još nekoliko objekata. S obzirom na to da smo obe Splićanke, mediteranska narav nam pomaže da se još bolje razumemo. Dakle, početak naše saradnje vezan je za ovu kuću koja ima hiljadu kvadratnih metara funkcionalnog prostora, a za koju sam radila idejno rešenje enterijera.
Kako ste uspeli da uklopite svoje visoke estetske kriterijume i funkcionalnost?
-Maher sam da u životu spojim nespojivo - ljude, situacije, stilove... To vam je kao hod na visokim štiklama - mora da bude elegantan, ali i da ostavlja utisak neverovatne lakoće.

Studirali ste na Akademiji za dizajn enterijera u Španiji i do sada ste nekoliko puta dokazali svoj talenat na delu, međutim, koliko je za jednog profesionalca teško da uradi enterijer za sopstvenu kuću?
-Odrastala sam u porodici u kojoj je visokoestetizovan životni prostor mnogo bitniji od toga kakav automobil voziš ili kako se oblačiš. Deda mi je bio diplomata, a moja baka je još sedamdesetih, kada sam se rodila, imala draperije, cipelarnik, orman za šešire, a nedavno nam je pričala kako iz Amerike dovukla mašinu za sušenje veša koja se pokvarila nakon nekoliko dana, jer naša kupatila za nju nisu imala odgovarajuće instalacije. Postavljanje stola za obed je takođe bilo ritual. Stolnjaci, nadstolnjaci, tanjiri, podtanjiri, svaka sosiera ili salatna činijica je morala da ima pripadajući server i oni nikako nisu smeli da se mešaju. I, naravno, jeli smo sa knjigama ispod miške, koje nisu smele da ispadnu, dok nismo naučile da kao male dame jedemo ruku pripijenih uz telo. Tada mi se to činilo kao teško zlostavljanje, ali danas znam da se svaka različitost od drugih meri vremenom i trudom koje je u vas uložila vaša porodica. Tako je moja određenost u profesionalnom smislu uslovljena načinom na koji sam rasla i vaspitavana. A možda sam negde i genetski određena za umetnosti, tako da mi nije bilo teško da radim sopstvenu kuću, naprotiv, život u "lepom" je za mene imperativ.


Uskoro ćete u Srbiju dovesti ekskluzivni brend "Armani Casa". Da li je nameštaj u kući pretežno delo pomenutog dizajnera?
-Ne, u kući ima više različitih brendova. Puno antikviteta, nameštaja, vitraža i lampi, komoda od kamena koje sam sama dizajnirala u saradnji sa proizvođackim radionicima arhitekte Nikole Ristića koji je bio zadužen za stolariju, Maje Kovač sa kojom sam radila lampe i vitraže i vajara Zorana Kričke. Tako su radni sto u radnoj sobi mog supruga, biblioteka, kuhinja, zidne lampe, vrata i vitraži nastali još na početku naše saradnje, a sad već pravimo dogovore oko izrade male, unikatne kolekcije nameštaja, koju bih dizajnirala. Što se tiče brenda "Armani Casa", moja firma "Lorka design" je prošle godine dobila ekskluzivno zastupništvo i krajem jeseni planiramo otvaranje salona u centru grada, koji će biti pod patronatom gospodina Giorgia Armanija i njegovog tima. Osim toga, trenutno radim na dva ekskluzivna rezidencijalna objekta na Dedinju namenjena rentiranju, koji imaju po četiri apartmana površine preko dve stotine kvadrata. Apartmani će biti urađeni po najvišim standardima, a objekti će imati portire, privatne vozače, bazene. Vrlo je moguće da će jedan od ovih objekata biti "Armani Rezidens".

Da li će "Armani Casa" u Beogradu samo prodavati nameštaj i prateće detalje za enterijer, ili će kupci moći da vas angažuju da im dizajnirate enterijer?
-Naravno, postojaće tim ljudi koji će moći da ispuni svaku želju koja je u skladu sa estetskim kodeksima naše firme. Inače, angažovana sam u Londonu, gde je sedište firme mog supruga i gde on trenutno radi stvari na koje sam veoma ponosna.
Nije tajna da obožavate antikvitete i da posedujete neka retka i veoma skupa umetnička dela. Ipak, možete li da izdvojite one koji su vam najdraži?
-Jedna od najdražih svakako je skulptura Tome Rosandića, koju sam dobila od mame za rođendan i, naravno, tabernakl kupljen u Beču na aukciji u Doroteumu, za koji sam posebno vezana, zato što je to bilo moje prvo samostalno bidovanje. No, ima tu i dragih porodičnih stvari, kao što su dve "Stari Beč" lampe uz koje sam rasla i još uvek se sećam komode na kojoj su stajale.

Koja je najčešća greška prilikom uređenja enterijera?
-Strah od boja. Ljudi se jako plaše kolora, a ne bi trebalo, jer vam boje i te kako mogu ulepšati život.
Da li ste se prilagodili jednom stilu, ili ste u svom domu ukomponovali nekoliko različitih stilova?
-Večiti sam fan art dekoa, što se može primetiti kada se uđe u moju kuću. Ali ima i malo baroka, koji je zastupljen u komadnom nameštaju i koji pomalo koketira sa nekim komadima modernog nameštaja.
Veoma držite do svog životnog stila. Da li je novac neophodan preduslov za savršeno uređenu kuću?
-Za savršeno uređenu da, ali za ušuškanu i prijatnu - ne. U kući sam i sama eksperimentisala sa starim nameštajem, prefarbavala ga, menjala mebl, te su natkasne koje su nekad bile u boji ptičijeg javora sad metalik sive, dok je barokni trosed boje zlata sada postao bež.

Koliko vam je suprug svojim sugestijama pomogao u osmišljavanju enterijera?
-Suprug mi uvek pomaže savetima o tome kako da osmislim svaki segment svog života, i na tome sam mu beskrajno zahvalna.
U kom kutku vile se najprijatnije osećate?
-Kako ko. Deca vole igraonicu, Jugoslav bioskop, a ja se sa drugaricama najlepše ispričam u mojoj garderobi. Legnemo na pod, dignemo noge u vazduh i kafenišemo.
Čini se da vam je i sređivanje dvorišta bilo veoma važno. Pretpostavljam da ste detaljno osmišljavali mesta za biljke, bazen... Kako ste uradili taj deo posla?
-Kuću sam dovršavala tokom leta, pa sam požurila da prvo sredim dvorište i bazen da bi deca mogla da ga koriste. Međutim, nisu su se samo ona kupala nego i neke od mojih najbližih drugarica. Majstori su se sigurno odlično zabavili. Što se pak biljaka tiče, birala sam ih s idejom da dvorište bude mala oaza za decu. U svemu ovome pomogla mi je Andriana, bez čije pomoći, kada je hortikultura u pitanju, zaista ne mogu.

Koje materijale ste najviše koristili?
-Prirodne. Ježim se veštačkih, sintetičkih materijala. Priroda je neiscrpan izvor ideja, tako da ne znam zašto dizajneri komplikuju i omalovažavaju prostor i ljude koji u njemu borave, pokušavajući da im kao hit serviraju veštačke materijale. Tuga me uhvati kad vidim kuće pretvorene u nešto što više liči na domove zdravlja ili škole, sa pvc vratima i gomilom gvožđurije - prazne, bez duše, u kojima i tišina odzvanja. Znate, što prazniji prostor, to praznija ličnost koja u njemu boravi. Kompleksnija i svestranija ličnost zahteva kompleksniji životni prostor, a ova tvrdnja je nebrojano puta dokazana kao istinita.
Zidove krase slike čuvenih srpskih umetnika. Od kada datira vaša ljubav prema slikarstvu?
-Od detinjstva. Odnos prema umetnosti, tačnije slikarstvu, takođe sam ponela iz detinjstva. Moja majka je ljubitelj slikarstva, ujak takođe. Tako i moja deca imaju vrlo istančan ukus i tačno znaju šta ih okružuje. Simon će vam, mada ima samo dve godine, za svaku sliku na zidu tačno reći ko je njen autor. Sa slikama vam je isto kao sa prostorom - najvažniji je utisak. Čovek bez hrane može određeni broj dana, bez vode takođe, čak i bez vazduha izvesno vreme, jedino vas utisci nikad ne napuštaju. Oni su uvek prisutni, jedino se bez njih ne može.

Autor: HELLO!
Foto: HELLO!

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin