Ružica Sokić: Život posvećen umetnosti

Ružica Sokić: Život posvećen umetnosti

Autor: | 15/06/2011

0

Bogata karijera Ružice Sokić, jedne od najpopularnijih domaćih glumica, traje skoro pedeset godina i u njoj je umetnica ostvarila mnogo uloga u značajnim filmskim ostvarenjima, kao i u teatru. Radni vek provela je u „Ateljeu 212“, a tokom duge i plodne karijere nizala je uspehe ovenčane brojnim nagradama.
Svojim stavom i ponašanjem iskazuje urođenu prefinjenost, spontanost i prirodnost. Rođena Beograđanka, živi sa suprugom Miroslavom Lukićem i kućnim ljubimcem Tošom. Diplomirala je glumu na „Akademiji za pozorišnu umetnost“. U mladosti je bila dosta vezana za Banjaluku, odakle joj je majka. O majci, sa kojom je bila veoma bliska, sa posebno snažnim emocijama govorila je u knjizi „Strast za letenjem“ koja je, u izdanju „Lagune“, doživela drugo izdanje. Osim sa majkom, ova umetnica se u knjizi seća druženja sa Ričardom Bartonom, vezanosti za Miru Trailović, a posebno za Aleksandra Popovića, jednog od najvećih srpskih dramskih pisaca.
- Knjigom koju sam napisala otrgla sam od zaborava jedno vreme i značajne ljude, moje prijatelje i kolege sa kojima sam delila teške i lepe trenutke. To je svedočanstvo, i nema nadgradnje - u jednom dahu kaže Ružica za magazin „Hello!“, prisećajući se kako je počela da piše u sveščici zbog nesreće koju je doživela.
- Polomila sam kuk na skijanju u Austriji i mislila sam da kost neće zarasti kako bi trebalo, da ću ostati nesposobna da ponovo izađem na scenu i igram. Bila sam očajna. Ipak, sve je ispalo dobro. Morala sam da ležim tri meseca. Moji prijatelji, na koje sam ponosna, uticali su na mene da počnem da pišem. Ranije sam pisala kraće eseje za prijatelje, a Bora Drašković me je posavetovao da pišem kao što pričam, jer to dobro radim.
Sa posebnim emocijama u knjizi govorite o Miri Trailović.
- Sa njom sam mnogo putovali, upoznali smo mnoge ljude. Moj je život sa tog aspekta dobro prošao. Zahvaljujući toj ženi pozorišni život se preokrenuo na ovim prostorima. Ona je neponovljiva osoba. Moj duhovni otac je Aca Popović, a njega sam i najbolje poznavala. U knjizi sam govorila o poznanstvu i druženju sa Krležom i o utiscima sa snimanja filma „Sutjeska“, u kome su igrali prelepa Elizabet Tejlor i Ričard Barton. Potpuno sam bila fascinirana tim društvom.
Da li ste posle loma kuka ikada više stali na skije?
- Nažalost, nisam. Bog me je opomenuo i sad moram da budem mirna. Dvadeset godina sam skijala sa najvećom strašću. To je sudbina. Lomila sam kuk dva dana posle Đinđićevog ubistva. Mnogo sam plakala i nisam znala za sebe od tuge, i onda desila mi se ta nezgoda. Otišla sam na rehabilitaciju u banju Kanjiža i na suprugov nagovor počela sam sa pisanjem. Tu banju doživljavam kao drugi dom. Počela sam da pišem jedne noći i „osvanula“ u suzama, sa uspomenama na papiru. Sve sam zapisivala grafitnom olovkom u sveščice i potom diktirala. Ljudi su pakosni i mogli su da pomisle da nisam sama pisala kjigu. Nekako intuitivno, sve te sveske sam sačuvala.
Koliko ste emotivni?
- Mnogo, to me ubija. Ponekad reagujem brzo, što ne bi trebalo. Nisam mudra. Suprug je mnogo uticao na mene, on mi je bio velika podrška dok sam pisala.
Čime se razonodite u slobodno vreme?
- Imam kuče koje mnogo volim. Pre godinu dana kupila sam jorkširskog terijeta. Inače, veliki sam ljubitelj životinja, posebno pasa. Četrdeset godina sam imala pse pasmine koker španijel. Slučajno sam u Londonu kod prijatelja videla jorkširskog terijera i odlučila sam da nabavim tog psa. On mi spasava život. Moj muž i ja ga zovemo Toša terapeut. On je dušica od životinje, svima prilazi i obožava decu. Ljudi ne znaju koliko ljubimac oplemenjuje život. Danas, u životima punim beznađa, pas je spas jer se stalno raduje. Naš Toša je čudo, ne ume da uradi ništa ružno, nikad nas nije gricnuo, čak ni kada ga čupamo dok ga četkamo.
Imate vitku figuru. Pazite li koliko i šta jedete?
- Da, ali iz zdravstvenih razloga. Oboleo mi je želudac. Volela sam mnogo da jedem, jela sam više od svakog muškarca. Onda sam dobila refluks želuca na nervnoj bazi, kao i hijatus herniju. Zato strogo moram da pazim na količinu hrane koju unosim u organizam.
Zbog čega ste se nervirali?
- Sekirala sam se što mi je u Banjaluci bukvalno oteto nasledstvo. Deset godina se sudim i izgubila sam zdravlje zbog toga. Pokojnoj majci je neki čovek oteo zemljište moga dede, jer ona tu nije živela, a kada je posle petnaest godina borbe vratila to imanje u centru grada, dogodio se poslednji rat i neko je uzeo to imanje. Sva ročišta su se završavala na moju štetu. Moćni ljudi koji su imali interesa od mog imanja i ogromne kuće su to dozvolili. To je prevara.
Materijalna strana posla vam nikada nije bila bitna?
- Tako je, često radim besplatno, posebno kada je reč o vrhunskoj umetnosti. Čerdeset pet hiljada maraka sam izgubila u vreme sankcija u privatnoj banci, uzeli su mi celu životnu ušteđevinu.
Glumili ste često žene iz naroda?
- Pojavila sam se u „crnom talasu“ naše kinematografije. Dobijala sam takve uloge. Ipak, mislim da sam pogrešila što sam se toliko vezala za „Atelje 212“, jer sam tako propustila odlične šanse za uloge. U klasičnom tekstu se glumac razvija na pravi način, a mene je „zakačio“ taj „crni talas. Pitala sam se zašto pisci malo ne pišu o građanima, a mi tada nismo ni imali elitu. Samo su dripci bili likovi koje su pisci obrađivali, i teško mi je bilo da se uživim u takve uloge, a onda sam uspela u tome.

Piše: Nadežda Jokić
Foto: Janko Petković

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin