Osećanja - svaki problem ima svoje ime

Osećanja - svaki problem ima svoje ime

Autor: | 22/05/2011

0


Prvi korak na putu suočavanja sa nekom neprijatnom situacijom je prepoznavanje svojih osećanja.
Većina ljudi u zavisnosti od situacije i problema, manje ili više, tačno prepoznaje sopstvena osećanja i imenuje ih na pravi način. Što je manje razvijena ova sposobnost manja je i uspešnost nošenja sa problemima i intenzivniji doživljaj neprijatnosti koju oni izazivaju.
U nemogućnosti da se sami izbore sa lošim osećanjima mnogi traže pomoć psihologa nadajući se gotovom rešenju problema. Međutim, važno je znati da je osnova pomoći u učenju prepoznavanja i razumevanja problema, a ne dobijanje gotovog rešenja. Sposobnost imenovanja onoga što osećamo je prvi korak u terapiji.
Nerazumevanje, neznanje i neizvesnost se uvek najteže podnose i baš zbog toga je svima poznato olakšanje koje doživljamo kada prepoznamo samu srž problema koji nas muči. Iz tog razloga, ne kaže se bez razloga da je samo lociranje, prepoznavanje problema već pola puta do njegovog rešenja.
Na početku života dete zna jedino da razlikuje neprijatnost od prijatnosti i tek u odnosu sa majkom se uči da neka stanja predstavjaju različite vrste neprijatnosti i prijatnosti, te, vremenom, ona počinju da se doživljavaju zasebno i nazivajustrah’, ’glad’, ’bes’, ’radostililjubav’. Ipak, kompleksnost čovekove prirode je tolika da su i njegova osećanja retko dovoljno jednostavna i čista da bi se mogla opisati samo jednom rečju.
Svakome je njegov problem najteži, i svako veruje da je njegov problem drugačiji od svih ostalih, što je donekle istinito. Jedina razlika je u tome što se ne razlikuju toliko problemi sa kojima se suočavamo, koliko način na koji ih mi doživljavamo.
Ljudska osećanja su izuzetno složena i time i neuhvatljivija rečima kako su problemi koji ih izazivaju složeniji. Razumevanje i tačno imenovanje onoga što u datom trenutku osećamo nije sposobnost s kojom smo rođeni, već se tokom života uči.

Prepoznavanje neprijatnosti
Jedna od tehnika fokusiranja na problem je jednostavna i uvežbava se u šest koraka koji se, posle nekog vremena uvežbanosti, stapaju u jedan spontani proces bez jasne izdeljenosti ovih etapa. Fokusiranje se može raditi na poslu, kod kuće ili čak na ulici. Kada se jednom uvežba, dovoljno je odvojiti malo vremena za sebe na bilo kom mestu, opustiti se i kroz opisane korake otkriti šta je zapravo to što nas u datom trenutku uznemirava.
Inače, za svaku od etapa, ukoliko osoba ne uspeva da se fokusira, postoje brojne pomoćne tehnike koje olakšavaju proces. Za ovu tehniku, i pored toga što deluje veoma jednostavno za izvođenje, potrebno je uvežbavanje.
Ipak, nakon nekog vremena vežbe, i uz pomoćne tehnike za lakše prolaženje kroz ove etape, moguće je ovaj način suočavanja sa probleima usvojiti u tolikoj meri da se nakon nekog vremena koristi spontano i svakodnevno.

Tehnika fokusiranja na problem

* Raščišćavanje prostora U prvom koraku važno je pokušati da se opustite što je moguće više. Kada se postigne određeni stepen opuštenosti, počinje se sa postavljanjem pitanja samom sebi - šta je ono što očekujete i što vas trenutno sprečava da bude u potpunosti opušteni, bez detaljisanja i analiza.
* Osećajni utisak - Nakon što je osoba uspela da se, barem nakratko, distancira od svih problema koje je u tom trenutku muče, treba da izabere jedan kom želi da se bavi u tom trenutku. Cilj ovog dela jeste pokušati doživeti izabrani problem u celini, bez prebrzog zaključivanja i dalje intelektualne analize o tome šta bi taj problem mogao biti i kako bi se mogao rešiti. Cilj je da se oseti celokupnost telesnog doživljaja problema i da ne ulazi dublje u njega. Ovo može delovati jednostavno i lako, ali u praksi se pokazuje da je većina ljudi naučena da automatski ulazi dublje u probleme ili ih odmah analizira, te je potrebno dosta vežbe kako bi se ova etapa ostvarila.
* Ključna reč - U trećem koraku traži se reč, rečenica ili slika koja će na pravi način opisati ono što osoba u telu oseća kada misli na određeni problem. Pronalaženje ove reči ili slike dovodi često do toga da osoba doživi promenu u telesnom osećaju samog problema. Upravo po tome može se biti siguran da ste na pravi način sebi opisali ono što osećate u vezi sa problemom.
* Usklađivanje Ovo je faza kada se porede reč, odnosno slika, sa onim što se u telu oseća tako što se ponovo doživljavaju i jedno drugo. Moguće je da će se telesni doživljaj menjati, a time i reči koje ga opisuje.
* Postavljanje pitanja - U ovoj fazi se postavljaju pitanja o tome šta je to u vezi sa tim problem koji ga čini takvim kakvim je doživljen. Često se, u ovoj fazi, ukoliko se fokusiranje radilo ispravno, dolazi do sasvim novog viđenja problema u odnosu na način na koji ga je osoba videla pre fokusiranja.
* Primanje - Na kraju se prihvata sve što se pojavilo u prethodnoj fazi. Nakon nekog vremena, ukoliko osoba oseća da bi mogla još bolje da shvati određeni problem počinje se iz početka, od prvog koraka.

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin