Frontmen grupe "Regina" Aleksandar Čović otvara vrata svog minimalistički uređenog doma na Banjici

Frontmen grupe "Regina" Aleksandar Čović otvara vrata svog minimalistički uređenog doma na Banjici

Autor: | 18/06/2011

0

Od kada je, početkom devedesetih godina, zbog ratnog vihora morao da napusti rodno Sarajevo, poznati roker i frontmen grupe „Regina“ Aleksandar Čović izgubio je osećaj vezanosti za dom. Kada je skoro pre dve decenije stigao u Beograd, simpatični muzičar dugo je lutao dok nije pronašao idealno skrovište. Menjao je mesta stanovanja i konačno se skućio. Pre sedam godina kupio je prostrani stan na Banjici.
- Moje promene mesta stanovanja i domova počele su još u ranom detinjstvu. Moji roditelji dugo nisu imali stan, pa smo se u rodnom Sarajevu selili svake dve-tri godine. Taman kada smo se skrasili i našli lep krov nad glavom, početkom devedesetih godina počeo je rat i morao sam da se preselim u Beograd. Dugo nisam imao sopstveni dom, pa sam svakih pola godine menjao lokacije. U glavni grad Srbije došao sam sa dvadeset dve godine, dok su moji roditelji ostali u Bosni. Nije to bilo neko prijatno iskustvo, mada je lakše kada praviš radikalne promene u dvadesetim, nego u pedesetim godinama. Iako sam bio sam, sva je sreća da sam tada imao dovoljno energije i entuzijazma da pomislim da me sve u životu čeka - kaže na početku razgovora za „Hello!“ Aleksandar Čović, lider i osnivač grupe „Regina“.


Sećate li se vašeg prvog mesta stanovanja kada ste se doselili iz Sarajeva u Beograd?
- Sećam se. Prvih petnaest dana sam bio u hotelu „Slavija luks“. Kad mi je ponestalo novca, bio sam na Zvezdari, a posle toga sam duže vreme živeo u centru. U Beograd sam stigao samo sa jednom torbom i nekoliko neophodnih krpica za odevanje. U mojoj torbi su bile spakovane stvari za sedam dana, jer nisam očekivao da ću u Beogradu ostati duže i da će loša situacija potrajati. Sećam se da je svaka naredna selidba podrazumevala još tri torbe. Avanturističkog sam duha i volim da imam jedno stanište, kao ovo ovde na Banjici, koje mogu da nazovem domom. Ipak, važno mi je da za njega nisam preterano vezan i da u svakom trenutku imam osećaj da svoje stanište bez patnje mogu da promenim. Mislim da smo svi mi koji smo jednom promenili osnovni dom malo „poremećeni“ u tom pogledu. Kada si se jednom iz svog doma bez svoje volje pomerio, u glavu ti se usadi neki odbrambeni mehanizam koji ti stalno govori: „Budi spreman, jer slična situacija može uvek da ti se desi“. Sa tom mišlju i sada živim.


Čime vas je privukao ovaj kraj Beograda u kome ste kupili stan?
- Za to je vezana jedna potpuno luda priča. Kada sam 1992. godine prvi put došao, na nešto duže, u Beograd, prolazio sam ovim krajem gde sada imam stan i razmišljao: „Bože dragi, ko ima toliko novca da može da priušti kuću ili stan u ovako lepoj četvrti“. Prvi stan koji sam kupio je bilo neko potkrovlje na Senjaku. Sasvim slučajno, pre skoro jedne decenije, upoznao sam čoveka koji je bio vlasnik stare kuće koja se nalazila na mestu ove zgrade gde ja danas stanujem. Ubrzo nas dvojica smo postali prijatelji i zajedničkim snagama i ulaganjima izgradili smo celu ovu zgradu. Život je čudo.
Bili ste u prilici da stan kreirate prema sopstvenim željama.
- Tako je. Naravno, angažovali smo arhitektu, ali sam ponosan na nekoliko detalja u stanu koje su lično moje kreacije, poput niše u zidu sa pločama, stepenica koje vode na gornji sprat i slično.


Da li je kamin u vašem stanu samo dekoracija ili je i funkcionalan?
- Kamin je moja želja. Pravi je i radi, ali ga još nisam koristio.
Koji vam je omiljeni deo stana u kome najčešće boravite?
- To je ovaj pult pored kožne ugaone garniture prema terasi. Tu mi se nalaze sva muzička pomagala i tu stvaram muziku kada sam kod kuće. Pored toga, prija mi boravak i u gornjem, galerijskom delu, gde volim da leškarim.
Iznenadite li nekada prijatelje večerom?
- Nažalost, slabo kuvam. Jednom prilikom, na nekom putovanju, u nadi da bih jednog dana mogao da spremim zanimljivo jelo, kupio sam posude za začine. Pošto su i do danas ostale prazne, iskoristio sam ih kao dekorativni detalj i poređao ih pored kamina.


U vašem domu primetan je minimalizam. Reklo bi se da ne volite da opterećujete stan stvarima?
- Tako je, volim prohodnost. Osim kožne garniture, većina stvari u mom domu su iz „Ikee“. Ne patim od toga da moram da imam skupoceni nameštaj. Volim da mi je udobno i da je meni lepo.
Na šta najčešće trošite novac?
- Na svašta. Na spratu imam tri torbe pune stvari koje nikada nisam obukao. Ne kajem se zbog toga jer u trenutku kada sam ih kupovao to mi je predstavljalo neizmerno zadovoljstvo. U tim stvarima malo podsećam na žene - kada sam loše volje, idem da se lečim u radnjama.
Da li se komšije žale kada glasno svirate?
- Ne. U ovoj zgradi nas ima ukupno pet. Navikli smo jedni na druge. Trudim se da ne sviram suviše glasno. U ovom stanu mi je mali studio, znatno veći je na drugoj lokaciji u Beogradu.
Imate li običaj da organizujete zabave ili sedeljke u svom domu?
- Desi se, mada izbegavam. Ja sam čovek koji više voli kafane. Postoji nekoliko omiljenih mesta gde se osećam kao kod kuće, jedno od njih je „Mjuzik star“ kafe u Strahinjića bana.


Nedavno ste boravili u Berlinu.
- Svirali smo na rođendanu kod jednog našeg prijatelja. Imali smo koncert pred publikom koja je bila mešovita, pola naši ljudi, a pola Nemci. Posle nas nastupio je Džej. Bilo je zabavno.
Nedavno ste snimili duet sa Mikijem Perićem i sa Mladenom Vojčićem Tifom?
- Miki je moj dobar prijatelj skoro čitavu deceniju i već deset godina on i ja pričamo o duetu. Nedavno je počeo da mi peva pesmu koju je napisao. Odmah mi se svidela i predložio sam mu saradnju. Otputovali smo u Italiju, i u mom stanu, koji sam nedavno kupio, snimili smo duetsku pesmu pod nazivom „Da te više ne volim“. Posle toga, upriličio sam žurku za komšije. Sa Tifom je slična priča, mi smo raja iz Sarajeva. Odavno smo pričali o duetu, ali smo ga tek sada realizovali. Obe pesme, i sa Mikijem i sa Tifom, naći će se na novom albumu „Regine“ koji izlazi ili krajem jula ili u septembru.
Pošto ste u Italiji napravili žurku za komšije, imate li običaj da ovde u Beogradu kafenišete sa susedima?
- Imao sam ranije, ali nas je u poslednje vreme život ubrzao. Kasno ustajem, oko podneva sam u studiju. Kad se uveče vratim, odmaram se ili sam na internetu, pričam sa prijateljima iz inostranstva. Imam malo vremena da se družim i da uživam u nekim stvarima kao ranije.


Kada ste se doselili u ovaj kraj vaš prvi komšija je bio Goran Bregović.
- Tako je. Njegova kuća je preko puta moje zgrade, ali on više ne živi tu.
Odlazite li često u Bosnu?
- Nažalost, otac mi je umro, a majka mi živi u Bijeljini. Ona često dolazi kod mene ili ja odem kod nje.
Šta je specifično za takozvanu bosansku raju?
- Osim što smo srdačni, vrlo smo povezani, volimo druženje i šegu.
Volite stare bosanske specijalitete?
- Naravno. Ćevape jedem na Dorćolu, u buregdžinici „Sarajevo“ u ulici Lole Ribara.


Kakvo je vaše trenutno emotivno stanje?
- Ne bih voleo da pričam o ličnim stvarima. Kod mene je privatni život isto kao i poslovni, „i tamo i vamo“.
Razvedeni ste?
- Da, trenutno sam slobodan.
Kakve vas devojke privlače?
- To je stvar o kojoj ne volim da pričam. Volim zanimljive žene. Duhovnost je važnija od spoljašnjeg izgleda. Nisam siguran da mogu da se zaljubim u curu koja je samo prelepa.
Da li još na vašim koncertima obožavateljke „histerično“ vrište?
- Naravno da ima. To je sastavni deo rok koncerta, jer ako toga nema, onda nastup nije uspešan. Mi smo stara garda.


Kako i da li odolevate udvaranjima devojaka?
- Zavisi. To je isto kao kad se vama udvara neko na poslu.
Zbog čega se vi momci u bendu najčešće svađate?
- Ima tu svega. Nekada smo ljubomorni jedni na druge. Nekada se desi da se ista cura sviđa dvojici. Kada pravimo novi album, nervozni smo, pa se često svađamo. Ipak, ovo je najbolji posao na svetu, ja drugi ne bih mogao da radim.


Da li je muzika oduvek bila vaše opredeljenje?
- Kada sam bio jako mali trenirao sam fudbal. Bio sam talentovan, ali sam kratko igrao. To je bilo vreme kada su muzičari bili popularniji od fudbalera. U Sarajevu, godinu i po dana pre rata, grupa „Regina“ i ja postali smo vrlo popularan bend.
Je li vaša kćerka Aleksandra nasledila vaše muzičke gene?
- Moja kćerka ima osam i po godina i veoma je muzikalna. Svira klavir. Nedavno je bila u studiju, pa je sa drugaricama iz škole snimala pesme koju su one komponovale. Meni je to bilo izuzetno zanimljivo. Mislim da moja kćerka ima crtu za bavljenje nekim javnim poslom. Jako lepo i slika. Videćemo. Na mene niko nije mogao da utiče, mada su moji roditelji pokušavali da me ubede da je muzika nesigurno zanimanje i da treba da se bavim nečim konkretnijim. Aleksandra će imati moju podršku da radi posao koji ona bude želela.


Izgledate veoma mladoliko. Jeste li se podvrgavali estetskim zahvatima podmlađivanja?
- Ma, kakvi. Imam ja pokoju boru, a da znate tek kako sveže izgledam kad se naspavam. Šalim se. Ta spoljašnja lepota je odraz unutrašnje. Moja terapija je srećan život i posao koji volim. Treniram redovno, četiri puta nedeljno - idem na plivanje i nešto duže spavam. Ima tu i genetike.

Piše: Jelena Popović
Foto: Janko Petković

 

 

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin