Konstantin Kostjukov: Očaravajući porodični ples

Konstantin Kostjukov: Očaravajući porodični ples

Autor: | 10/11/2011

0

Konstantin Kostjukov je umetnik bogate i živopisne biografije. Njegov talenat i bogati igrački opus nagrađivan je u Srbiji i inostranstvu. Četrdesetdvogodišnji baletski igrač, rođen u Kijevu, do pre nekoliko meseci bio je direktor Baleta u „Narodnom pozorištu“. Posle sedam godina ovaj harizmatični umetnik odlučio je da napusti tu značajnu funkciju. Nedavno je sa nevenčanom suprugom Duškom Dragičević, koja je takođe prvakinja Baleta „Narodnog pozorišta“, otvorio baletski studio u Beogradu. Studio se  nalazi u Centru lepih umetnosti „Guarnerius“, koji je vlasništvo violiniste Jovana Kolundžije, bivšeg Duškinog supruga sa kojim primabalerina ima dvadesettrogodišnju kćerku Katarinu. I Konstantin ima dete iz prvog braka, dvadesettrogodišnjeg sina Aljošu.
Kostjukov i Duška su zajedno sedamnaest godina i imaju trogodišnjeg sina Andreja. Iako su na sceni kao baletski par ostvarili niz prelepih uloga, ovo im je prvi samostalni zajednički projekat.
- Želja da otvorimo naš baletski studio javila se kada je Jovan sređivao prelepi prostor „Guarneriusa“, ali tada smo bili prezauzeti i nismo imali vremena za podučavanje dece baletu. Ja sam bio direktor Baleta i igrao sam, uz to sam se bavio pedagoškim radom sa mladim igračima. Tek sada, kada sam dao ostavku, imao sam smelosti da se upustim u ovakav projekat. Nazvao sam Jovana i otvorili smo baletsku školu “Kostjukov - Dragićević”. Lako mi je da radim sa Duškom, isto razmišljamo i može se reći da ovo sada radimopo inerciji, rad sa mališanima „klizi“ - za magazin „Hello!“ kaže naš najpoznatiji baletski umetnik. Konstantin se nada da će se problem pomeranja starosne granice baletskih igrača za odlazak u penziju uskoro rešiti, jer u našoj zemlji baletani odlaze u penziju tek u pedesetoj godini.
- Zbog takve zakonske regulative stradaju i profesija i igrači. U svetu baletani nacionalnih kuća u penziju idu najkasnije u četrdeset drugoj. Naše zanimanje jezahtevno, troši se telo, kao u sportu. Svakodnevno imamo povrede. Recimo, ja sam imao težu povredu, pukla mi je Ahilova tetiva zbog koje sam išao na operaciju i nosio sam gips. Sad sam dobro, idem na rehabilitaciju. Tetive nam najviše stradaju, nažalost takve stvari idu uz našu profesiju - iskren je atraktivni igrač koji uživa u harmoničnom odnosu sa Duškom, jedinom balerinom sa naših prostora koja ima diplomu čuvene baletske škole pri moskovskom „Baljšom teatru“.
U domu poznatih umetnika vlada harmonična atmosfera, kućne poslove nisu podelili već ih oboje obavljaju, u zavisnosti od toga kad ko ima više vremena.
- U kući ne delimo poslove, radi ko šta stigne, a i naša deca Katarina i Aljoša imaju svoja zaduženja. Sve je stvar dogovora. Volim da spremam hranu, nije mi teško ni da čistim, mada Duda to bolje radi. Ja se više bavim „muškim“ poslovima, sa alatom. Što se tiče kuvanja, uživam da pravim hranu, to me opušta.
Njihov sin Andrej je vrlo energičan i moguće je da će dogodine krenuti u školu igre slavnih roditelja.
- To mnogo zavisi od njega. Sva mala deca vole da igraju, videćemo da li će pokazati talenat za balet. Decu nismo „gurali“ u balet, možda je to naša greška. Dozvoljavali smo im da sami biraju svoj put. Mene je moj otac odveo u baletsku školu, a ja sam želeo da sviram klavir. Ipak, prevagnula je igra. Ne možemo da se vodimo tim vremenima, jer se svet mnogo promenio od tada. Možda je danas bolje da roditelji malo „poguraju“ decu prilikom izborabudućegzanimanja, jer je vreme haotično. Strog sam roditelj, ali sam pun ljubavi prema deci. Ipak, muška deca ne smeju da budu razmažena ni kapriciozna.
Konstantinov stariji sin Aljoša pomaže mu pri radu u školi, ali nikada nije igrao balet.
- Kad je bio mali, svirao je violinu, ali nije imao podršku majke, i prestao je da svira. Sada voli da svira gitaru, akustičnu i električnu. Studira na Građevinskom fakultetu i pomaže nam malo u školi.

Piše: Nadežda Jokić

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Najnovije vesti