Prijateljstvo se jednostavno dogodi: Gorica Popović i Ivan Mihailović nerazdvojni čitavu deceniju

Prijateljstvo se jednostavno dogodi: Gorica Popović i Ivan Mihailović nerazdvojni čitavu deceniju

Autor: | 06/06/2021

3

Gorica Popović i Ivan Mihailović nerazdvojni su skoro deset godina, jedno drugom poveravaju tajne, idu zajedno u šoping i nikad se nisu posvađali

Goricu Popović i Ivana Mihailovića spojio je glumački posao, a već posle prve zajedničke kafe shvatili su da im se karakteri i interesovanja toliko podudaraju da su, bez zadrške, kolegijalni odnos podigli na viši stepen. Iako pripadaju različitim generacijama, niz godina su najbolji prijatelji. Jedno drugom poveravaju tajne, odlaze zajedno u šoping, putuju. Za bezmalo deceniju druženja nikada se, ponosno kažu, nisu posvađali. Upoznali su se pripremajući predstavu „Slavna Florens“, koja je i danas na repertoaru Ateljea 212, a zbližili zahvaljujući malom „zaobilaženju istine“. 

Gorica: Kada sam od Jagoša Markovića dobila tekst, pozvala sam rediteljku Đurđu Tešić i rekla joj da bih volela da u predstavi igra Tamara Dragičević, koju sam ranije gledala i mnogo mi se dopala. Složila se sa mojim predlogom, ali je ostalo otvoreno pitanje ko bi mogao da bude pijanista. Ispričaj ti dalje, Ivane. 

Ivan: Moja drugarica Tamara, sa kojom sam studirao, dok je sedela na sastanku na kome se razmatralo ko će igrati pijanistu, poslala mi je poruku: „Je l' ti beše sviraš klavir?“ Ironično sam joj odgovorio „aha“, u smislu da li je moguće da me to pitaš posle toliko godina poznanstva, valjda znaš da ne sviram. Međutim, Tamara je sva srećna obnarodovala: „Ivan svira klavir“. Gorica me je pozvala na razgovor. E, to već nije bilo za šalu. Na njeno „umeš li da sviraš“ odgovorio sam neodređeno „pa, kao“. Iako ništa nije prokomentarisala, shvatio sam da me je „provalila“. (smeh) 

Pročitajte: Ivan Mihailović majstor u kuhinji - Nisam baš siguran da put do nečijeg srca ide preko stomaka

Luka Šarac

 

Zbog čega ste mu „oprostili“? 

Gorica: Zato što sam svojevremeno i sama bila u sličnoj situaciji. Kada su me pozvali da glumim taksistkinju, u filmu „Halo taksi“, slagala sam da imam vozačku dozvolu. Zapravo, nisam znala da vozim. Uzela sam desetak časova, savladala osnove i počela da snimam. Prvi put kad sam sela za volan automobila koji je trebalo da koristim u filmu, krenula sam u rikverc i udarila u kola iza mene. Naravno, odmah je bilo jasno da mi vožnja nije jača strana. Ipak, nekako sam se „provukla“ i ostala do kraja. Čak sam na pustoj livadi snimila scene jurnjave.

Kakav ste danas vozač?

Gorica: Odličan. 

Ivan: Razlika između nas dvoje je u tome što je ona postala jedan od najboljih vozača koje poznajem, ali ja nisam postao najbolji pijanista. (smeh)

Ivane, kad vam je rekla „nemoj da mi persiraš“?

Ivan: Odmah. Gorica je toliko normalna žena da je to teško opisati. Sa njom, i da hoćete, ne možete da budete na distanci. 

Gorica: Stvarno teško podnosim kad mi se obraćaju sa vi jer ja svoje prave godine ne osećam. U glavi mi je kao da imam trideset. (smeh)

Ivan: Ona poseduje neverovatnu sposobnost da se „ukači“ na brzi voz koji ide po modernim šinama. Apsolutno u svemu parira ljudima moje generacije, uči od nas koliko i mi od nje. Nekad imam utisak da smo zajedno bili na klasi.

Pročitajte: Gorica Popović za HELLO! - Verovatno ću se penzionisati na kraju sezone

Luka Šarac za Hello!

 

I kad nam nije po volji da nešto čujemo, činjenica je da najiskrenije kritike dobijamo od pravih prijatelja.

Ivan: Gorice, kritikuješ li ti mene zbog nečega?

Gorica: Da, ali s ljubavlju, pa možda nisi shvatio. (smeh) Ivan je izuzetno vredan i svestran mladić, ali ne ume da se fokusira i to je ono što mu najčešće zameram. Sve bi odjednom: i da uči da svira, i da pravi nameštaj, i da se bavi raznim sportovima...

Ivan: Ona meni nešto govori, a ista je. Trebalo bi mi vreme da pobrojim sva njena interesovanja. Mada, neosporno je da je maksimalno usredsređena na sve što radi.

Koju njenu osobinu biste voleli da imate?

Ivan: Nadam se da ću jednog dana dostići stepen opuštenosti koji ima na sceni. Još mi je neverovatno kad vidim kako vlada tim prostorom, kao da je u svojoj dnevnoj sobi. Divim joj se što je posle toliko godina karijere sačuvala početni entuzijazam i želju za igrom. Ni sama ne zna koliko nagrada je osvojila, koliko likova tumačila, a opet, svakoj novoj ulozi obraduje se kao malo dete. I obavezno me pozove da se pohvali, a ja iznova ostanem fasciniran kad čujem s koliko ljubavi priča o poslu. Uz nju sam naučio najvažniju glumačku lekciju – nova uloga je prilika za novi početak. 

Gorica Popović i Ivan Mihailović - Pravo prijateljstvo ne bira mesto, vreme ni godine

Luka Šarac

 

Jeste li se nekad naljutili jedno na drugo?

Gorica: Nismo, nije bilo razloga.

Ivan: Slobodno mogu da kažem da je naše druženje poprimilo familijarni odnos, uz koji u paketu idu ljubav i briga. Ispod mojih fotografija na „Instagramu“, recimo sa skijanja, primetićete i Goričine poruke: „pazi šta radiš“, „alo, jesi li normalan, poginućeš!“, „dosta je bilo, hajde kući“... (smeh)

Verujemo da ste svesni privilegije koju imate, ne može baš svako da bude najbolji drug jedne od naših najvećih glumica.

Ivan: Apsolutno ste u pravu, dragocen mi je svaki sekund koji provedem sa njom.

Da li vas je Gorica vodila u rodni Kragujevac?

Ivan: Jeste, pokazala mi je studio u pozorištu, takozvanu slikarsku radionicu, gde je njen otac radio. Tamo je scena na kojoj je napravila prve korake. Vodila je Tamaru i mene u obilazak čuvene gimnazije, ali i na večeru kod njenih školskih drugara. 

Gde ste sve putovali zajedno?

Gorica: Sa predstavom „Slavna Florens“ obišli smo Evropu, a stigli smo i do Kanade. 

Ivan: Ne znam kako da vam dočaram obilazak šoping-centara u inostranstvu sa šopingholičarkom kao što je Gorica. Ona se bukvalno u sve razume, od sastava proizvoda do načina upotrebe, i stvarno treba čuti razgovore između nje i prodavaca. Poseban je doživljaj otići sa njom na pijacu, pravo je zadovoljstvo videti koliko je ljudi vole i poštuju.

Gorica: Radi pune istine, rekla bih da Ivan i Tamara nisu ništa manje skloni kupovini od mene. Tamara je u Kanadu krenula u tankoj jakni, pa je imala „alibi“ za šoping, a Ivan joj je pravio društvo. Samo u jednoj prodavnici zadržali su se jedan sat. Ja sam ih čekala na klupi, nisam imala energije da ih pratim. (smeh)

Luka Šarac

 

Ali zato mlađe kolege nemaju energiju da drže korak sa vama kada je reč o sportskim aktivnostima. Još se sećamo fotografija sa raftinga od pre neku godinu.

Gorica: Ja sam bila inicijator tog druženja. Krenulo je nas desetak: Ivan, Tamara, Nina Janković, Vaja Dujović, Petar Benčina, Nevena Božović... Bilo je božanstveno. Prošli smo kroz neki vodopad, a na kraju smo u ronilačkim odelima svi skočili u hladnu Taru. Ne znam da li bih sada imala snage za sličnu avanturu. Možda bih, videću kad otopli. (smeh)

Ivan: Otkako znam Goricu priča o nekom davnom jedrenju u Holandiji i brodu koji je izgledao kao onaj iz filma „Pirati sa Kariba“. Najveća želja joj je da to putovanje još jednom ponovi, ali sada sa prijateljima. Ja sam spreman da joj tu želju ispunim, iako koncept podrazumeva da žene na brodu ne rade ništa. Muškarci su ti koji čiste, kuvaju, peru posuđe.

Da li vam je Gorica, koja važi za izuzetnu kuvaricu, otkrila tajne svojih specijaliteta?

Ivan: Poklonila mi je knjižicu u kojoj je objedinila recepte prikupljene iz ženskih magazina koji su izlazili tridesetih godina prošlog veka. Uz nju sam naučio da ne budem štreber u kuhinji i da ne mora baš sve po uputstvu, nekada treba improvizovati. Inače, kad već pričam o kuvanju, nikad neću zaboraviti dan kada smo kod nje, na Srebrnom jezeru, pravili riblju čorbu. Okupilo se veliko društvo, pa je bilo sasvim logično da pristavimo kotlić, za koji sam ja bio zadužen. Čorba je već bila pri kraju, krenuo sam do kuće po neki začin, i tek što sam se odmakao korak-dva, otkačila se kuka i kotlić je poleteo ka meni. Ko zna kako bi se sve završilo da se sekund ranije nisam pomerio. Nikada neću zaboraviti Goričin pogled. Kad se malo pribrala, bez reči je izašla iz dvorišta. Nismo imali predstavu gde je otišla. Vratila se posle nekog vremena, u ruci je nosila šerpu iz restorana „Kod brke“. Samo je rekla: „Danas ćemo, ipak, jesti riblju čorbu.“ I to je Gorica. Nema drame, samo – idemo dalje.

 

 

Komentari (3)

Loading
Dragana N 09:28 07.06.2021
Odgovori

Ona je njega neformalno usvojila i gotovo ga smatra svojim sinom jer, na zalost, nema svoju decu. To je bas lepo, jer srce joj je ispunjeno.

Nada 13:00 07.06.2021
Odgovori

Gorica je divna glumica, pevačica, umetnica. Drago mi je da Ivan ima privilegiju da se druži sa njom. Svako dobro oboma.

Бојана 16:43 07.06.2021
Odgovori

Дивно. Дивно је имати правог пријатеља

Eva Čubrović hellomagazin