Dom Vesne de Vinče: Čudesni pogled na Hram svetog Save (foto)

Dom Vesne de Vinče: Čudesni pogled na Hram svetog Save (foto)

Autor: | 25/04/2021

1

Dom Vesne de Vinče - oaza spokoja i kreativnosti...

Predsednica kompanije Miss Yu, novinarka, autorka brojnih televizijskih emisija, pisac i, kako za sebe voli da kaže, vizionar, Vesna de Vinča ugostila nas je u svom domu na Neimaru, koji je vlasništvo njene porodice decenijama. Uz prve ovogodišnje trešnje pričala nam je o domu u kojem je odrasla, porodici, braku i ljubavi prema arhitekturi.

Vesna, kako biste najkraće opisali vaš život?

- Živim projekte i dizajniram životne i arhitektonske koncepte. U osnovi svega je, naravno, potraga za smislom.

Pročitajte: Neverovatna transformacija Vesne de Vinče - Moj put do novog tela (foto)

Boško Karanović

 

Posle duge novinarske karijere i niza ekskluzivnih televizijskih intervjua doktorirali ste na temi “Ekskluzivno TV novinarstvo”, a prethodno magistrirali ekonomiju. Otkud sada dizajn i arhitektura?

- Da, možda je šteta što nisam studirala arhitekturu. To mnogi oko mene misle. Bila je to jedna od profesija koju sam htela da savladam. Ali taj talenat izgleda izlazi na površinu. Ne da se! Mnoge ideje za adaptacije i izgradnje sam realizovala, kako prijateljima, tako i porodici, sebi. Volim da zidam, a nisam slobodni zidar. Neka mi oprosti Hiram Abif.

Kada bi ovaj stan u kome sada živite mogao da priča, šta bismo sve čuli?

- To bi bila priča o srećnoj porodici Jugović i mom radosnom detinjstvu, kao i mog anđela, brata Bate, skoro bajka u kojoj su naši roditelji Tanjica i Minjica u nas ugradili ogroman okvir ljubavi i slobode, koji ništa i niko u narednom životu nije mogao da umanji. Ovo je stan u koji sam se uvek vraćala, tražeći i dobijajući nove pakete sunčane i emotivne energije i bezuslovne porodične podrške.

Pročitajte: Tragičan gubitak u porodici Vesne de Vinče - Skrhana bolom oprostila se od majke (foto)

Boško Karanović

 

 

Dan vam počinje pogledom na „Hram svetog Save“. To je, verovatno, bila polazna tačka kada ste razmišljali o dizajniranju prostora?

- Naravno. Ceo stan osmislila sam zajedno sa arhitektom Vojinom Valjarevićem kao vizuelnu gozbu za sve drage goste koje ovde okupljam. Osnovno pitanje bilo je kakav dizajn stvoriti da bi se svakominutno kvalitetno i bez opterećenja komuniciralo sa Hramom, koji je nesumnjivo glavni junak ovog prostora. Kako iz te komunikacije izvući ono najbolje iz sebe? Ipak, osnovno pitanje bilo je kako odbraniti taj čudesni pogled u Hram od preterano ličnog pečata uređenja ili od pretencioznog dizajna, materijala, nameštaja, oblika, prejakih boja i detalja. Kako sačuvati pogled kao najvažniji momenat, ne otežati ga slikama, zidove što više ostaviti prazne, jer nema bolje slike od dobro formulisanog, prozorima definisanog pogleda? Kako ostvariti ideju da se gotovo iz svih delova stana magično vidi Hram tako da nas u svakom trenutku smiruje i ushićuje?

Boško Karanović

 

Utiče li pogled na Hram na neki vaš unutrašnji spokoj?

- Uz Hram je lepo i mirno pri dnevnoj svetlosti, mistično je i svečano kada je noć. Ugodno je i opuštajuće kada je magla i pada kiša, zanosno kada veje sneg. Nema lošeg vremena kada se gleda u Hram. Vodim računa čak i šta mislim jer me Hram “prisluškuje”. Odavno znam koliko je važno u koga i u šta gledamo. Pogled može da bude savršen stimulans, ali i pakleno ograničenje koje oduzima energiju. Pogrešne slike i fotografije, pogrešni ljudi i natrpanost prostora mogu da nas iscrpe. Rasterećen pogled na samo jedno drvo u dvorištu ili na cvet u prozoru može da nas obnovi, smiri, donese vedrinu. Mi u suštini biramo taj pogled. Pogled je smisao. Mudriji umeju da ga pronađu, stvore, formiraju, iščiste. Vizualni pogled sigurno utiče na naš unutrašnji svet. Zato sam ja blagoslovena ovim pogledom na Hram. Ili On možda gleda na mene. Tako se ovde dešava svojevrsno lečenje smislom i lepotom.

Boško Karanović

 

U vašem stanu istaknuto mesto zauzimaju različiti zanimljivi detalji. Koje biste izdvojili kao najdraže i zbog čega?

- Poklon slike Olje Ivanjicki; njeno ulje “Vodeni anđeo” i portret “Leonardova kći”, koji mi je poklonila za jedan rođendan. Tu je i “Moderna Madona”, Damjana Đakova, umetnička jaja skulpture Nebojše Pilipovića Pila i skulptura “Oskar Lepote”, čikaškog umetnika Bobana Ilića. Sve je izabrano da bi se uklopilo u beličasto isprane tonalitete našeg enterijera.

Život i posao vodili su vas na različite krajeve sveta. Gde ste sve stanovali, a gde ste se osećali kao kod kuće?

- Najvažniji, najteži i najvredniji put je put od glave do srca. Rekao mi je to davno jedan mudrac, budistički sveštenik koga sam intervjuisala u hramu u Kendiju, na Šri Lanki. “Kako da znamo da smo prešli taj put”, pitala sam užarenih očiju, željnih otkrića i avanture. Odgovorio je: “Znaćeš tako što ćeš se svuda na svetu od jednog trenutka osećati kao kod kuće”. “Ali, to je teško”, promrmljala sam. “Trudi se, vežbaj, veruj u dobrotu”, bilo je poslednje uputstvo. Najviša forma mudrosti je - dobrota. To “kaže” i Talmud. I zaista, to čudo se desilo. Svuda se osećam kao kod kuće. I u džunglama Afrike i u modernim džunglama Menhetna i Hong Konga. Svuda srećem dobre ljude koji mi pomažu da ostvarim drske, ali uvek plemenite projekte. Osećati i misliti srcem je put ka samom sebi, ka ljubavi i slobodi, onome što nam rođenjem pripada. Tada se dodirujemo sa mislima drugih ljudi i sve “teče” baš lagano i sve je dostupno. Postoji velika razlika između putnika i turiste. Turista je neka vrsta moderne životinje, konzument koji “jede” sve što mu turistički aranžmani plasiraju i fotografiše se da bi to pokazivao rođacima i prijateljima. Putnik je onaj koji se svakim svojim putovanjem razvija i oplemenjuje.

Pročitajte: Ekskluzivno - Šta se krije iza zidina Belog dvora (foto)

Boško Karanović

 

Svojevremeno ste izjavili da su za uspeh potrebni prijatelji, a za veliki uspeh veliki neprijatelji. Da li ste znali da u životu prepoznate one koji vam ne misle dobro?

- Reč „neprijatelji“ stavila bih u navode. To su u stvari iskušenja. Nemam neprijatelje. Neprijatelji ne postoje. Oni su naša iluzija. To je, zapravo, uputstvo za nužnu promenu u nama ili promenu puta, nužni novi pravac u razvoju naše ličnosti. O tome sam učila od svojih učitelja, pre svih od Miljana Miljanića. Otpor oduzima energiju. Onaj ko te iznervira, taj te je pobedio. To su principi koje poštujem.

Kako reagujete kada vas neko izneveri? Da li ste osvetoljubivi ili “puštate”?

- Imam za to načelo: “Kazniću te kad budem imala vremena!” Ali, pošto se trudim da vremena za negativne emocije i postupke nikad nemam, svi uglavnom ostanu “nekažnjeni”. Mislim da je za mudrog čoveka svaka negativna emocija luksuz. Kada smo srčano posvećeni dobrim projektima, kada smo u zanosu stvaranja, to je stanje duha koje ukida i odbija negativne vibracije svih oblika.

Boško Karanović

 

Mislite li da je brak prevaziđena institucija? Možete li sebe da zamislite u novoj bračnoj zajednici?

- Da, ali drugačije, uvek drugačije. Život sa Predragom bio je poseban, neponovljiv. Sada bih taj život drugačije osmislila. Promenila bih mnoge stvari koje nisam razumela kao mlada. Više bih govorila ljubav, izjavljivala ljubav, i poštovanje, forsirala estetiku intime, kreirala za nas neponovljive doživljaje. Manje bi onda bilo takozvane spontanosti koja je neprijatelj ljubavi, jer sadašnje histerično okruženje skoro uvek odvlači u otuđenje i nerazumevanje, ruinira odnos.

U vašoj garderobi dominira crna boja, a u stanu sve odiše belinom. Ima li tu neke simbolike?

- Belina podstiče, crno fiksira. Reč je o razapetosti koja boli. Mislim da je život u crno-belom kontrapunktu dobar metod življenja, njime čuvamo svežinu i koncentraciju.

Boško Karanović

 

Da li su brojna ogledala u vašem stanu samo ukrasni detalj ili pred njima provodite vreme?

- Reč je isključivo o prostornom efektu, koji proširuje i stvara igru forme i svetla. Što se tiče doterivanja, spremam se brzinom munje. Šminkam se na semaforu, uvek nesrećna što to crveno svetlo tako kratko traje.

Poznati ste po bogatom društvenom životu. Primećujete li da vam s godinama više prija da ostanete kod kuće, da se ušuškate i čitate knjigu?

- Ne. U stvari, ponekad, kada sam bolesna. Tada sa uživanjem leškarim i čitam, srećna zbog tog alibija koji mi omogućuje smirenje. Kad malo bolje razmislim, uvek se i razbolim kad imam slobodnog vremena. Zato se trudim da ga imam što manje. “Spavaćemo kad umremo”, govorila je moja tetka Vera Miljanić. Sada moramo da živimo, punim plućima.

Boško Karanović

 


 

Komentari (1)

Loading
Eva Čubrović hellomagazin