24 godine bez Tome Zdravkovića: "Dao sam vam dušu svoju"

24 godine bez Tome Zdravkovića: "Dao sam vam dušu svoju"

Autor: | 01/10/2015

0

Društveni hroničari kažu da svakom decenijom protutnji nekoliko umetnika, onih velikih, “prekretničkih“, s autentičnim držanjem i harizmom, koji, nezavisno od sopstvenih želja i ambicija, već za života, a još više nakon njega, postaju hodajuće ikone i mustre za krojenje pojava "koje bi da postanu to isto". Toma Zdravković bio je, i kao pevač i kao autor, veliki umetnik, zapravo najveći koji se ikada pojavio i ostvario unutar zvanično prezrenog žanra, u njegovo vreme najčešće nazivanog novokomponovana narodna muzika. A možda je i pogrešno svrstavati ga u bilo kakve vrste i podvrste jer bi mu u svakoj bilo tesno. On je, jednostavno, bio priča za sebe. Žanr zvani Toma Zdravković. Bez dostojne konkurencije i sledbenika. Žanr koji je pomerao granice i rušio kanone, uspostavljao nova pravila i kreativno provocirao čulo sluha, ali i srce. Fenomen kojim se nije bavila samo publika različitih društvenih statusa, već i sociolozi, pedagozi, političari. "Ni klasičan narodnjak, ni ikona urbane kulture, ni Žak Brel ili Arsen Dedić na ćirilici, ni konfekcijski primerak nadarenog siromaška kog su zanela svetla velikog grada..."

Umesto svega toga, Toma je stihovima i glasom, sopstvenim životom uostalom, isijavao toplinu i onu retku, dragocenu vrstu plemenite iskrenosti, kojoj sve, pa i patetika, dobro stoji baš zato što za to ne mari, što naprosto živi i peva onako kako joj zapoveda onaj unutrašnji glas, jedini koji je važan i koji se računa. Ako ste imali uho i dušu, niste mogli da to ne čujete i ne prepoznate. I nije moglo da vas ne gane i da ne pokrene nešto u vama, za šta možda niste ni znali da postoji, onako kako vas menja nabolje svaki susret s umetnošću većom od života. A umetnost je i dalje relativno retka pojava. Zato se Tomine pesme vode kao nematerijalna baština ovdašnje kulture. U nju na izvestan način spada i kafana, u kojoj je potrošio najbolje godine. Sve svoje godine. Sve osim ovih u kojima ga fizički nema, u kojima je možda napokon dovoljno mrtav da mu se može oprostiti što je bio veliki na nedozvoljen način, u zabranjenom žanru i registru, i uopšte, mimo svih svojih planova, želja i nadanja.

Toma je uvek u modi, bilo da je reč o setnim sedamdesetim, veselim osamdesetim ili surovim devedesetim. Kafanske himne koje je otpevao po nepisanoj se tradiciji prenose s kolena na koleno, pa je danas, dve decenije posle njegove smrti, publika 21. veka jednako mlada kao ona s kraja šezdesetih, kada je u leskovačkoj "Dubočici" prvi put stao pred mikrofon.

Tomino životno putešestvije ima sve elemente avanturističkog filma, s primesama trilera. Kralj kafane i poslednji beogradski boem upoznao je u svojoj karijeri sve što se upoznati moglo – i neslućene visine popularnosti, i dno života, i krajnju nemaštinu, i mnogo novca koji mu je nehajno odlazio iz ruku, a sve to bilo je prošarano žestokim sudarima s alkoholom i kockom. Posle svega, do kraja je ostao isti zanesenjak i zaljubljenik u svoje radno mesto – kafanu. Ili u život. Razlike ionako nema. A ostalo je mnogo da se pamti. Od neprevaziđenih hitova "Umoran sam od života", "Prokleta je ova nedelja", "Tužno leto", "Tamburaši", "Dva smo sveta različita", "Svirajte noćas samo za nju", "Sliku tvoju ljubim" i drugih svima znanih naslova, do euforičnih koncerata i zakletvi kafanskih gostiju da je "Toma car i legenda, i da je tu kraj, potop i tačka". I time je, uz litar belog i sifon, sve rečeno.

Toma Zdravković, za prijatelje Dado, rođen je 20. septembra 1938. godine u Aleksincu, ali se njegova porodica ubrzo preselila u selo Pečenjevac kod Leskovca. Odrastao u siromaštvu, kao jedno od petoro dece, brzo je shvatio da ga život na selu ne privlači, pa je, možda i naivno, maštao je o pevanju. Dok je fizikalisao u leskovačkoj bolnici, u pauzama je umeo da sedne na stepenice i peva na sav glas. To je bilo neko drugo vreme kada nije bilo dovoljno samo isprsiti se za nekoliko hiljada evra i snimiti ploču. Trebalo je napisati pesmu i otpevati je. A on je umeo i jedno i drugo. Bio je pevač po meri emocije. I po meri publike, kako se uskoro ispostavilo.

Prvi javni nastup imao je kasnih šezdesetih. Sasvim slučajno, gladan i promrzao, u lokalnom restoranu upoznao je Zilhu Barjaktarević, kasnije poznatiju pod imenom Silvana Armenulić, koja mu ustupala termine za nastup tokom svojih koncerata. Na njenom primeru Toma se uverio da od muzičke budućnosti ništa nema bez kafane. A sredinom prošlog veka kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije samo provodilo vreme, u njima se živelo. Hrana, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika, na čijem se izboru gradio ugled kuće. Odlazak u kafanu bio je umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišnih drama. Još kada krene pesma, u oblaku dima i uz hektolitre alkohola – umetnosti kraja nema!

Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, mada samo za posmatrače, bili jednolični: tura pića, tura pesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu peva "neki Toma" i da zna sve – narodne, zabavne, starogradske, francuske, italijanske. Postao je lokalni estradni heroj. Ostalo je istorija.

Uprkos balkanskim merilima, mršavko je privukao publiku kao magnet. Jednostavno, nije pevao na kvarno. Njegove pesme nisu bile imitacija života, već stvaran život sa svim svojim usponima i padovima: nesrećno se zaljubiti, napiti se, napisati pesmu, otpevati je, dotaći dno i – sve iz početka. Harizmatičan i setan, znao je da savršeno iskombinuje mekoću i senzibilitet slovenske duše, da rečima pogodi baš tamo gde treba, i kako kaže jedan grafit, umeo je da te natera da proveriš da li ti je zdravstvena knjižica overena. Ako jeste – sečeš vene!


Četiri braka, bezbrojne ljubavi, bolest, protraćen novac, jad i sreća na kapljice učinili su da Toma za sva vremena ostane junak novokomponovane tragedije koji će spasavati sve one umorne od života – i umorne intelektualce svih kategorija, i umorne radnike i ostale udarnike, i umorne alkoholičare i umetnike, objašnjava Petar Luković u svojoj "Boljoj prošlosti".

Njegove pesme možda nisu imale naročitu umetničku vrednost. Nije imao ni školovan glas. Ipak, i danas kada negde krene "Dotak'o sam dno života", ruke se podignu, čaša se razbije sama od sebe... Oseti se miris duše, ili joj se bar čuje glas. U oblaku dima, za nekim stolom u ćošku, možda sedi poslednji boem sa svojim prijateljem Miroslavom Antićem, nenadmašnim pesnikom koji je takođe voleo čašicu više od života. A Toma je imao još jedan porok. Dešavalo se da zaspi bogat, a da ujutro nema ni za hleb.

- Nije u pitanju samo muzika. Ljudi znaju šta sam sve radio, proživeo. Nisam napravio scenario za idućih dvadeset godina, ali sam sve činio instinktivno, i to se ljudima verovatno sviđa. Možda me kolege i publika ne shvataju ozbiljno, ali me zato vole. Malo sam otkačen, to je sigurno... Napijem se koji put, svratim u kockarnicu. Ne kockam se da bih dobio, već zato što je vreme relativno i što me interesuje ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi. Nije bitno samo pogoditi broj u ruletu, već osetiti nešto duboko u sebi. Uostalom, ljudi se kockaju u ratovima, u politici, u investicijama. Jedne noći, u Baden-Badenu dobio sam 80.000 maraka i iduće noći sve izgubio. Ma, novac mi nije bio bitan. Šta će mi kuća kad imam jednosoban stan? Ne treba mi više. I kada nisam imao para, bio sam miran i srećan - bio je iskren Toma u jednom od svojih poslednjih intervjua.

- Uvek je tražio nešto više od života. U suštini je bio nesrećan čovek. Pevao je, ali sa velikom tugom u srcu - priseća se Danica Maksimović.

Voleo je život ne razmišljajući šta će biti sutra. I žene. Mnogo žena. Sve ih je opevao. Neke su ga bacale u očaj, koji je lečio u skladu sa starom dobrom srpskom tradicijom – alkoholom. Dok je snimao seriju "Doktorka sa sela", napisao je pesmu Ljilji Blagojević. A kada je spikerki Televizije Beograd Danki Novović posvetio svoj budući veliki hit, ona je bila toliko besna da nije htela ni da ga pogleda.

- Ljutila sam se jer sam znala da će nas dovesti u vezu. Dugo nisam htela da mu se javim. Međutim, kada sam shvatila koliko je on divan čovek i koliko mu znači ta pesma, prišla sam mu i poljubila ga. Njegova sreća bila je neopisiva. Poklonio mi je buket od sto karanfila, nisam znala šta ću sa tolikim cvećem! - smeje se danas poznata spikerka, čije se ime našlo u jednoj od najsetnijih pesama, u čuvenim stihovima "Ja moram da pijem da ublažim bol".

Sedamdesetih i osamdesetih, serija solističkih koncerata po celoj Jugoslaviji počela je da brine i predstavnike nekih drugih žanrova, ozbiljno uznemirene što Zdravković i kod mlađe generacije izaziva burne reakcije sa pratećim medicinskim efektima kakvi su vrištanje, plač ili padanje u trans. Sviđala se slušaocima ta violina koja je njegovim stihovima davala posebnu melanholičnu atmosferu, tekstovi koje je uglavnom sam pisao jer su bili autobiografski, melodije u koje je utkao sebe i duh koji im je ulivao njegvo umirujući glas. Nema noći u Skadarliji koja se ne završava bez njegovih večnih dama: Danke, Branke, Marije, Jelene, Ljiljane, Mire...

- Jedino muzika može potpuno da me ispuni, bez ikakvih drugih želja. Ne mogu da lažem, ne mogu da foliram ono što pevam. Volim ljude, a ta potreba da se voli svet oko sebe daje mi snagu da se ne stidim ničega. Moja veza sa muzikom daleko je ozbiljnija nego što mnogi misle. Jednom smo Miroslav Ilić i ja sedeli u "Šumatovcu", i on me pita: "Dado, šta ćeš da radiš ako sve ovo jednom prestane?" Bilo mi je mnogo čudno. Zašto da prestane? Šta ima da prolazi? Jer ja ništa drugo ne umem da radim sem muzike. Od nje živim, i za nju živim - umeo je da kaže čak i kada je bio svestan da ga zdravlje polako izdaje.

Ali nije se predavao. Iako je znao da je alkohol njegov najveći neprijatelj, pio je do poslednjeg dana. Boem i hazarder, uvek je govorio da ima više sreće nego pameti. Međutim, sreća mu je, poput kocke kojoj nikad ne treba verovati, na kraju okrenula leđa. Dugo se mučio sa rakom prostate, ali nije se pridržavao saveta lekara. Posle albuma "Kafana je moja sudbina" bolest ga je prikovala za postelju.

Kada je umro, 30. septembra 1991. godine, čovek sa tužnim pogledom nije imao para ni za sopstvenu sahranu. Na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, u gradskom parku u Leskovcu otkriven mu je spomenik u prirodnoj veličini, a u rodnom Pečenjevcu ploča s natpisom "Dao sam vam dušu svoju". U taj stih stao je ceo život legendarnog pevača, koji je prvo dotakao dno života, a onda napisao neke od najlepših pesmama ikad otpevanih na ovim prostorima.

Komentari (0)

Loading
Snežana Ilić Večernje novosti

Najnovije vesti