Vesna Dedić: Obećala sam sebi da ću pre pedesetog rođendana stati pred oltar

Vesna Dedić: Obećala sam sebi da ću pre pedesetog rođendana stati pred oltar

Autor: | 31/05/2015

0

Zaštitno lice emisije “Balkanskom ulicom”, na „Radio-televiziji Srbije“, Vesna Dedić novinarka je koja svojim neposrednim stavom u komunikaciji i elokventnošću osvaja svakog sagovornika, pa ne čudi što ne postoji značajna ličnost javne scene koju nije ugostila. I posle četrnaest godina, koliko vodi svoju autorsku emisiju, ne manjka joj entuzijazma i novinarskog poriva da od sagovornika “izvuče” najskrovitije misli i tajne i prikaže ih u nekom drugom, jasnijem svetlu. Kao diplomiranom filologu, u njoj je uvek tinjao duh skribomana, a pre pet godina odvažila se i napisala prvi roman, posle čega su se nizali jedan za drugim, a svaki je postao bestseler. Uskoro će predstaviti novu knjigu “Čuvaj me”. Pored dve profesionalne ljubavi i strasti, novinarstva i pisanja, najveća ljubav joj je četrnaestogodišnja kćerka Lenka, koju je sama odgajala. Veru u ljubav i brak nije izgubila, te ne krije da bi volela ponovo da obuče venčanicu.

Vaš novi roman nosi naziv “Čuvaj me”. Kada ste to nekome poslednji put rekli, a kada je to neko vama izgovorio?

- Roman se zove „Čuvaj me“ upravo zbog toga što smo prestali da čuvamo jedni druge. Čuvamo posao, pare, nasledstva, kola, cipele, račune za struju i nove mobilne telefone. Prestali smo da čuvamo decu, prijatelje i roditelje, sami sebe i partnere koji su ostali sa nama i kada je prva zaljubljenost prošla. Prestali smo da čuvamo sećanja, jer mnogo brinemo o budućnosti. Živimo u vremenu kada je teško sačuvati i sebe i druge, kada nam se često učini da bi nam u nekom drugom gradu ili sa drugim čovekom bilo lepše. Često i ja zaboravljam da ako mi nije dobro samoj sa sobom, ni drugima pored mene neće biti dobro. Poslednji put sam sebi rekla „čuvaj se” da bi bila dobra onima koje volim. Meni to odavno niko nije rekao, jer nije bilo razloga. Čuvam ja one koji su mi važni i oni ćute jer valjda nemaju zamerki.

Imate li pred izlazak svake nove knjige istu tremu, ili je ona veća, kao što su i očekivanja vaše publike?
- Kada sam objavila prvi roman „Zauvek u srcu“, nisam imala nikakvu tremu jer je to te 2010. godine bio moj izlet u svet čitalačke publike. Sada je sve lakše i pišem sa više samouverenja, ali od trenutka kada predam tekst štampariji umirem, sve dok ne čujem prvih hiljadu reakcija. Ja sam toliki tremaroš da već pet godina držim istu cenu romana od petsto dinara, jer je moja želja da budem sve čitanija veća od želje da stignem kurs evra. Kada se pojavi knjiga na trafikama i u knjižarama, noći provodim na „Fejsbuku“ i mejlu i čekam reakcije.

Kome prvom date da pročita ono što napišete i u čiji sud najviše verujete?
- Uvek novi roman, prvu verziju dajem Ivanu Golušinu, koji je magistar književnosti i vrlo surov kritičar, bez dlake na jeziku.Verujem mu i po njegovim sugestijama pišem konačnu verziju romana. Ovoga puta delove romana koji se tiču lečenja muškog steriliteta i vantelesne oplodnje davala sam na uvid doktorki Zorici Crnogorac iz Novog Sada. Najviše verujem u sud čitalaca koji je uvek sažet u rečenici „nisam mogla da zaspim dok ne pročitam šta se desilo“ ili „sačekala sam zoru uplakana“. Ja pišem za žene koje su danas, u ovo strašno vreme, preumorne, bilo da su studentkinje iscrpljene učenjem ili domaćice i zaposlene žene istrošene od obaveza i u kuhinji i na radnom mestu. Kada takve žene izdvoje novac i vreme da bi pročitale nešto što sam napisala, želim da, čitajući taj roman, u isto vreme pronađu sebe, ali i zaborave na svakodnevicu.

Mislite li da ste više publike pridobili pisanjem romana ili vašom kultnom emisijom “Balkanskom ulicom”?
- Već dvedeset pet godina izložena sam sudu javnosti. Intervjuišem ljude, pišem, fotografišem se, odgovaram na pitanja kolega, živim u ovom gradu. Verujem da su svi oni koji me vole sve te parčiće kolaža koji čini moju ličnost složili kao pazl. Strahujem nad svakom rečenicom pred svako emitovanje emisije „Balkanskom ulicom“, i pred objavljivanje romana, i pred svaki intervju kao što je ovaj za „Hello!“. Trudim se da tu ljubav gledalaca i čitalaca sačuvam.

Jeste li tokom svih ovih godina imali želju za promenom, ili je “Balkanska ulica” postala deo vaše “lične karte”?
- Imala sam želju za promenom zato što sam smatrala da je gledaocima to potrebno. Svakog leta sam odlazila kod Aleksandra Tijanića, nosila sam mu koncepte novih emisija koje sam smislila, a on bi me uvek presekao rečenicom da nešto što je dobro ne treba menjati. Volela bih još neki izazov u novinarstvu, da vodim neku drugačiju emisiju, na primer “Dnevnik nedeljom”, kao Goran Milić. Ipak, u trenutnoj situaciji bila bih zadovoljna kada bi emisija „Balkanskom ulicom“ dobila malo bolji termin, nešto bolje produkcijske uslove i ja kao autor veću slobodu u izboru gostiju.

Posle toliko godina karijere, šta danas za vas predstavlja izazov u poslu?

- Sve mi je i dalje izazov. Znate, kada sve u životu napravite sami i kada život i vas i vašeg deteta isključivo zavisi od vaših deset prstiju, onda je svaki dan izazov. Svaka emisija, svaki roman. Ali takva životna situacija je možda privilegija, a možda ja ne znam za drugu, pa se tešim. Često pomislim kakva bih bila da mi je sve u životu na mestu, da sam nasledila stan, da imam neku ušteđevinu, da imam neku apanažu od partije ili muža, ili pristojnu platu na „Radio televiziji Srbije“. Verovatno bih bila izoperisana, nezadovoljna žena u menopauzi koja gleda „Parove“ i želi da ima noge kao Mimi Oro. Ovako, sa kreditom u švajcarskim francima, moram da se trudim da budem pametna i puna energije minimum do svog sedamdesetog rođendana, dok ga ne isplatim.

Vaša kćerka Lenka sprema se za malu maturu. Imate li tremu podjednako kao i ona?
- Ona nema tremu, a ja mesecima ne mogu da spavam koliko strahujem. Ona vredno već godinu dana sprema prijemni ispit za Filološku gimnaziju, a ja sam kao većina majki u strahu šta će se desiti ako ne bude imala dovoljan broj poena. Idem kroz kuću i kada je vidim bez knjige u ruci, teško dišem. Nije joj lako sa mnom. Srećom, ona je vrlo duhovita i dobro me poznaje, tako da ume da me opusti. Ona mene, umesto ja nju.

Koliko se trudite da utičete na izbor i odluke vaše kćerke?

- Kada je bila mala pokazivala sam joj šta sve u životu postoji, od kulture do sporta, od siromaštva do bogatstva, od morala do vulgarnosti, od sreće do nesreće. Davno je bilo kada sam joj rekla da ne postoji savršen čovek i da želje u životu treba krojiti u odnosu na svoje vrline i svoje slabosti. U tom smislu ne petljam joj se u izbor i odluke. Autoritet sam, ali joj se u izbor škole, jezika koje će učiti, sa kim će se družiti, kako provodi slobodno vreme, ne mešam. Osnov za to je poverenje, a meni se pokazala tačnom tvrdnja psihologa da dete vaspitavaš do pete godine, sve posle toga su nijanse.

Koliko je važno da roditelji imaju otvoren odnos sa decom?
- Važno je da pre nego što prohoda vi kao majka i vaše dete, kada se pogledate oči u oči, znate sve. I dete, šta je vama u glavi i vi šta je nedoumica vašeg deteta. Za vaspitavanje deteta su, kao i za sve u životu, važni ljubav i znanje. Ne mogu dete da vaspitavaju ni vrtić, ni mediji, ni škola, ni ulica. Ko kaže da mu je dete pokvarilo društvo, laže ili je u velikoj zabludi. Svi mi smo posledica vrlina i grešaka svojih roditelja.

Da li Lenka sa vama deli priče o prvim simpatijama?
- Naravno da deli, još od vrtića. Zabranjeno mi je da pričam o njenim razmišljanjima, a naročito o simpatijama. Otkriću vam samo da mi se sviđaju njeni izbori simpatija.

Koliko vam je tokom Lenkinog odrastanja bilo važno da vaš bivši suprug u njemu učestvuje zajedno sa vama?

- Bilo mi je važno i dala sam sve od sebe, ali nisam uspela.

Nedostaje li vam osećaj zaljubljenosti ili ste trenutno emotivno ispunjeni?
- Onog trenutka kada počnem da se slikam sa onim u koga sam zaljubljena i da pričam koliko sam srećna znaćete da mi nedostaje ili popularnost, ili novac, ili samopouzdanje.

Kakvog muškarca vidite pored sebe, sada i za deset godina?
- Istog i sada i kada budem imala pedeset sedam. Da mi po ceo dan govori naslove mojih romana - “zagrli me”, “ti si meni sve”, “čuvaj me”. Nisam ja nikada birala partnere u odnosu na godine, krizu u zemlji ili u odnosu na svoje potrebe. Ja sam se isto, bezglavo zaljubljivala i sa trinaest i sa četrdeset tri godine. To je možda glupo, ali ja jedino tako mogu. Bilo je godina kada sam bila sama, a bilo je i pogled oči u oči, ne znam mu ni ime, ali znam da bih sa njim i na kraj sveta, i autobusom i limuzinom.

Zbog čega posle razvoda braka nijednog muškarca niste predstavili javnosti? Da li to niste radili zbog vaše kćerke ili niste bili sigurni da će taj odnos potrajati?
- Ništa nikada nisam krila od svoje kćerke i ona je najbolji svedok mog života. Ni javnost, ni prijatelji, ni majka me ne poznaje koliko ona, i samo ona, zna da li sam i koliko emotivno ispunjena. Ja sam patrijarhalno vaspitana, a to znači da smatram da se ni najboljoj drugarici sve ne govori, a kamoli da sa milion Srba delim detalje svoje zaljubljenosti ili svojih problema u vezi.

Danas žene sve češće pomirljivo izgovaraju rečenicu: “Svi muškarci varaju”. Kako vi gledate na to?
- Gledam pogledom one koja je napisala roman „Čuvaj me“, u kome se jedna od dve junakinje susreće sa prevarom muža. Ona kaže, a i ja verujem, da „svi muškarci varaju jer ne mogu da kontrolišu sebe i onda pokušavaju da kontrolišu druge. Ne umeju sebi da postave granice, ali zato to čine suprugama i deci. Njima ništa nije sveto, a od porodice traže da ih gleda i pazi kao sveca. Takvima je nedostajala ljubav u detinjstvu, mame ih nisu dovoljno mazile. Kada muškarci shvate da ne postoji žena poput one sa naslovne strane, onda kreću u novi pokušaj sa dečačkom nadom da će možda baš sledeća biti ona koju traže: savršeni spoj majke, domaćice i ljubavnice, žena sa telom starlete, tolerancijom na koju su navikli kod mame, izdržljivošću njihovih očeva i umom njihove sestre ili najbolje drugarice. Moj najličniji stav i prema muškarcu kog volim i prema prijateljima i detetu je da sve, ali apsoluto sve mogu da oprostim, osim prevaru, izdaju i laž.

Kako u svetu, tako i kod nas, zavladao je trend da žene biraju mlađe muškarce za životne partnere. Kakav je vaš stav o tome?
- Muškarci se brže umore od života, brže dižu ruke i od sebe i od drugih nego žene. Zbog toga je sve više žena koje za partnere biraju mlađe muškarce. Postoje muškarci koji su u zrelim godinama, a ponašaju se kao neiživljeni tinejdžeri. Žene zato često biraju one koji su mlađi, ali posvećeni ljubavi.

Jeste li posle kraha braka izgubili veru u tu instituciju ili priželjkujete da ponovo stanete pred oltar?
- Znate da mi je omiljena pesma „Hoću da ostarim sa tobom“. Sama sam se zaposlila, sama podižem dete, sama pišem i objavljujem romane, pa baš bi bilo tužno i da ostarim sama. Nisam ja još počela da trošim „kusur“ od života, ali kada počnem, verujem da ću imati sa kim da „brojim sitniš“. S obzirom na to da sam na prvom venčanju bila trudna i nisam mogla da nosim „sirena“ venčanicu, obećala sam sebi da ću pre pedesetog rođendana stati pred oltar i uvući se u baš takvu venčanicu broj trideset osam. Ja se šalim, ali u svakoj šali ima mnogo istine jer je strah od samoće najveći strah većine žena.

Intervju: Zvezdana Milovanović; Life Content
Foto: Life Content

Komentari (0)

Loading
Marija Milenković hellomagazin