Žarko Jokanović: Svedok poslednjih dana Jovanke Broz

Žarko Jokanović: Svedok poslednjih dana Jovanke Broz

Autor: | 08/11/2013

0


Pisac i novinar Žarko Jokanović, poznat po britkom jeziku i škakljivim temama koje obrađuje u svojim knjigama i dramskim komadima, zbog prijateljstva sa pokojnom Jovankom Broz bio je u žiži medijskog interesovanja. Budući da je u njega stekla ogromno poverenje, udovica Josipa Broza poželela je da poznatom novinaru i kolumnisti ispriča sve o čemu je godinama ćutala. Pravu istinu o životu Jovanke Broz Jokanović je predstavio u knjizi "Jovanka Broz, moj život, moja istina", koja je objavljena neposredno pred njenu smrt. Suprug glumice Milice Milše do poslednjeg dana bio joj je veran prijatelj nekadašnje prve dame Jugoslavije. Smrt Titove udovice, koja je uz vojne počasti sahranjena u "Kući cveća", veoma je pogodila Jokanovića, koji pored ogromne tuge oseća i veliku radost i privilegiju što je poznavao takvu ličnost kakva je bila Jovanka. Za naš magazin Jokanović otkriva detalje iz njihovog odnosa, koji je pre svega bio utemljen na poverenju.

Kako je Jovankina familija podnela njen odlazak?
- Jovanka je imala divnu porodicu, sestre Nadu i Zoru i sestriće Gorana i Zorana. Beskrajno ih je volela, jedni drugima su bili podrška i stalno je govorila o njima. Njene sestre su od nje mlađe deset i dvanaest godina. U vreme rata, kada im je umro otac, ostale su siročići i odvedene su u sirotište. Po okončanju rata Jovanka je pretražila sva sirotišta kako bi ih pronašla. Kada su najzad bile na okupu, uzela ih je kod sebe, odgajila, školovala, obe su završile fakultete, ona im je bila više od sestre, bila im je kao majka. Njima je izuzetno teško, to je za njih dve, baš kao i za njene sestriće, nenadoknadiv gubitak.

Država je ipak preuzela na sebe organizovanje sahrane.

- To je mrvica pravde u okeanu nepravde koji je godinama pratio Jovanku Broz. Žao mi je što ni ova ni bilo koja prethodna vlada ništa nije uradila dok je bila živa da ispravi nepravde kojima je bila izložena. Bolje bi bilo da je imala odbor za rešenje životnih pitanja umesto odbora za sahranu. Ja sam nastojao da joj pomognem kolio sam mogao dok je bila živa, da je bodrim u teškim bolničkim danima, uspeo sam da od reči do reči prenesem njenu životnu ispovest, da i tokom njenog života i posle njene smrti animiram javnost pričama o njoj. Sada sa gnušanjem posmatram kako pojedini političari, koji je nisu primećivali dok je bila živa, pokušavaju da prigrabe političke poene.

Može li se reći da i vama na neki način pripada zasluga što je Jovanka ipak sahranjena u "Kući cveća"?
- Nikako, za to je zaslužna sama Jovanka svojim impresivnim delom, celim svojim bićem, svojim herojstvom. Ja sam možda samo pomogao da se javnost toga priseti, da se sazna njena priča, njena istina, koja je ujedno i prava istina. Činjenice o njenom višedecenijskom progonu i stradanju animirale su javnost, preko feljtona koji sam napisao, a koji je izlazio letos, do moje knjige "Jovanka Broz - Moj život, moja istina". Time sam podsetilo javnost da ona postoji, istovremeno izazivajući ogromne emocije i saosećanje sa njom. U tom cunamiju emocija ova vlast nije imala kud nego da joj ispuni bar poslednju želju. Moja uloga je, na molbu njene sestre Nade, bila samo da vladi Srbije prenesem Jovankinu želju. I ja sam to učinio. Ostalo je odradio pritisak javnosti, jer da njega nije bilo, ne bi se oni nje ni sada setili.

Kakav utisak je na vas ostavila?
- Duboko sam ubeđen da svako ko je upoznao tu izuzetnu ženu, nadasve dostojanstvenu i ponosnu, veoma jednostavnu i istovremeno obrazovanu, mudru i analitičnu, izuzetno toplu i srdačnu, vrlo duhovitu i blagorodnu - taj ju je i zavoleo. Tako je bilo i sa mnom. Njen očaravajući osmeh, izuzetan duh, oštroumnost, kristalno jasna memorija i iskonska pravdoljubivost i borbenost njene su dominantne osobine. Njena energija je bila energija dobrote i plemenitosti, dostojanstva i ponosa.

Znamo da je ona bila veoma nepoverljiva, na koji način je stekla poverenje u vas?

- Sa Jovankom Broz stupio sam u kontakt početkom 2005. godine, sa željom da joj pomognem. Imali smo zajedničke prijatelje, pa je možda to presudilo da stekne poverenje u mene i da mi otvoreno i bez zazora ispriča mnoge detalje iz svog života. Znao sam da živi u strašnim uslovima, ali priča koju sam čuo od nje bila je još drastičnija. Bila je zatočena u kući koja prokišnjava i nema grejanje, bez zdravstvene knjižice i ličnih dokumenata. Zamolio sam ministra Rasima Ljajića da joj pomogne i on je učinio prvi korak. Nedavno, posle poslednje provale u kuću u kojoj je živela, iz koje su, između ostalog, ukradene i njene zabeleške i prepiska sa državnim, partijskim i vojnim vrhom, rekao sam joj da bih objavio ono o čemu mi je svih ovih godina pričala, jer smatram da je za istoriju izuzetno važno da se čuje i njena priča, a ne samo priča njenih progonitelja. Važno je da se to uradi dok je ona živa, da bi se izbegla bilo kakva manipulacija. Pristala je, ali je naglasila: "Za mene je jako važno da to što napišete bude baš onako kako sam rekla. Ako se nešto iz jednog konteksta izvuče, onda to izgubi značenje". Zato sam svaku izgovorenu reč Jovanke Broz doslovce preneo jer ona zaslužuje da se konačno čuje i njena reč. Bez cenzure. Poverenje, to je ono što je najbitnije. I zato mi je jednom prilikom rekla: "Vi ste jedini čovek koji me nikada nije prevario".

Da li se po njenom izgledu moglo naslutiti da je bolesna?
- Ne, ni na koji način. Nikome nije govorila da joj nešto nedostaje, uvek je isticala da je tvrd orah, da je zdravlje dobro služi, da nema nikakvih zdravstvenih problema. Nije želela da bilo koga opterećuje, čak ni svoje sestre. Bila je takva, heroj kakav se više ne rađa.

Važila je za damu od stila, da li je takva bila i poslednjih godina uprkos životu u lošim uslovima?
- Uvek uredna i doterana, elegantna i otmena, ona naša stara Joka kakvu su voleli i obožavali milioni tadašnjih Jugoslovena, do poslednjeg dana ostala je pojam lepote, elegancije i dostojanstvene otmenosti.

Je li se osećala poniženo i uvređeno što je država dozvolila da živi u takvim uslovima?

- U takvim uslovima u kojima je ona živela niko ne bi mogao da živi. Sve to što se njoj dešavalo je organizovani državni zločin. Zločin svih država u kojima je živela. Zločin za koji, nažalost, nikada niko neće odgovarati. Njen život je antička tragedija, ona je antička heroina modernog doba. Države i sve vlasti koje su joj to radile zaslužuju samo prezir. Mogla je da tuži državu sudu u Strazburu, a nije htela. Nije htela da dodaje ulje na vatru, kako je govorila, jer imamo mnoge druge probleme. Mogla je da tuži državu što trideset tri godine neko sprečava ostavinsku raspravu, što su joj uzeli sve, što nije imala zakonitu penziju, što su je mučili tako što su joj isključili grejanje koje nije imala osam godina, što nije imala nijedan lični dokument, zdravstvenu zaštitu, što je bez krivice proglašena krivom i bez suda osuđena na tridesetšestogodišnju izolaciju, kućni pritvor i progon. Mučili su je, ali je nisu slomili, ponižavali su je, ali je nisu ponizili. Ona ide u istoriju, a mučitelji u zaborav.

Malo je poznato da je Jovanka vratila stan u Beogradu koji je kao oficir dobila posle rata. Na koji način je ona ostala bez sve svoje imovine, nakita, bez ičega?
- Posle rata je, kao potpukovnik, dobila trosoban stan, ali ga je vratila kada se udala za Tita, jer je smatrala da je nemoralno da ima stan, a živi na drugom mestu. Posle Titove smrti sve su joj uzeli. Ne samo da nema kvadrat stambenog prostora na svoje ime već su joj zaplenili svu garderobu i vratili je tek posle tri godine držanja u vlažnom podrumu, kad se već raspala. Cepali su njene haljine po šavovima tražeći mikrofilmove koje nisu našli. Zaplenili su joj oko sto pedeset hiljada fotografija, na kojima je ona uredno zapisivala kada su i gde snimljene i ko je na njima. Čak i omiljenu fotografiju sa Titom, koja je stajala na noćnom stočiću. I nikad joj nijednu nisu vratili, nikad joj nisu dali da ih ponovo pogleda. Ukrali su sav njen nakit, čak i nasledstvo koje je dobila od majke. Nakit koji je ona dobijala pripisali su Titovim poklonima, pa tako ispada da je Tito dobijao minđuše i zlatne ukosnice, lančiće, ženske tašne i haljine.

Mislite li da ste joj naročito bili dragi jer se vaš datum rođenja, 7. maj, poklapa sa pravim datumom rođenja njenog supruga, velikog maršala Josipa Broza Tita. Jeste li nekada razgovarali o tome?
- Ne mislim da je to bio razlog njene naklonosti prema meni. Ali, pričali smo o Titovom datumu rođenja. Pričali smo o tome dok je bila u bolnici i rekla mi je da ćemo razjasniti i tu misteriju. Nažalost, nije bilo prilike.

Reklo bi se da je Jovanka do poslednjeg dana volela Tita?

- Ona je njega volela do poslednjeg dana života i nikada o njemu nije rekla nijednu ružnu reč, čak je i na pitanje šta mu zamera izbegla direktan odgovor. Njena sestra Nada kaže da je ona Tita volela kao ikonu, za tu ikonu se udala i obožavala je do samog kraja. Siguran sam da je ta ljubav bila izuzetno jaka i ono što bi trebalo da se zna - obostrano jaka. Jovanka je primer neverovatne lojalnosti i privrženosti koje žena može imati prema muškarcu koga voli. Sem toga ona mi je rekla: "Imala sam tu sreću da budem veoma voljena žena. Tito je mene neobično voleo i veoma poštovao, baš kao i ja njega. Voleo je i da me iznenadi, da mi nešto kupi, da nešto priredi za mene što će učiniti da se osećam lepo. Tito je ujutru prvi ustajao, jer ja sam volela da malo duže odspavam, i svako jutro mi kuvao kafu. Iako smo imali i konobare i poslugu, on je to voleo sam da uradi za mene. I tako više od dvadeset godina svakodnevne sreće, on jednostavno nije mogao bez mene. Znao je da sam njegov oslonac u svakom pogledu i to je cenio. I nije se libio da mi pokaže te svoje emocije i to svoje poštovanje. Da pokaže koliko mu značim".

Da li je ona tražila da je posetite u bolnici?
- Bio sam na moru kada sam čuo da je u bolnici. Istog trenutka čuo sam se sa direktorom Urgentnog centra i poručio joj da ću je odmah po povratku u Beograd posetiti. Želela je da me vidi i bio sam, pored njene dve sestre i dva sestrića, jedini na stalnom spisku za posete koji je ona sastavila, među onima koje je ona želela da viđa. I od 31. avgusta do poslednjeg dana obilazio sam je svakog dana, nekada i dva puta dnevno. Sa njenom sestrom Nadom dogovorio sam se da nastavimo priču o Jovanki i njenom životu, da sve to ostane zapisano za buduća pokolenja, jer Nada je osoba koja joj je bila najbliža i koja je s njom provodila skoro svaki dan, zajedno sa njom prošla je kroz sve njene borbe, iskušenja, kroz njen uspon i golgotu.

Kakva je bila njena reakcija kada ste prvi put ušli u njenu bolničku sobu?
- Nekoliko sekundi je ćutala, gledajući me svojim krupnim, bistrim očima, kao da se izvinjava što je bolesna, što je u bolnici, što su njena rodbina i prijatelji, ali i svi oni koji je vole i poštuju, zabrinuti za njeno zdravlje. Ona ne želi nikome da bude na teretu, ne želi da druge opterećuje, da se žali. Bio je to jedan dirljiv susret i veoma sam srećan što ju je moja poseta toliko obradovala. Raspitivala se za moju porodicu, pitala je za sestru kod koje sam bio u Crnoj Gori, o čemu smo pričali pre njenog odlaska u bolnicu. Veoma se obradovala buketu malih crvenih ruža i ukoričenoj knjizi koju joj je poslala redakcija „Blica“, u kojoj su sabrani svi nastavci feljtona o njenom životu koji su objavljeni u tim novinama. To ju je ozarilo i odmah je tražila naočare da je prelista. Čvrsto me je držala za ruku sve vreme posete, govoreći da imamo još o mnogo čemu da pričamo. Obavestio sam je i kako teku pripreme za knjigu koju spremam, na kojoj smo radili i po završetku feljtona. Bila je srećna zbog toga. "Hoće ljudi da imaju knjigu, da im to ostane sakupljeno na jednom mestu, jer to ima vrednost zato što je istinito". Mnogo su je obradovale informacije da se ljudi iz cele bivše Jugoslavije, ali i iz sveta, raspituju o njoj i njenom zdravlju, da je mnogi podržavaju i bodre „To mi grije dušu“, rekla mi je i dodala da, pošto vlada toliko interesovanje za njeno zdravstveno stanje, ljude treba o tome i obaveštavati. „Trebalo bi i odavde da se čuje kako mi je. Trebalo bi da se zna istina, a ne da se nagađa“. Na pitanje zašto mi nikada nije rekla nijednu reč da ima neki zdravstveni problem, tiho je odgovorila: "Eto, nisam. Nisam želela ikoga opterećujem". S obzirom na to da sam je dva puta dnevno obilazio, umela je da mi kaže: "Zabrinula bih se da niste došli".

Kako ste sa njom provodili vreme u bolnici?

- Prenosio sam joj informacije ko se raspituje za nju i ko je pozdravlja, koliko je interesovanje medija, bodrio sam je, hrabrio, često smo se i šalili i smejali. Za vreme poseta držala me je za ruku, imao sam osećaj da joj to daje neku sigurnost. Ispričala mi je još mnogo toga važnog i bitnog i taj deo razgovora u bolnici možda je i najemotivniji deo knjige koju sam napisao. Doneo sam joj novi album sa više od dvesta dvadeset fotografija koje je prvi put videla posle trideset tri godine. Prethodno sam joj jedan album odneo kući pre odlaska u bolnicu u kome je bilo preko sto forografija. I tu u bolesničkoj postelji ona i njena sestra Nada istovremeno su pokazale na istu fotografiju za naslovnu stranu knjige. Inače, Jovanka je u sekundi prepoznavala ko je na kojoj fotografiji i kada i gde je napravljena. Nikada nisam video takvu nepogrešivu memoriju.

Je l' uspela da se potpiše na vaš primerak knjige koja je svojim sadržajem oduševila svet?
- Ova knjiga je bila želja Jovanke Broz i obećanje koje sam joj dao da će se konačno saznati i njena istina, da ćemo njome prekinuti niz monstruoznih laži i intriga koje su o njoj plasirane. Njoj je do ove knjige bilo mnogo stalo, pa je u bolnici, zajedno sa sestrom Nadom izabrala fotografiju za naslovnu stranu, videla je prelom knjige pre odlaska u štampu, fotografije, kojih ima ih preko osamdeset, i ne zna se koja je od koje lepša. Znala je da je svaka njena reč doslovce preneta. Bila je srećna zbog toga i zato je rekla da stoji iza svake napisane reči u ovoj knjizi. Zato je ovo jedina knjiga sa potpisom Jovanke Broz. Pošto je u knjizi i njen potpis rekla mi je da će mi se, kad joj bude bolje i kad bude mogla da drži olovku, i lepše potpisati.
Obećao sam joj da ću joj doneti prvi primerak čim izađe iz štamparije, da ga pogleda. Bila je nasmejana, a na rastanku mi je dugo mahala. Narednog dana stanje joj se pogoršalo i stavljena je na aparat za disanje, a sutradan prvi primerak knjige koji sam dobio iz štamparije odmah sam odneo u bolnicu. Doktorka joj je rekla da sam tu i da sam doneo knjigu. Razumela je, klimnula glavom i otvorila šaku da uzme knjigu, koju je potom sve vreme čvrsto držala u ruci. Rekao sam joj da je knjiga konačno gotova i da će se zauvek znati i njena istina. Pričao sam joj, bodrio je, hrabrio. Nije mogla da govori, samo bi katkad klimnula glavom, pokušavajući da otvori oči. Razumela je sve što sam joj rekao. Kada je lekarka pokušala da joj uzme knjigu iz ruke, nije uspela. Jovanka ju je čvrsto držala. I kada sam odlazio, knjiga je i dalje bila u njenoj ruci. Sutradan joj je bilo bolje. Bila je potpuno svesna. Prelistao sam joj celu knjigu. Iako nije mogla da govori, na licu je imala osmeh. I jednu suzu, koja se skotrljala niz obraz.

Da li je bila srećna što ste ipak za vreme njenog života uspeli da napišete knjigu sa njenom ispovešću?
- Bila je jako srećna zbog knjige, a i zbog feljtona koji je izlazio u „Blicu“. Rekla mi je da je to za nju velika satisfakcija i da ne bi volela da ode sa ovog sveta oblaćena, da ostanu laži i intrige koje su o njoj proturane.

Jovanka Broz je umrla 20. oktobra, na Dan oslobođenja našeg glavnog grada od fašizma? Verujete li u sudbinu ili simboliku?
- Ima nečeg simboličnog u njenoj smrti. Umrla je na Dan oslobođenja Beograda od fašizma, na dan kada je njena jedinica oslobodila ovaj grad. Partizanka, heroj, vojnik, antifašista Jovanka Broz, kao da se i činom svoje smrti dodatno vezala za svoj antifašizam, svoju oslobodilačku borbu, svoje ratno herojstvo.

Može li se reći da je ipak dočekala neku pravdu?
- Nažalost, ni u naznakama nije dočekala pravdu, a to je sramota svih nas. O vlastima ne govorim, jer one nemaju ni stida ni srama.

Kada je dobila ličnu kartu i pasoš, da li je negde putovala?
- Nije, od 2007. ona nije izlazila iz kuće, a dokumente je dobila 2009. godine. Nažalost, neljudski uslovi u kojima je živela nikada nisu promenjeni, ni za milimetar poboljšani.

Da li je u nekom trenutku izgovorila da joj je dosta mučnog života kakav je živela?
- Ne. Ona je celim svojim bićem bila borac. Govorila je: “Živim iz inata, da bih ispravila nepravdu”.

Mislite li da je ona, sada, tamo negde gore konačno srećna?
- Ako postoji takva vrsta sreće, onda bi mogla biti srećna što je pored čoveka koga je beskrajno volela i koji je nju isto tako voleo, sve dok ih nasilno nisu razdvojili.

Jeste li nešto želeli da joj kažete, a niste imali priliku za to?
- Ne umem da vam odgovorim na to pitanje. Pričao sam joj čak i kada je spavala i bio sam siguran da svaku reč razume. Sada mi je žao što ne mogu da joj ispričam koliko ljudi iskreno žale zbog njenog odlaska i ko je sve došao da je isprati. Ako ima pravde, onda bi trebala bar to da vidi. Da joj to negde u tim novim prostranstvima “grije dušu”.

Piše: Jelena Popović, Life Content
Foto: Mirko Tabašević, Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Pročitajte još