Robert Prosinečki srećan je što će opet živeti u Beogradu i nada se da će mu se ubrzo pridružiti supruga Vlatka i kćerke Leonarda i Roberta

Robert Prosinečki srećan je što će opet živeti u Beogradu i nada se da će mu se ubrzo pridružiti supruga Vlatka i kćerke Leonarda i Roberta

Autor: | 10/01/2011

0

Bivši jugoslovenski reprezentativac Robert Prosinečki nije ni slutio da će mu se ukazati prilika da zauzme lidersku poziciju u Fudbalskom klubu „Crvena zvezda“, sa kojim je pre dvadeset godina osvojio „Kup evropskih šampiona“. Poziv da zauzme mesto trenera „crveno-belih“ bivši igrač „Real Madrida“ i hrvatskog „Dinama“ sa zadovoljstvom je prihvatio, ali je pre toga morao da razgovara sa članovima svoje porodice i dobije njihovu  saglasnost. Pozicija u beogradskom klubu za nekadašnjeg jugoslovenskog reprezentativca značila je da će u naredne četiri godine morati dosta vremena da provodi van Hrvatske, gde mu živi supruga Vlatka, desetogodišnja kćerka Leonarda i četiri godine mlađa Roberta.

Čim je dobio njihovu podršku, uspešni sportista koji je pre nekoliko meseci zbog oštećenja živca centra za ravnotežu proveo mesec dana u bolnici, odmah je krenuo u ofanzivu. Kaže da se oseća odlično i veruje da će uspeti da svoj nekadašnji tim „crveno-belih“ vrati na pozicije koje zaslužuje. Pored zahtevnog rada koji iziskuje posao trenera, Prosinečki se trudi da svaki slobodan trenutak provede sa najbližim članovima porodice. Nekadašnji fudbaler koga su navijači zvali Beli za sada živi na relaciji Srbija-Hrvatska. U zavisnosti od obaveza, posle novogodišnjih praznika planira da sa jedanaest godina mlađom suprugom Vlatkom razgovara o eventualnom preseljenju porodice u Beograd.

Kako ste reagovali kada su vam iz „Crvene zvezde“ ponudili mesto trenera?

- Četiri godine uspešnog igranja u „Crvenoj zvezdi“ i lepo ponašanje verovatno su uticali na to da ljudi iz uprave „crveno-belih“ počnu da razmišljaju o meni kao treneru. Njihova ponuda za mene je bila veliki izazov. Moram da priznam da se Beograd veoma promenio u odnosu na  vreme kada sam ja igrao za „Zvezdu“. Na svu sreću promenio se nabolje,  ima mnogo lepih novih zgrada, delova grada, mesta za izlaske i slično. Sviđa mi se. Moj dolazak u „Crvenu zvezdu“ svesrdno su prihvatili bivši igrači i funkcioneri. Kada je reč o mom zalaganju za tim daću sve od sebe i, naravno, nadam se najboljem. Još sam u blagoj euforiji. Pokušaću da pored dobre igre na terenu sa svojim igračima izgradim prijateljski odnos, red i disciplinu na terenu. Zahtevaću pozitivnu atmosferu i na terenu i izvan njega.

Planirate li da se uskoro sa porodicom preselite u Beograd?

- Moja moralna obaveza, kada sam dobio ponudu da postanem trener „Crvene zvezde“, bila je da popričam sa članovima porodice, na prvom mestu sa suprugom i curicama. Njihova podrška i razumevanje su mi veoma značili. Moja supruga je u prvom trenutku izrazila želju da prvih šest meseci ne menja mesto stanovanja, znači neće napuštati Hrvatsku. Funkcionisaćemo na relaciji Beograd-Zagreb. Moja porodica će dolaziti kod mene i ja ću ići kod njih. Kada prođe šest meseci, ako sa mojim poslom bude sve u redu, opet ćemo sesti i porazgovarati.

Jesu li članovi vaše porodice ranije imali prilike da posete Beograd?

- Ne, oni će imati priliku da prvi put posete Beograd. Moja mlađa kćerka je pošla u prvi razred, dok je starija u petom. Sigurno je da će do kraja prvog polugodišta ostati u Zagrebu, posle ćemo videti. Sve zavisi od toga kako se Vlatka i ja dogovorimo.

Da li ste već isplanirali proslavu novogodišnje noći?

- Već nekoliko godina sa istim društvom proslavljamo Novu godinu. Imamo standardnu ekipu prijatelja, sa njima i članovima njihove porodice odlazimo u hotel koji se nalazi sedamdeset kilometara iznad Zagreba. Bićemo svi zajedno. Reč je o familijarnom i prijateljskom druženju.

Jeste li zajedno sa kćerkama učestvovali u kićenju novogodišnje jelke i vašeg doma?

- Naravno, zbog proslave katoličkog Božića to smo odavno uradili. Bilo je uzbudljivo i euforično kao i svake godine.

Posle novogodišnje noći, 12. januara proslavićete četrdeset drugi rođendan.

- Svoje rođendane redovno zaboravljam. Moji članovi porodice i nekoliko prijatelja uvek ga se sete, pa me čestitkama podsete na datum mog rođenja. Porodica me, inače, uvek obraduje tortom i poklonima. Nisam nikada pravio velike rođendanske žurke. Što sam stariji, želja za takvom vrstom zabave je sve manja.

Pominjete godine. Kada ste stigli u Beograd, vaši prijatelji su prokomentarisali da se niste mnogo promenili i da lepo izgledate.

- Ne znam šta da kažem, laska mi kompoliment, ali svestan sam da se od godina ne može pobeći. Nikada nisam krio godine. Štaviše, prija mi što sam stariji, jer sam s godinama dosta toga naučio. Nekako, čini mi se da sam iskusniji, pametniji, drugačije razmišljam i znam šta su mi prioriteti. Više imam stpljenja i vremena, što mi je naročito važno u druženju sa mojom decom.

Koliko se vaše kćerke vesele zbog vašeg angažmana u Beogradu?

- Mislim da sam dobar otac. Mlađa je posebno vezana za mene jer, kada se ona rodila, prestao sam profesionalno da se bavim fudbalom i imao sam vremena da joj se posvetim i uživam u njenom odrastanju. Nažalost, to nije bio slučaj sa starijom kćerkom Leonardom. Bio sam profesionalni fudbaler, stalno sam bio na terenu, a uveče kada sam dolazio kući, odlazio sam u drugu sobu da spavam kako bih ujutru bio ispavan. Nisam imao toliko vremena ni da mojoj Vlatki pomognem oko kupanja bebe, presvlačenja pelena i slično. Sve to sam radio sa ovom mlađom. Zato je ona više vezana za mene. Zbog toga je ona ovaj moj odlazak od kuće drugačije prihvatila nego starija. Leonardi je to normalno. Ona zna i konta da tata ide u drugi grad da radi i da ću se, kada završim, vratiti. Sa mlađom kćerkom je malo teže.

Jesu li vaše kćerke nasledile vaše gene za bavljenje sportom?

- Mislim da nisu. Odlično im ide škola i engleski. Obe idu na ples i na ritmiku. Leonarda pohađa časove glume. Ranije je išla na tenis, pa je odustala i krenula na odbojku. Nije bila dovoljno uporna da bi se ozbiljnije bavila sportom. Ali ja ne volim da ih silim, neka same odluče čime će se baviti. Moram da kažem da bi mi bilo drago kada bi se barem rekreativno bavile sportom, jer je to prevashodno zdravo za duh i telo. Ali u slučaju mojih kćerki očigledno preovlađiju majkni geni.

Čime se bavi vaša supruga?

- Moja supruga vodi naš restoran, jer ja nisam rođen za tu vrstu posla. Osim toga ima dosta obaveza oko odgajanja naših kćerki, jer one su još male. Njene obaveze će se uvećati kada ja počnem redovno da odlazim u Beograd.

Bili ste veoma vezani za pokojnog oca Đuru. Da li je vaša majka Ema posle njegove smrti prešla da živi sa vama u Zagreb?

- Ne, ona živi u rodnom mestu mog oca, trideset kilometara od Zagreba. Tamo imamo kuću u koju idemo skoro svakog vikenda. Moja deca i ja obožavamo da odlazimo tamo, tako da se redovno viđamo. Prija nam seoski ambijent. Moje kćerke vole da odlaze tamo, jer oko kuće je veliko dvorište u kome mogu bezbrižno da se igraju.

Zahvaljujući upornosti vašeg oca postali ste profesionalni fudbaler?

- Za profesionalan uspeh veoma su bitni podrška i dobro vaspitanje koje se donosi iz porodice. Moj otac je bio moja najveća podrška i bio je uporniji od mene. Veoma sam mu zahvalan. Da nije bilo njega, sigurno ne bih ostvario ciljeve koje sam postigao. On je prepoznao moj talenat i želeo je da ga maksimalno iskoristim. Na preprekama se nije zaustavljao, već ih je uspešno prevazilazio. Osim njega pomagali su mi i mama, sestra, brat. Svi su se oni žrtvovali da bih se ja profesionalno ostvario. Iz tog razloga i moja deca će imati moju maksimalnu podršku bez obzira na to čime se u životu budu bavili.

Pre godinu dana ležali ste trideset dana u bolnici?

- Sve mi se desilo vrtoglavom brzinom i preko noći. Imao sam oštećenje živca centra za ravnotežu. Problem je bio u tome što lekari dugo nisu mogli da otkriju u šta je razlog moje vrtoglavice. Osećao sam se jako loše i  sedam meseci nisam mogao da hodam ni da funkcionišem. Čak mi je i komunikacija bila otežana. Osećao sam se kao na brodu, ali taj brod nije bio onaj mali čamac već „Titanik“ koji se opasno ljuljao. Jedan vrlo nezgodan osećaj kada nemaš sigurnosti. Mesec dana sam ležao u bolnici, sve su mi pregledali. Osećao sam se loše, a rezultati su mi bili odlični. Na kraju su mi ustanovili lagano oštećenje centra za ravnotežu, a moj strah i neizvesnost šta je sa mnom pogoršavali su mi stanje. Sada sam, na svu sreću, odlično.

Jeste li Ćiri Blaževiću oprostili izjavu zbog koje ste napustili „Dinamo“ i prešli u „Crvenu zvezdu“: „Ako Prosinečki postane profesionalni fudbaler, poješću svoju trenersku diplomu?

- Nisam zlopamtilo. Generalno, on mi je dosta pomogao u karijeri, jer odlaskom iz „Dinama“ prosperirao sam u „Crvenoj zvezdi“ i nastavio svoj uspeh. Ali, s druge strane, uputiti takve reči jednom tinejdžeru, čija je karijera bila u usponu, nije bilo nimalo prijatno. Teško je bilo ostaviti sve i otići u Beograd. Danas kada se sretnemo, pozdravimo se. Oprostio mu jesam, ali kafu ne pijemo zajedno. Prijatelji nismo.

Da li ste u kontaktu sa starim prijateljima, fudbalerima iz nekadašnje jugoslovenske reprezentacije?

- Život nas je odveo na različite strane. Retko se viđamo, ali kada se čujemo, ponašamo se kao da smo u kontaktu svaki dan. Naši odnosi su bili iskreni i zato još traju. Kada sam stigao u Beograd, neke ljude nisam viđao deset ili dvanaest godina, kada smo se sreli, bilo je kao da naše intenzivno druženje nije ni prekidano.

Pojavili ste se na premijeri filma „Montevideo, Bog te video“. Kako vam se dopala filmska projekcija?

- Svideo mi se film. Interesantno mi je bilo da gledan na ekranu kako je reditelj predstavio istoriju fudbala. Vrlo zanimljiv film koji prikazuje odlazak mlade fudbalske reprezentacije na svetsko prvenstvo u Montevideo, uključujući sve novčane probleme između srpskog i hrvatskog fudbalskog saveza. Pohvalio bih odličnu ekipu glumaca i skupocenu produkciju, jer se vidi da je dosta novca uloženo u taj film. Jedva čekam i drugi deo tog filma koji govori o odlasku naše reprezentacije u Južnu Ameriku.

Da li ste posle male glumačke role u dramskom komadu „Ilijada 2001“, reditelja Filipa Šovagovića, upriličenom u dramskom pozorištu „Gavela“, imali prilike da još koji put uplovite u glumačke vode?

- Veliki sam Šovagovićev prijatelj. Moram da priznam da nije bilo reči o velikoj ulozi, ali mi je iskustvo bilo zanimljivo. Drago mi jer sam imao priliku da upoznam ljude druge profesije, koji su potpuno drugačiji od nas sportista. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da radim sa glumcima, ali drugih ponuda osim ove nije bilo.

Piše: Jelena Popović

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin