Dejan Stanković kaže da je ponosan na suprugu Anu i trojicu sinova koji su krenuli njegovim stopama

Dejan Stanković kaže da je ponosan na suprugu Anu i trojicu sinova koji su krenuli njegovim stopama

Autor: | 01/02/2011

0

Kapiten fudbalske reprezentacije Srbije Dejan Stanković dugo će pamtiti 2010. godinu. Sa svojim klubom „Interom“ osvojio je sve bitne trofeje, a nedavno je dobio „Zlatnu loptu“ za najboljeg fudbalera Srbije. Iako ima trideset dve godine, povlačenje sa fudbalskog terena još ne planira. Bar dok mu ne istekne ugovor sa prošlogodišnjim osvajačem skudeta. Životom u Italiji je prezadovoljan, a posle iscrpljujućih treninga i napornih utakmica mir pronalazi u svom domu sa suprugom Anom i sinovima Stefanom, Filipom i Aleksandrom. Posle kratkotrajnog odmora koji je proveo u Beogradu i u Sloveniji, gde je boravio kod Aninog brata Milenka Aćimovića, vratio se u Milano profesionalnim obavezama.
Koliko vam znači nagrada našeg najboljeg igrača koju ste dobili od „Fudbalskog saveza Srbije“?
- Ova nagrada mi mnogo znači, jer sam je dobio u svojoj zemlji. Složio bih se sa Milovanom Rajevcem, koji je takođe nagrađen, da je najlepše kada ti kod kuće aplaudiraju. Nisam mogao bolje da završim godinu nego sa tim priznanjem u Srbiji.
Pored osvajanja „Zlatne lopte“ proglašeni ste i za zaslužnog građanina Zemuna, u kome ste odrasli.
- Lepo je što su me se setili, to je divan gest. Odrastao sam u Zemunu, tamo sam završio osnovnu školu i za taj period me vežu lepa sećanja. Zbog obaveza u klubu nisam mogao da dođem na dodelu nagrade, ali su ceremoniji prisustvovali moji roditelji.

Smatrate li prošlu godinu najuspešnijom u karijeri s obzirom na to da ste sa svojim klubom „Interom“ osvojili čak pet trofeja?
- Sigurno mi je najuspešnija i voleo bih da se ponovi, ali je to teško. Svima bih poželeo da dožive ovakav uspeh zbog kojeg se divno osećam. S tim titulama isplatio se sav moj trud, žrtvovanje, sve što sam ulagao u fudbal. Jedino što bih promenio u prošloj godini je prerani odlazak naše reprezentacije sa „Svetskog prvenstva“. Znam da imamo dobru ekipu koja može da igra odličan fudbal i da postigne uspeh. Izvukli smo pouke, učimo na svojim greškama i idemo dalje. U kvalifikacijama za „Evropsko prvenstvo“ imamo dosta bodova zaostatka, očekuje nas šest utakmica, često kažem šest finala, i ako se plasiramo na završno takmičenje, biće to veliki uspeh za nas.
Imate trideset dve godine, dokle planirate da se aktivno bavite fudbalom?
- To ne može da se planira, jer mi karijeru diktiraju ugovori. Za „Inter“ sam vezan do juna 2014. Te godine u septembru napuniću trideset šest godina i možda će to biti kraj mog profesionalnog angažmana. Možda budem imao volju da nastavim da igram ali, realno gledajući, mislim da će tada biti dovoljno.
U poslednje vreme mnogi igrači se vraćaju u klubove iz kojih su otišli u inostranstvo. Vidite li sebe u „Crvenoj zvezdi“?
- Ne vidim sebe kao trenera niti u funkcionerskoj fotelji, već u radu sa decom. O tome dugo već razmišljam. Tokom karijere stalno sam nešto morao, uvek je nešto bilo bitno, preživeo sam mnogo stresa i u tom poslu bih pronašao mir. O „Crvenoj zvezdi“ i povratku u Beograd sada ne mogu da pričam. Trenutno moji planovi su vezani za Italiju. Ako se prihvatim nekog posla, radim ga kako treba, ulažem najviše što mogu, a sa kilometarske distance to ne bih mogao da postignem. Kada budem završio karijeru, konsultovaću se sa suprugom Anom i sinovima Stefanom, Filipom i Aleksandrom i na osnovu toga doneću odluku.
Družite li se često sa vašim kumom Sinišom Mihajlovićem?
- Živimo u dva različita grada, on u Firenci, ja u Milanu, oboje imamo brojne obaveze pa nemamo vremena za česta druženja. Srešćemo se 16. februara kada ću igrati protiv njegovog tima. Redovno se čujemo telefonom, a kada se ukaže prilika, videćemo se i privatno. Miha je osoba koja je bitna kako u mojoj karijeri, tako i u životu. Mnogo sam od njega naučio i zahvalan sam mu na tome.
Živeli ste u Rimu, sada ste u Milanu. Koji grad vam se više sviđa?
- Imao sam tu sreću da nisam morao da menjam klubove. Pet i po godina proveo sam u „Laciju“, a nedavno je bilo sedam godina kako sam član „Intera“. I zbog porodice mi je drago što se nisam često selio. Stariji sinovi, desetogodišnji Stefan i osmogodišnji Filip, rođeni su u Rimu, dok se najmlađi, petogodišnji Aleksandar, rodio u Milanu. Ta dva grada su potpuno različita. Rim je lepši, ali mi više prija način života u Milanu u kojem sam, kako volim da kažem, maturirao. Odrastao sam u njemu, a u Rimu sam živeo kao klinac i nisam uspeo da prihvatim sve što mi je taj grad nudio.
Kada već pominjemo rođenje sinova, zanimljivo je da ste sva tri puta bili u porođajnoj sali.
- Ani je moje prisustvo u tim trenucima mnogo značilo. Priznajem da sam bio uplašen. Kada se Aleksandar rađao, najpre sam ostao ispred porođajne sale, ali sam u poslednjem trenutku odlučio da ipak uđem unutra. Shvatio sam da ne bih mogao da mu, kada poraste, kažem da sam prisustvovao rođenju njegove braće, a njegovom ne. Ana je bila oduševljena kada me je videla. Izuzetan je osećaj dok gledaš kako ti se deca rađaju i zaista bih se kajao da nisam sva tri puta bio prisutan.
Jeste li strog otac?
- Nisam. Često sam odsutan od kuće pa se trudim da što bolje provedemo vreme kada smo zajedno. Odlazimo u grad, u bioskop, šetamo se, igramo. Od svega mi je najvažnije da razgovaram sa njima, da znam šta im se mota po glavi, o čemu razmišljaju i kako gledaju na stvari oko nas. Oni su dobra deca, postoje neka pravila koja moraju da se poštuju zbog čega nemam razloga da budem strog. Ponašaju se sasvim normalno, ne razlikuju se od ostale dece. Pohađaju Internacionalnu školu i tu sa njima nema problema. Nastava im je na engleskom jeziku, italijanski im je drugi jezik, kod kuće pričamo srpski, tako da sam i sa te strane zadovoljan.
Da li su nasledili vaš talenat za fudbal?
- Sva trojica treniraju fudbal u „Interovoj“ akademiji, Filip je golman. Aleksandar još to ne shvata ozbiljno, nekada ode na trening. Malo je stidljiv, pa čekamo da ga prođu bubice i da počne ozbiljnije da trenira. Vole sport i da se takmiče. Uopšte mi nije bitno da li će im fudbal biti profesija. Ne vršim pritisak na njih. Najvažnije mi je da ih izvedem na pravi put, da izrastu u dobre momke, a čime će se posle toga baviti njihov je izbor. Ako krenu mojim stopama, biću tu da ih posavetujem.
Dolaze li na vaše utakmice?
- Izbegavamo da ih dovodimo kada je hladno i kada igramo večernje utakmice. Inače, vole da dolaze na stadion, znaju svakog mog saigrača i uživaju u ambijentu na utakmicama. Ana ih dovodi. Ona je pored brata odrasla uz fudbal, tako da joj ništa nije strano.
Da li vam je žao što nemate kćerku?
- Prezadovoljan sam sa mojim momcima. Ne bih tražio preko hleba pogaču.
Planirate li četvrto dete?
- Za sada ne planiram. Troje dece je ipak velika obaveza. Nikad ne reci nikad, ali je nama za sada ovako kako je sasvim dobro. Učestvovao sam u podizanju sinova koliko god sam mogao, a to je prilično naporno.
Oženili ste se kada ste imali dvadeset godina. Zbog čega ste odlučili da tako mladi stupite u brak?
- Imao sam veliku sreću da upoznam Anu i da sa njom stvorim porodicu. Uz nju sam izgradio i karijeru. Da mogu da se vratim u to vreme, opet bih isto uradio. Ponovo bih se sa njom oženio tako mlad, jer smatram da sam povukao pravi potez.
Čime vas je osvojila?
- Jednostavno se desilo. Na neke stvari se ne može uticati niti ih možete kontrolisati. Ana mi se svidela na prvi pogled i naš odnos smo polako gradili. Četiri meseca smo se družili i upoznavali pa smo tek onda započeli vezu. Zajedno smo trinaest godina, celu moju karijeru je prošla sa mnom i na sve se već navikla. Dobro zna šta me okružuje, da sam javna ličnost, da sam često odsutan, da imam i uspone i padove. Uspela je da se saživi sa tim. Nas dvoje zajedno dišemo, zajedno se mrdamo kroz život, ona je žena lav.
Kako je njoj sa četiri muškarca u kući?
- Fenomenalno joj je, jer sa nama nema problema. Trudim se da joj koliko mogu pomognem u svemu, ali ona sve drži pod kontrolom.
Je li ljubomorna?
- Svi smo pomalo ljubomorni na svoj način, bez ljubomore nema ni ljubavi. Kod nje to nije u ogromnim količinama, jer joj i ne dajem povoda.
Kako ste uspeli da sve ove godine očuvate brak?
- Teško je očuvati ga i ne kažem da je kod nas sve bilo med i mleko. Kao i svaki par i mi smo imali poteškoća i malih kriza. Najbitnije je da među nama postoji razumevanje, da kapiramo jedno drugo. Supružnici moraju dobro da se poznaju i, ma koliko godina da provedu zajedno, bitno je da neguju ljubav.
Porodica je uvek uz vas. Tako je bilo i na promociji vaše biografije kako u Beogradu tako i u Milanu. Najavili ste drugi deo, kada ćete početi da ga pišete?
- Italijani su preveli moju biografiju i plasirali je na njihovo tržište. Mislim da smo sa tom knjigom uradili pravi posao i da je dovoljno sve što je objavljeno tako da tu ne bih ništa dirao. Postojeća knjiga ostaće jedino izdanje.
Sandra A. Rilak

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin