Masimo Savić: Supruga i ćerka su moj oslonac, moj stub i bez njih ništa ne bi bilo isto

Masimo Savić: Supruga i ćerka su moj oslonac, moj stub i bez njih ništa ne bi bilo isto

Autor: | 17/06/2018

0

Pevač i kantautor originalnog glasa i zvuka preko 30 godina prisutan je na muzičkoj sceni. Tri godine od poslednjeg hvaljenog studijskog albuma '1 dan ljubavi' objavio je novi album 'Sada', tim povodom Masimo Savić se prisetio nekadašnjih vremena, nesuđenih saradnji s Džonijem Štulićem i Bjelim dugmetom te najtežih trenutaka u karijeri, a razgovarali su s njim i o braku, ljubavi i voljenoj supruzi Eni...

Prošli album prošao je izuzetno dobro kod publike i kritičara. Koliko je bilo opterećenja stvarati novi u smislu održavanja standarda?

Foto Mario Krištofić

- Najveće sam opterećenje ja sam sebi. Prvo mi je važno da sam zadovoljan onim što radim. A onda moj najveći kritičar – supruga. Ali, kao i svi oni do sada, u poslednjih 15 godina, album počinje da se radi istog trenutka kada se završi onaj na kojem radiš. Već ostaju neke pesme koje nisu uspele da uđu na album i onda se stvara masa od koje kreće rad na novom. Sigurno smo radili dve godine na kreativi, a onda zadnjih šest meseci na snimanju albuma, onako kako sam radio u trima studijima, Nikše Bratoša, Peggyja Martinjaka i Ive Popeskića.

Supruga je autorka brojnih vaših pesama. Sugerišete li joj ono što želite ili ona uvek pogodi u 'centar' i koliko je za umetnika važna srodna umetnička duša kojoj se vraća?

- Sve odluke koje donosim prodiskutujem s Eni i s ćerkom Mirnom. One su moj oslonac, moj stub i bez njih ništa ne bi bilo isto. Dakle, jako je važno imati nekog ko je na taj način uz vas.

Jeste li za neku svoju pesmu posebno vezani i zbog čega?

- Previše mi je pesama drago i duboko cenim mnoge autore sveta, a moja najdraža pesma, čini se, tek će se dogoditi.

Mnogi ni ne znaju da je Džoni Štulić želeo da producira prvi album grupe Dorian Gray, ali vi ste izabrali Sašu Habića, a i Goran Bregović vam je svojevremeno ponudio da radite s Belim dugmetom. Je li vam danas žao što ipak niste pristali na njihove ponude?

- To je stvar sudbine, kurs života koji, nažalost ili na sreću, ne možeš menjati. Imam osećaj da je predodređen na neki način. Da, Džoni Štulić je, bar su meni tako rekli, video jedan naš nastup upravo vrativši se iz Amerike i čuo sam da je nekome rekao kao 'toliko sam klubova obilazio u Americi, a vidi ove momke' - dopao mu se valjda taj naš čudni talenat mešanja svetlosti i tame, lepe i ružne melodije i stvarno je rekao Siniši Škarici da bi on to rado producirao. Međutim, ponavljam, u tim godinama mozak kod mladih ljudi još nije formiran, to je neka kašica, tako da nismo uspeli da uvidimo vrednost te ponude. Možda mi je čak i žao na neki način što nismo probali da idemo tim putem. Ko zna kako bi to bilo jer i Štulić je bio vrlo upečatljiv tip. Onda smo čuli kako je Saša Habić radio grupu U škripcu i Bebi Dol i meni se to strašno sviđalo, a sviđao mi se i bend Matia Bazar iz Italije i mislio sam da nam treba upravo takav producent i nismo pogrešili - prvi put smo čuli šta su to milisekunde, šta su herci, delay i tako dalje. Mene je lično sve to skupa zaintrigiralo. Podstakao je u meni veliku želju za znanjem, u smislu rada u studiju.

 

Mislite li da su današnje generacije znatno prigušenih i umanjenih buntovničkih poriva u odnosu na generacije pre 20-30 godina i u čemu vi vidite objašnjenje tog fenomena?

- Tada smo žudeli za nečim i to je bio jako dobar podsticaj. Mistifikovali smo ono što se događa u Londonu, Amsterdamu, Njujorku, ne shvatajući da su mnogi iz tih krajeva rado dolazili u Zagreb jer je naša scena bila jako vibrirajuća. Zbog te žudnje da nešto postignemo, da zvuk koji snimimo bude na nivou na kojem su bili strani bendovi, što je bilo vrlo teško postići jer smo bili limitirani opremom, to je bilo predivno vreme buđenja i stvaranja. Danas mislim da jednostavno postoji previše izbora i sve nam je toliko nadohvat ruke, a opet toliko daleko, tako da kao da nam se korporativni kapitalizam ruga iz izloga u lice.

Koji je bio najteži trenutak u vašoj karijeri?

- Vrlo težak trenutak bio je, a što sam jako teško podneo, kada sam imao ideju kako opet pokrenuti svoju karijeru i jasno, dolazim u Croatia Records, nekadašnji Jugoton, s kojim sam sarađivao. S obzirom da nikada nisam prekidao ugovor s Jugotonom, smatrao sam se jednim od onih koji su ostali verni toj firmi. Mnogi su tada prelazili u Orfej pa se vraćali i tako dalje. Kada sam imao ideju, smatrao sam da zaslužujem bar pristojan sastanak s direktorom, međutim kada te neko ostavi da sediš u hodniku četiri sata i kada ti onda neko drugi dođe i kaže: 'Pa zar nisi shvatio da ne želi da te primi?'... E, to su stvari koje teško prebrodiš. Ali onda pomognu ljudi kao što je Boris Horvat iz Aquariusa, koji je oberučke prihvatio moju ideju o ponovnom reaktiviranju i danas se Croatia Records može samo šlepati na naše uspehe. Kada god mi napravimo jedan uspeh, u koji se jako, jako mnogo ulaže, eto odmah vađenja iz fijoka nekih starih pesama i objava kompilacija, što je poražavajuće.

Šta je ono što primetite na ljudima pri prvom susretu? Ili je to energija kojom zrače? Šta ste prvo primetili na svojoj Eni?

- Nisam ja neko ko će na ovo pitanje odgovoriti s 'najpre primećujem oči' ili 'najpre primetim stražnjicu' ili 'gledam u ruke, to mi je strašno važno'. Imam osećaj kao da stalno imam kamericu koja lebdi dva, tri metra iznad mene i snima i mene i tu osobu u nekom susretu. Ono što ti instinkt govori, to je pec-pec ili je dobro. Instinktivno osećam te stvari, samo što sam nekada, u mladosti, što je uslovno rečeno, jer sam i sada 15-godišnji idiot u telu 56-godišnjaka, ali taj instinkt nekada nisam slušao, zbog čega sam plaćao visoku cenu. Ali ponavljam, ništa ne primećujem prvo, imam celokupan utisak o osobi.

Postoje li mali rituali u braku koje i danas praktikujete?

- Pa svi znaju da ja ne odlazim iz našeg doma a da ne poljubim svoju suprugu. To je malen znak naše ljubavi, ali važan.

Što ste najluđe uradili zbog ljubavi?

- Radio sam svakakve ludosti zbog ljubavi, ali nekako sam došao do zaključka da su važniji svakodnevni znaci pažnje, nego neki ishitreni jednokratni momenti.

Kako živi Masimo kad nije na sceni, u kombiju? Šta vas opušta, kako izgleda vaš dan?

- Neko će reći - jako dosadno. Ali to je istina. Odmaram se, pogledam dobar film ili pročitam knjigu. Uživam sa suprugom ili kćeri. Prošetam našeg psa Manga, koji mi pomaže da i fizički i psihički ostanem u ravnoteži.

hellomagazin.rs Antonio Ahel/ATA Images/Mario Krištofić
Tagovi: masimo savić

Pročitajte još