Radovan Vujović: Zdrav emotivni odnos gradi se tolerancijom

Radovan Vujović: Zdrav emotivni odnos gradi se tolerancijom

Autor: | 08/12/2018

0

Dok nacija s nestrpljenjem iščekuje nedelju veče kako bi pogledala novu epizodu serije “Koreni”, rađene po istomenom romanu Dobrice Ćosića, jedan od glavnih protagonista, glumac Radovan Vujović, broji dane do početka rada “Teatra na brdu”, gde će 1. decembra zaigrati u predstavi “Pazi šta želiš”. Pet dana kasnije očekuje ga premijera filma “Kralj Petar I”, ratnog spektakla koji slavi junačke podvige Srba u Prvom svetskom ratu. Šarmantni Užičanin ispričao nam je kako je izgledalo snimanje u planinskim vrletima zavejanim snegom, otkrio ko ne propušta nijedno njegovo medijsko pojavljivanje, zbog čega ne žali za školskim danima, ali i šta ga je u skorije vreme inspirisalo da pomisli da život nema cenu.

Šta bi gledaoci trebalo da znaju o filmu “Kralj Petar I” pre nego što pođu u bioskop?

- Reč je o jednom od najambicioznijih projekata snimljenih na ovim prostorima poslednjih godina, pa i decenija. Još od vremena partizanskih filmova nismo bili u prilici da gledamo masovne scene sa velikim brojem statista, prizore bitke. Verujem da je srpski narod konačno dobio film koji događaje od istorijskog značaja tretira sa dužnim poštovanjem.

Treba li da pripremimo maramice?

- Priča je istinski dirljiva. Kad shvatite kroz kakve muke i stradanja su prošli naši preci, istovremeno osećate tugu i ponos. Mislim da smo pomalo zaboravili ko smo i šta smo, a mnogo je razloga da se s gordošću sećamo junačkih podviga u borbi za slobodu.

Ako je suditi po tizerima, radili ste u prilično teškim uslovima.

- Snimanje je počelo na Staroj planini, gde je sneg bio do pojasa, a temperatura minus 15. Toliko je bilo hladno da smo morali da prekidamo snimanje kako bismo se zagrejali uz šolju čaja ili preobuli opanke i čarape jer posle izvesnog vremena nismo osećali prste na rukama i nogama. Puška koju sam nosio teška je 12 kilograma, a imao sam i šinjel i prateću opremu. Sve vreme mi se po glavi motalo pitanje kako je naša vojska izdržala nadljudske napore i iz rata izašla kao pobednik.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Da li je bilo momenata kada ste pomišljali: “Nisam znao da će biti ovako teško”?

- Naravno. Neizbežno je da dođe trenutak kada čovek poklekne pod naporima, ali sama pomisao da radi pravu stvar vrati mu snagu i želju da sutradan rano ustane i krene sve iznova. Drago mi je da imam i ovakvo iskustvo, tim pre što je mala verovatnoća da će mi se u skorije vreme ukazati slična prilika.

Strahujete li od premijera ili im se radujete?

- Uglavnom im se radujem. Obično znam šta sam napravio i čemu mogu da se nadam. S nestrpljenjem očekujem premijeru ovog filma, ali i seriju, koja će imati mnogo više likova i linija radnje.

Dame se vesele crvenom tepihu i zato što je to prilika da prošetaju svečane toalete. A muškarci?

- Meni je, priznajem, gnjavaža da smislim šta ću da obučem. Šoping ne podnosim, ali uvek se nađe u ormaru nešto što mogu da recikliram.

Seriju “Koreni”, u kojoj igrate Vukašina Katića, prate fantastični komentari, što se ne može reći za neke druge serije sa istorijskom tematikom. U čemu je tajna vašeg uspeha?

- U osnovi svega je dobar roman, koji je Đorđe Milosavljević pretočio u dobar scenario. Stvarno bi trebalo uložiti ogroman trud da se to upropasti. (smeh) “Koreni” su značajno delo, bogato i slojevito, zanimljivo za igranje i ekranizaciju. Cela ekipa je u ovaj posao ušla srcem, a kada na svim nivoima imate ljude koji znaju šta rade, ne možete da promašite.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Gledaoci su puni reči hvale za sve glumce sa Žarkom Lauševićem na čelu.

- Što boljeg kolegu imate kraj sebe, bolje je i vama jer željeni rezultat postižete sa manje truda i uz više uživanja. Sećam se prve probe i moje fasciniranosti onim što Žarko radi. Pratio sam ga i kao partner u sceni i kao publika. Istovremeno sam igrao i učio. Čast je biti deo glumačke ekipe kakva je na okupu u “Korenima”.

Imate li običaj da serije u kojima igrate ispratite u vreme emitovanja?

- Uveče sam obično u pozorištu, pa fizički ne mogu da postignem. Inače, pažljivo osluškujem reakcije.

Jeste li čuli neki negativan komentar?

- Nisam, zaista. Postoje ljudi kojima se roman “Koreni” manje ili više sviđa, ali svi se slažu da je ekranizacija kvalitetna i uzbudljiva. Uostalom, rejting serije sve govori. Odavno se nije desilo da se oko jednog projekta okupe različite generacije, pa i profili gledalaca. Mnogo mi je bio simpatičan jedan prodavac na pijaci koji mi je dobacio da mu se “Koreni” jako sviđaju. Pomislio sam da se zbunio i da je mislio na “Vojnu akademiju”, ali me je odmah razuverio prepričavajući inserte koji su mu se dopali.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Da li je tačno da vam je baka najverniji obožavalac?

- Tako nekako. (smeh) Dede su umrle kad su moji roditelji bili mladi, a jedna baka nas je napustila pre nekoliko godina. Ostala mi je samo baka Caka koju ovom prilikom pozdravljam. Ona redovno prati sva moja pojavljivanja u medijima, pa će sigurno pročitati i ovaj intervju. Ne voli kada me u nekoj ulozi vidi tužnog ili neraspoloženog, ali inače nema zamerke. Zbog unuka je čak postala malo popularnija kod svog društva u Užicu. (smeh)

Od čijih komentara strepite?

- Sebi sam najstroži kritičar. Svestan sam kad nešto ne valja i nastojim da to popravim, da napredujem koliko mogu. Od porodice, devojke i prijatelja očekujem realan i iskren sud.

Filmska umetnost često oponaša život, a vama se desilo da se situacija sa ekrana ispreplete sa realnošću. Pojedini su istinski otplakali Risovu pogibiju u “Vojnoj akademiji”.

- Epizoda u kojoj Ris gine izazvala je veliku pometnju i iznenađenje. Mnogi su ostali šokirani činjenicom da jedan od glavnih junaka popularne serije završi svoju priču usred sezone. Reakcije su bile neočekivano burne, pa su krenule i šale na moj račun, a stizale su i poruke da se lično oglasim kako bi znali da je sve u redu. Začudilo me je koliko ljudi ima poteškoće da razdvoji seriju ili film od realnosti.

Kad pričamo o realnom životu, u emotivnoj ste vezi sa koleginicom Milenom Radulović. Mislite li da bi izabranica koja nije glumica mogla da razume i toleriše česta odsustvovanja od kuće i sve što prati glumački posao?

- Bitno je da su ljudi složni, da se razumeju i podržavaju, a pre svega vole. Kojim profesijama se bave manje je važno. Ako partneri ne pokažu uzajamnu toleranciju, teško će izgraditi zdrav i čvrst odnos.


Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Među vašim pratiocima na društvenim mrežama dosta polemike vodilo se oko fotografija na kojima imate brkove. Jedni su vam poručivali da ih obrijete, drugi da vam dobro stoje.

- Korisnici društvenih mreža uvek traže temu koja će ih zabaviti, makar na pet minuta. Ako su im moji brkovi bili inspirativni, nemam ništa protiv. (smeh) U virtuelnom svetu su obično tinejdžeri, pa i deca, dok se moja generacija, ali i oni stariji, vode nekim drugim parametrima. Ne obraćam previše pažnje na taj oblik komunikacije.

Dopala mi se vaša izjava: “Nije mi karijera na prvom mestu, već život”.

- Vreme je jedino čime raspolažemo, na nama je da odlučimo kako ćemo ga potrošiti. Uspeh u poslu je više nametnut kao cilj kome treba težiti, nego što većinu ljudi istinski zanima. Nedavno sam sa prijateljima otišao na izlet van grada. Bio je utorak pre podne, šetali smo se pored jezera, pričali i smejali se, a ja sam pomislio da nema tih para zbog kojih bih u tom trenutku bio na nekom drugom mestu.

Da li vam je ponekad krivo što ste srednju školu prekinuli posle drugog razreda?

- Apsolutno ne. Osnovne i srednje škole se sećam kao pakla iz kojeg sam jedva čekao da pobegnem. Za mene je učenje onoga što me ne znima predstavljalo stres. Ovog trenutka mogu da vam kažem definiciju mola, iako nikada nisam shvatio šta tačno znači i zbog čega je važno da je znam. Kada se ukazala prilika da posle druge godine gimnazije odem na Akademiju, bio sam srećan kao da sam izašao iz zatvora. Na fakultetu je već bila druga priča.


Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Školu baš niste voleli, a vaš rođeni brat je naučnik.

- Jeste, on je doktor molekularne biologije. Stariji je od mene šest godina, a kako u Užicu postoji samo jedna gimnazija morao sam da idem njegovim stopama. Majka bi me, kad god krene na roditeljski, obavezno pitala kakve su mi ocene, da se ne šokira na licu mesta. Uvek sam imao poneku jedinicu, ali sam je lagao da je sve u najboljem redu, iako sam znao šta me čeka kad se vrati kući. Stalno mi je ponavljala: “Dok je tvoj brat bio u gimnaziji ja sam kroz školu mogla da prođem dignute glave”. Mislim da sam na kraju popravio utisak. (smeh)

Iz ugla mladih ljudi koji u zemlji ne vide perspektivu i nepovratno odlaze, ko je napravio bolji izbor?

- Doktor molekularne biologije u Srbiji nema svetlu budućnost. Moj brat je profesor na Biološkom fakultetu, ali od iduće godine radiće na jednom od vodećih američkih univerziteta. I ranije je predavao u Americi, dobio je Fulbrajtovu stipendiju. Mogao je da ostane za stalno, ali voli da je na relaciji Srbija-svet. Što se mene tiče, nikada nisam imao ambiciju da pravim inostranu karijeru. Ne vidim sebe negde gde nisu moji najbliži, ali istovremeno ne bežim od neke poslovne ponude.

Prenosim vam pohvalu vašeg druga i kolege sa klase Nikole Rakočevića za ulogu u “Korenima”. O zajedničkim studentskim danima kratko je rekao da su bili neponovljivi.

- Pre svega, hvala mu na pohvalama. Nikola je fenomenalan glumac, i još bolji drug. U prošlost ću se vratiti tek toliko da vam kažem: pokušajte da zamislite kako je izgledao studentski život dva klinca iz provincije koji su utekli iz škole pre mature. (smeh)

Eva Čubrović Luka Šarac/Instagram