Anđelka Prpić: Sina svojim primerom učim da bez muke nema uspeha

Anđelka Prpić: Sina svojim primerom učim da bez muke nema uspeha

Autor: | 30/03/2019

0

Duže vreme važi za jedno od omiljenih televizijskih lica, ne bez razloga. Pred kamerama je opuštena, duhovita i šarmantna, a takva je i u privatnom životu. Iako Anđelka Prpić nastoji da intimu sačuva iza vrata porodičnog doma, koji deli sa suprugom Dariom i sinom Jakšom, ne ostavlja previše prostora za mistifikaciju i nagađanje. Kako kaže, najveće zadovoljstvo pričinjava joj kada ljudi u likovima koje glumi prepoznaju živu osobu, komšinicu sa sprata. Nekoga sa kim mogu da se identifikuju. Iako je odmah pristala da uradimo intervju za “Hello!”, realizacija je morala da pričeka neko vreme zbog njene zauzetosti, a šta radi ovih dana otkrila nam je na početku razgovora.

- Snimamo nove epizode porodičnog kviza “100 ljudi, 100 ćudi”, tako da sam od ujutru do uveče u studiju. Zahtevno je, ali lepo i zabavno. Ono malo slobodnog vremena što mi preostane koristim da se napojim čistom energijom. To vreme je rezervisano za familiju, prijatelje i neka slatka maženja.

Pretpostavljam da vam laska kad pročitate komentare: “Kviz gledamo svi u porodici najviše zbog vaše duhovitosti i načina vođenja emisije. Nemojte se menjati.”

- Društvene mreže koristim prevashodno zbog posla, ali svi mi volimo da podelimo i neki detalj iz privatnog života, da se pohvalimo kako smo spontani i predivni. Naravno, i sama upadam u takve zamke. U suštini, to je dobar način da se komunicira sa ljudima. Mnogo mi znači reakcija publike, pogotovo posle predstave. Imam sreću da mi prilazi isključivo fini i lepo vaspitan svet. Upute mi kompliment i učine da mi dan bude potpuno magičan.

Ima i onih koje nervirate jer ste preglasni.

- Svi mi skreću pažnju na “bučnost”. Čak i oni koji me vole i podržavaju, često mi govore: “Anđelka, stišaj se malo”.U novoj sezoni sam se stišala, čak sam insistirala na tome da se to potencira u najavi, jer sam dobila puno saveta. Međutim, sada mi stižu molbe da se ipak malo “pojačam”, da se vrati stara Anđelka pošto kviz više nije isti. I sad, budi pametan.

Sto ljudi, sto ćudi.

- Upravo tako.

Šta ste, radeći kviz, naučili o našoj kolektivnoj ćudi?

- Kada je reč o takmičarima, konkretno, došla sam do zaključka da se iskrenost isplati. Na pitanje šta čačkamo, mnogima je prva asocijacija nos ili uvo, ali ima i onih koji ne žele da to izgovore, već se trude da budu fini, “u rukavicama”. Takvi redovno izgube poene. Srećna sam što sam prototip našeg naroda, a pravo da vam kažem iznenadila sam se koliko u sebi nosim zaostavštine ovog podneblja.

Kakva je Anđelkina ćud?

- Predivna. Najbolja na svetu. Da su svi kao ja! Bez šale, treba pitati druge jer je lepota u oku posmatrača. Naravno, imam i ja “žute” minute, loše dane, budem nervozna i ljuta bez nekog preterano vidljivog razloga. Verovatno je to posledica brzog i stresnog načina života kojem smo svi izloženi. S druge strane, meni ta brzina prija, daje mi neku novu energiju. Ja sam tipičan sangvinik - brzo planem, ali se brzo i ugasim. Nisam zlopamtilo, što smatram dobrom karakteristikom. Ali, da bih mogla malo duže da brojim pre nego što kažem, mogla bih.

Svojevremeno ste vodili rijaliti-emisiju, danas kviz. Kako biste se snašli kao učesnica nekih od tih formata?

- S koje god strane da se čovek nađe, autentičnost je presudna. Ljudi prepoznaju iskrenost, nije bitno u kom obliku dolazi, da li je savršena ili ne. Na to svi dobro odreaguju. Kad bih bila učesnik, držala bih se tog puta. Ako već želiš da budeš ispred kamere, u bilo kom svojstvu, moraš da ponudiš sebe. Prošlo je vreme blaziranih ličnosti i stavova. Jedan od razloga što je glavna junakinja sitkoma “Andrija i Anđelka” zadobila simpatije je taj što su u njoj prepoznali nekog ko je živ, komšinicu sa sprata. Sa njom je moguće identifikovati se.

Sa monodramom “Šta me snađe” već godinu dana obilazite region, ali gostujete i po evropskim gradovima. Tema, nepristojna ponuda na radnom mestu, aktuelna je, reklo bi se, bez obzira na geografske odrednice.

- Očigledno je da se takve situacije svuda dešavaju, ljudi ih prepoznaju. Jedini rebus koji sam imala odnosio se na to da li je potrebno prilagoditi humor podneblju. Velika je zabluda da smo strašno različiti, sitne razlike koje postoje daju nam dodatni šarm. Iskustvo mi kaže da je humor univerzalan.

Da li vam se dešavalo da u jednom danu budete u dva grada, igrate dve predstave?

- Danas ću, posle ovog intervjua, da igram dve predstave, doduše u istom gradu, Loznici. Nedavno sam u jednom danu igrala u Kruševcu, a zatim u Beogradu. Ranije sam slušalala o razmeni energije između glumca i publike, ali mi se činilo da je reč o urbanoj legendi. Sa ovom monodramom shvatila  samšta to zapravo znači. Kada me zapljusne energija četiristo ili hiljadu ljudi, zavisi gde igram, teško je ostati ravnodušan. Beskrajno sam zahvalna ljudima koji izdvoje sat i po svog vremena i novac za kartu da bi poklonili poverenje meni i mom radu. Nema umora koji to može da nadjača.

Nastavak pričitajte na sledećoj strani...

U monodrami igrate čak deset različitih likova. Vodite li ih sve na turneju ili se ponekad neki izgubi?

- Zanimljivo pitanje. (smeh) Trudimo se da se svi spakujemo. Doduše, neko kasni pa uleti u poslednjem trenutku. Nisu svi podjednako važni, u zavisnosti od raspoloženja publike uvek neko izdominira.

Moje “šta me snađe” situacije su lakše i za podnošenje i za rešavanje od Jokinih. Obično ih sama “umesim” jer ne pođem na vreme, ne kažem kome treba, ne uradim šta treba”, izjavili ste pre godinu dana, kada smo razgovarale povodom premijere.

- Radim na sebi, moram da se pohvalim. To jeste vežba. Vaspitanje koje sam dobila od roditelja, modeli uz koje sam rasla, okolina, odveli su me u smeru da treba biti učtiv i ljubazan, da su “bele laži” nešto što rešava situaciju, i slično. U poslednje vreme trudim se da budem apsolutno iskrena, da stanem iza svojih i dobrih i loših odluka, umem da se izvinim... Prija mi ta nova zrelost koja, verovatno, dolazi s godinama.

Krajem marta idete na višednevnu turneju u Kanadu. Kako organizujete porodični život u takvim okolnostima, tim pre što imate dete?

- Bogu hvala, imam muža koji sve razume. Divan je tata i Jakša sa njim provodi fenomenalno vreme. Tu su i moji roditelji, Dariov otac, kao i mnogi nama bliski ljudi koji “uskoče” po potrebi. Bez podrške se ništa ne može postići.

Uspevate li da se opustite i mirne glave izađete na scenu ili uvek delićem svesti razmišljate šta se dešava kod kuće?

- U početku mi nije bilo lako. Pođem na put, a na leđima nosim ranac griže savesti. Stalno sam se pitala da li sin dobija dovoljno moje pažnje, da li će kad poraste misliti da sam mu nedostajala. Onda sam shvatila da postoji i druga strana medalje. Svojim primerom dajem mu životnu lekciju da bez muke nema uspeha. Nema ničega. Ništa ne pada s neba, već mora debelo da se zasluži. Jakšu ponekad povedem na put kad procenim da nije previše naporno za njegove godine, a onda i muž krene sa nama. Dolazio je i u studio, video je gde mama radi.

Mislite li da će se nešto promeniti u vašoj organizaciji svakodnevice kad sin na jesen pođe u prvi razred?

- Moraćemo da se prilagodimo toj važnoj novoj etapi u našem životu. Verujem da ćemo mi biti ti koji prave stres, kao što većina roditelja čini. Deci je sve to normalno. Počeli smo s pripremama, trenutno polako učimo put do škole.

Da li je kuhinja i dalje u nadležnosti supruga?

- Svakako, dobre stvari ne treba menjati.

Na godišnjicu braka objavili ste sliku sa venčanja, uz opasku u vezi sa modelom venčanice: “Nije kostim za Noć veštica, nego svadba pre sedam godina.” Uvek ste tako samokritični?

- Jesam. Mnogi mi to zameraju, pre svih moja drugarica Marija Kilibarda. Što se tiče venčanice, stvarno se pitam šta mi bi. Tad sam bila prezadovoljna, pokazala sam svoju autentičnost o kojoj sam malopre govorila. Daleko od toga da sam trendseterka, ali volim da smišljam odevne kombinacije, trudeći se da budem hrabra i kreativna. Tako sam osmislila i venčanicu, a najbolje, ili možda najgore od svega, je što niko nije ni pokušao da osujeti taj moj plan. Svi su me podržali. (smeh) Šta da kažem, to sam bila ja pre sedam godina.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani...

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Andjelka Prpic (@andjelkap) on Oct 29, 2018 at 2:15am PDT


Po čemu ste danas drugačiji?

- Nastojim da se malo svedem - i u priči, i u ponašanju, i u oblačenju.

Izgleda da ste uvek dobro raspoloženi i nasmejani. Kako vam to polazi za rukom?

- Stalo mi je da ljudima bude prijatno u mom društvu. Koliko se založiš, toliko ti se vrati. U tome je ključ. Kada bi se svako od nas malo potrudio da obraduje druge, i nama bi bilo bolje. Dešavalo mi se da stanem pred kamere i pomislim: “O, ne, sad opet moram nešto da pričam”. Onda kažem sebi: “Do pre nekog vremena sedela si kod kuće i maštala da ideš na takav posao”. Nije loše da nas povremeno nešto lupi po glavi i spusti na zemlju. Meni se to ponekad desi s predstavom - nedeljama je igram bez ikakvih problema, a onda dođe jedno izvođenje kad se mučim, kad publika ne reaguje na određenu scenu onako kako sam navikla, pa na licu mesta smišljam kako da ih razbudim. Nema opuštanja.

Koliko dugo možete da ćutite?

- Iznenadili biste se, ali imam momente kada mi se stvarno ne priča. Ljudima koji su mi važni jasno sam stavila do znanja: “Ako me zoveš, a ja se ne javljam, to ne znači da te ne volim i da mi nije stalo. Jednostavno, ne priča mi se.” Moram priznati da u poslednje vreme takvi trenuci nisu tako retki, ali učim se da ih sebi dozvolim i da se zbog toga ne osećam loše.

Eva Čubrović Luka Šarac
Tagovi: Anđelka Prpić