Miodrag Dragičević: Da nije bilo zdravstvenih problema, postao bih košarkaš a ne glumac

Miodrag Dragičević: Da nije bilo zdravstvenih problema, postao bih košarkaš a ne glumac

Autor: | 03/03/2019

0

Sa samo dvadeset dve godine odigrao je glavnu ulogu u seriji “Čizmaši” i pobrao opšte simpatije kritike i publike. Ako se u obzir uzme da se tom prilikom za svoje mesto u kadru uspešno izborio sa legendarnim Aleksandrom Berčekom, slobodno se može reći da je pred Miodragom-Mišom Dragičevićem blistava karijera. Zbog poznatog prezimena u početku su ga, očekivano, povezivali sa pet godina starijom sestrom Tamarom, ali uloge koje su se smenjivale jedna za drugom, što u pozorištu, što u televizijskim serijama, zaustavile su tu vrstu poređenja. Mladi glumac pažnju javnosti privukao je i neobičnim ožiljkom na licu, koji ima još od detinjstva, a to kako ga je “zaradio”, ali i zašto je košarkaški teren zamenio “daskama koje život znače”, otkrio nam je u svom prvom intervjuu za magazin “Hello!”. S obzirom na to da smo prvobitni dogovor da se sretnemo otkazali zbog smrti Nebojše Glogovca, na početku razgovora pitali smo Mišu po čemu će pamtiti velikog umetnika koji nas je prerano napustio.

- Nebojšu Glogovca upoznao sam u avgustu prošle godine na snimanju serije “Pet”, koja bi u aprilu trebalo da počne da se prikazuje na “Radio-televiziji Srbije”. Čast mi je i privilegija što sam sa njim snimio zajedničke scene. Bio sam presrećan kada mi se ukazala ta prilika. Nebojša će mi ostati u sećanju pre svega kao veliki čovek. Bio je harizmatičan, talentovan, duhovit... Kada ode neko tako izuzetan, ostaju samo šok i neverica. Teško mi je da shvatim da ga više nema.


Može li se reći da je za glumca na početku karijere srećna okolnost da zanat uči od velikana? Prvu ulogu odigrali ste uz Aleksandra Berčeka.

- Imao sam sreću da na drugoj godini Akademije dobijem ulogu u seriji “Čizmaši”, rađenoj prema istoimenom romanu Dragoslava Mihailovića. Na kastingu je bilo mnogo glumaca, da bi u uži izbor ušlo nas osmoro, devetoro. Na kraju sam ostao samo ja. Velika je stvar za svakog glumca, a ne samo za početnika, kada pored sebe ima ljude od kojih može da uči. Slobodno mogu da kažem da sam uz Berčeka, Bjelogrlića i Bogdana Diklića “izučio školu”. Dobio sam niz profesionalnih saveta koji su mi tada pomogli, a značiće mi i u daljem radu.

Jeste li strahovali da ne ostanete u senci tako velikih glumaca?

- Strah nije postojao, iz prostog razloga što nisam bio svestan šta mi se dešava. Upijao sam sve što su mi govorili stariji glumci i reditelj, ali sam mnogo toga radio intuitivno. Snimali smo sedamdeset četiri dana, od ujutru do uveče, tako da nisam ni imao vremena da paničim.

Jeste li imali vremena da pročitate pohvale na vaš račun, komplimente da ste nova nada srpskog glumišta?

- Iznenadili su me komentari u medijima i na društvenim mrežama, a malo je reći da sam bio presrećan kada sam u novinama pročitao da me je pohvalila velika Milena Dravić. Prija mi što su ljudi prepoznali trud koji sam uložio i tako mi potvrdili da dobro radim svoj posao.

Da li je tačno da vam je Vuk Kostić omiljeni glumac?

- Ne tvrdim da je najbolji glumac na svetu, ali meni je profesionalni uzor. Gledajući njegove filmove, od “Apsolutnih sto” nadalje, u meni se rodilo zrnce želje da postanem glumac. Ko bi rekao da ćemo jednog dana zaista biti kolege. Štaviše, obojica smo igrali u drugoj sezoni serije “Ubice mog oca”, u kojoj on ima glavnu ulogu.

U kojoj meri je vaša sestra Tamara, koja je i sama glumica, uticala na vaš profesionalni izbor?

- Kada je snimala “Miris kiše na Balkanu”, svakog dana sam posle škole išao bajsom od Tošinog bunara, gde živimo, do Zemuna, gde je bio set. Ljubiša Samardžić mi je dozvoljavao da izbliza pratim šta rade, a meni je sve bilo zanimljivo: scenografija, kostimi epohe, snimanje...

Vaša prvobitna želja bila je da se profesionalno bavite košarkom, ali je život drugačije “podelio karte”.

- Pohađao sam „Sportsku gimnaziju“ i ujedno trenirao košarku. Sport mi je dobro išao, čak sam dobio stipendiju koledža na Havajima, gde je trebalo da igram. Na kraju treće godine srednje škole ozbiljno sam se razboleo i zbog mononukleoze šest meseci proveo sam u kući. Ograničeno kretanje i dijeta koje sam morao da se pridržavam učinili su svoje, ispao sam iz forme. Tada sam odlučio da upišem glumu.

Zanimljiv je podatak da vas je za prijemni spremao Tamarin suprug, a vaš zet Petar Benčina.

- Od početka mi je stavio do znanja da će biti strog i objektivan, kao i da će mi, ako proceni da nisam talentovan, to otvoreno reći. Dalji ishod je poznat.

Pomislite li nekad kakav bi vam život bio da ste otišli u Ameriku?

- Razmišljao sam o tome, naravno. Verovatno bih neuporedivo više zaradio baveći se košarkom, nego što ću ikada zaraditi od glume, ali to ne može da zameni život koji imam ovde. Okružen sam porodicom i prijateljima, emotivno sam ispunjen, radim posao koji volim i to mi je sasvim dovoljno da budem zadovoljan. Ipak je, na kraju, sve ispalo kako treba.

Kako su reagovali vaši roditelji kada su shvatili da će im dvoje od troje dece biti glumci?

- Iznenadili su se, tim pre što u našoj porodici ranije nije bilo glumaca. Svi su se bavili nekim “ozbiljnim” zanimanjima. Mama je, da bi se što bolje posvetila Mariji, Tamari i meni, prestala da radi, a naše odrastanje pamtim i po tome što nam je uvek “gurala u ruke” knjige. Uz nju smo zavoleli lepu reč i ona je na neki način uticala na to da se okrenemo pozorištu i umetnosti. Tatin predlog da upišem „Pilotsku akademiju“ u Vršcu zvučao mi je zanimljivo, ali sam na kraju prelomio da mi to bude alternativa, ako ne prođem na prijemnom kod Biljane Mašić. Mama je bila za to da probam, ali pošto sam znao da svake godine na „Fakultet dramskih umetnosti“ konkuriše na stotine kandidata, nije gajila prevelika očekivanja. Kada sam im rekao da sam primljen, mislili su da se šalim.

Kakav ste bili đak?

- Pa bio sam... (smeh) Fizika i matematika mi nisu išle, na kraju godine uvek sam bio na ivici da me obore, ali su me profesori voleli i gledali mi kroz prste. S druge strane, obožavao sam geografiju i istoriju, čak sam se raspitivao na „Filozofskom fakultetu“ šta mi je potrebno za prijemni. Interesovanje za istoriju me nije napustilo; knjige i filmove sa tom tematikom ne propuštam. Inače, u školi su me redovno nagovarali da učestvujem na priredbama, a ja sam davao sve od sebe da to izbegnem jer me je bilo sramota da izađem na scenu i recitujem pred onima koje viđam svakog dana.

Delite li mišljenje onih koji smatraju da je plus kada glumac ima određenu fizičku karakteristiku po kojoj se izdvaja? U vašem slučaju to je neobičan ožiljak na licu.

- Kada sam snimio samo “Čizmaše”, mnogi nisu znali kako se zovem, ali su me prepoznavali baš po tom ožiljku. Daleko od toga da mi je smetalo. Kada sam bio mali, pao sam u vrtiću i povredio se, pojavio se hematom, usledile su operacije i na kraju mi je ostao “zaštitni znak”.

Šta vas zanima, a nema veze sa profesijom?

- Zaljubljenik sam u prirodu. Od dede, maminog oca, nasledio sam strast prema planinarenju. Svojevremno sam se peo na Rtanj, Triglav... Jedna od fantazija koje sam gajio u mlađim danima bila je da postanem “lovac na tornada”. Ne znam koliko sam odgledao emisija koje taj prirodni fenomen prikazuju izbliza.

Najmlađi ste od troje dece. Podrazumeva li to da su vas roditelji i sestre razmazili?

- Nikada nisam bio razmažen, iako je postojala dobra podloga za to. Svi su se trudili da mi udovolje, da mi pruže sve što poželim. Imao sam prelepo i bezbrižno detinjstvo. Sestre su me rado čuvale i vodile sa sobom. Bilo je i smešnih situacija, kao kada su njih dve vozile bicikl po Novom Beogradu, a ja i moj najbolji drug Damir pokušavali da ih stignemo na triciklima, jureći “dva na sat”.

Danas vi pazite njihove ćerke i svuda ih vodite.

- Uživam u vremenu koje provodim sa sestričinama. Za njih imam sve vreme, strpljenje i ljubav ovog sveta. Mogu samo da pretpostavim koliko snažno roditelj voli svoje dete, kada između ujaka i sestričina postoje tako jake emocije.

Spomenuli ste da ste emotivno ispunjeni.

- U vezi sam dve godine i tri meseca. Baš dugo. Nisam imao neke veze pre nego što sam upoznao Ivu. Studira glumu u klasi kod Dragana Petrovića Peleta i sada je na trećoj godini. Znali smo se iz viđenja, ali smo se zbližili na Fakultetu. Lepo nam je zajedno.

Pojedini mediji vas etiketiraju kao glumca koji će skinuti sa trona Miloša Bikovića?

- Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi imaju potrebu da prave takva poređenja. Svi smo mi različiti i svako od nas ima svoj put. Mislim da gluma nije takmičenje, trka ka tronu, pa ko prvi stigne. Svakako ne doživljam sebe kao osobu koja ima ambiciju da zaseni Miloša Bikovića.

Gde će publika moći da vas vidi u 2018. godini?

- Iza nas je serija “Ubice mog oca”, predstoje premijere serija “Pet” i “Urgentni centar”. Osim toga, glumim u predstavama u “Ateljeu 212”, “Jugoslovenskom dramskom” i “Narodnom pozorištu”.

A post shared by ESQUIRE Serbia (@esquiresrbija) on Nov 7, 2017 at 12:58am PST

Imate retko, starinsko ime. Po kome ste ga dobili?

- Ime sam dobio po dedi, tatinom ocu. Nisam ga upoznao, nažalost, ali na osnovu slika i porodičnih priča čini mi se kao da sam ga poznavao. Deda je bio elektroinženjer, a ja sam otišao u drugom pravcu. Drago mi je što nosim njegovo ime, mada me uglavnom zovu Miša, da ne bi lomili jezik sa Miodraže. Meni je svejedno, odazivam se u oba slučaja.

Eva Čubrović Luka Šarac/Instagram