Čeka da reši emotivni status: Ljubomir Bulajić drastično promenio imidž ali ne i stare navike

Čeka da reši emotivni status: Ljubomir Bulajić drastično promenio imidž ali ne i stare navike

Autor: | 28/09/2018

0

Repriza serije “Nepobedivo srce” još jednom je ispred televizijskih ekrana okupila rekordan broj gledalaca. Neki su bili mali da bi je pratili u premijernom emitovanju pre osam godina, drugi je znaju skoro napamet, ali im je i dalje interesantna, a rado je pogledaju i sami protagonisti. Među njima je i Ljubomir Bulajić, kome je uloga Staše bila vatreno krštenje po izlasku sa Akademije. Šansu koju mu je ukazao Zdravko Šotra simpatični mladić krupnih uvojaka iskoristio je na pravi način. Sigurnim korakom ušao je u glumački svet i nastavio da niže uloge. Idealan je sagovornik za mnoge teme - fudbal, ribolov, putovanja... Ipak, o čemu god da smo planirali da pričamo, palo je u drugi plan čim smo ga ugledali bez prepoznatljivih lokni.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ljubomir Bulajic (@ljubabulajic) on Oct 30, 2015 at 3:18am PDT


Da li nestanak vaših kovrdža ima veze sa pitanjem koje se često postavlja glumcima - šta biste promenili na sebi zarad dobre uloge?

- Poslednjih sedam godina intenzivno sam razmišljao da se ošišam “na nulu” i prvo leto bez obaveza iskoristio sam da to obavim. Frizerka kod koje odavno idem u neverici me je pitala da li sam siguran da želim da budem potpuno bez kose. Imao sam veliku tremu, ali o odustajanju nije bilo govora. Nisam se ošišao zbog neke konkretne uloge, ali jesam zbog potencijalne. Glumački posao zahteva konstantnu transformaciju i nije isključeno da mi jednom stigne ponuda za ulogu koja će tražiti da budem ćelav. Pomislio sam - šta ako pristanem da obrijem glavu i ispostavi se da imam ružan oblik lobanje. Sada sam rešio tu dilemu. (smeh)

Kakve komentare ste čuli na račun novog imidža?

- Pojedine komšije me nisu prepoznale, neki su me pitali “šta ti bi”, a drugi su me podržali jer smatraju da sa kraćom kosom bolje izgledam. Bilo kako bilo, pokazao sam još jedno svoje lice koje do sada nije viđeno.

Znači li glumcu da ima zaštitni znak, kao što su vama do skoro bile kovrdže?

- Frizura mi je pomogla na početku karijere. Mnogi nisu znali moje ime, ali kao “onaj mali čičkavi” nisam ostao neprimećen. Fizička karakteristika može biti adut u startu, ali talenat, harizma i neprekidno usavršavanje odrednice su koje bi trebalo da definišu glumca.

Trenutno ste ponovo u centru pažnje zbog reprize serije “Nepobedivo srce”. Gledate li je?

- Ne stižem redovno, ali bacim pogled. Ne znam koliko puta je reprizirana, ali zanimljivo je da nekako uvek ide u isto vreme kad i “Šešir profesora Vujića”, pa me onda prijatelji zovu i šale se kako zbog mene ne mogu ni frižider da otvore jer me svuda ima. Da je do glumaca, na ekranima bi bili dozirano. Ne treba umoriti publiku. “Nepobedivo srce” najlepši je projekat koji sam radio. Spontano se osmehnem kad god vidim sebe kao klinca koji je tek izašao sa akademije. Nadam se da ću isto reagovati i za osam godina dok budem gledao scene koje sada snimam.

U kakvom sećanju vam je ostao prvi izlazak pred kamere?

- Pamtim, pre svega, ogromnu podršku koju sam dobio od Ivana Bosiljčića i Slobode Mićalović, ali i ostalih glumaca, da ih ne nabrajam. Šotri je to bila treća serija koju je, sa manje-više istom ekipom, radio po motivima romana Mir-Jam, pa su već bili uigrani. Odmah su me prihvatili kao člana porodice, što mi je pomoglo da se opustim i radim bez grča.

Pretpostavljam da i vi danas na sličan način dočekujete mlađe kolege.

- Apsolutno. Imao sam sreću da od prvog dana sarađujem sa umetničkim i ljudskim veličinama od kojih sam mnogo naučio. Nikada neću zaboraviti reči Aleksandra Berčeka: “Snimajte decu, ako ostane vremena, lako ćete sa mnom.” Nesebičnost glumca je vrlina koja ima posebnu težinu.

Odlično balansirate između uloga istorijskih ličnosti i onih u dečjim predstavama.

- Rad sa decom je relativno novo iskustvo za mene, tek prošle zime prvi put sam zaigrao na sceni pozorišta “Puž”. Interakcija sa mališanima je konstantna, uvek se nađe neko dete koje voli da dobacuje, pa ti vidi šta ćeš. (smeh) S druge strane, tumačenje istorijske ličnosti zahteva posebnu pripremu i odgovornost. Kada smo promovisali film “Šešir profesora Vujića”, svi smo se trudili da kao pesmicu naučimo biografske podatke iz života ličnosti koje smo igrali, da se ne obrukamo. Ovog trenutka mogu da vam izdeklamujem sve o Jovanu Cvijiću. (smeh)

Ima li mladi glumac mogućnost da odbije ulogu koja mu se ne sviđa?

- Teško pitanje. Ovo je neizvestan posao. Može se desiti da četiri godine konstantno radite, idete iz jednog projekta u drugi, i da iznenada sve stane. Tek tako. U takvim okolnostima teško je odbiti ulogu, jer ne znate kada će i da li će stići sledeća. Činjenica je da nema dovoljno posla za sve glumce. Poznajem dosta mladih kolega koji su diplomirali pre nekoliko godina, a u međuvremenu nisu dobili nijednu ponudu.

Odustaju li ili strpljivo čekaju šansu?

- Kako ko. Većina odustane, jer od nečega se mora živeti. I ja bih, da sam se našao u takvoj situaciji, potražio drugo zanimanje.

I bio?

- Ko zna, možda kamiondžija. (smeh)

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ljubomir Bulajic (@ljubabulajic) on Apr 26, 2016 at 9:01am PDT


Milorad Mandić Manda bio je jedan od onih na koje ste mogli da se oslonite, učio vas je kako da se izborite sa glumačkim krizama.

- “Divan dan sa Mandom” bila je moja prva profesionalna predstava. Nisam krio strahopoštovanje kad smo se upoznali, a prvo što mi je rekao bilo je: “Da ti nije palo na pamet da mi persiraš.” Bio je više od kolege, drugarčina. Njegov prerani odlazak gubitak je za naše glumište, publiku i sve ljude koji su ga poznavali. Često smo razgovarali o krizama i preispitivanjima koja su neminovna u svim profesijama, posebno umetničkim.

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od profesorke Mirjane Karanović?

- Fakultet sam upisao sa 17 godina, posle trećeg razreda srednje škole. Iz ove perspektive, prerano. Bio sam pomalo razmažen i lenj. Profesorka mi je rekla: “Dok ste student možete tako, ali kad diplomirate ostaćete sami. Ako se ne budete trudili, nećete ništa uraditi.” Zaista je tako.

Na „Instagramu“ ste objavili fotografiju sa dodele dipolome uz komentar “10 kilograma i 12 bora manje”. Nije valjda da ste počeli da brinete o tragovima godina?

- Taman posla. Opaska o borama bila je šala, a kilograme sam namerno pomenuo jer sam donedavno bio premršav i svi su me doživljavali kao “malog Ljubu”. Konačno sam se izvukao. (smeh)

Da li vam je najbolja drugarica Jelisaveta Orašanin, Tamara Aleksić ili Dragana Mićalović?

- Da li vi to pokušavate da me zavadite s njima? Šalu na stranu, nema šanse da bilo koju izdvojim, ne samo zato što ih beskrajno volim već i zato što su sve tri predivne osobe. Retko se sreću tako plemenite duše. Ponosan sam na ta prijateljstva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ljubomir Bulajic (@ljubabulajic) on Nov 29, 2017 at 1:47am PST


Najbolji drug vam je, rekla bih, Kum.

- Sa njim provodim najviše vremena evo već šestu godinu. Ljubav i odanost koju dobijate od psa je ogromna, do te mere da vam ne padne teško ni kad ujutru morate da poranite samo da biste ga izveli u šetnju. Da ne pričam o drugim obavezama. Sad idem sedam dana u Kinu i brinem kako će se moji roditelji snaći sa njim jer ih ne sluša kao mene.

Ne mrzi vas da putujete u Kinu na sedam dana?

- Praktično na tri, jer ću po dva dana provesti u putu, u odlasku i dolasku. Ostao bih i duže, ali ne mogu zbog posla. Čeka me snimanje jednog kratkog filma. Ako ništa drugo, moći ću da kažem da sam video Peking.

Za intervju smo se dogovarali neposredno po ulasku „Crvene zvezde“ u „Ligu šampiona“, a ja sam stekla utisak da biste radije pričali o fudbalu, nego o bilo čemu drugom.

- „Crvena zvezda“ je moja ogromna ljubav. Plakao sam od sreće posle utakmice u Salcburgu. Moja porodica nije fudbalski nastrojena, još manje navijački, ali ja sam bukvalno od malih nogu fan „Crvene zvezde“. Tome u prilog govori fotografija nastala kada sam imao pet godina, na kojoj držim razapet crveno-beli šal.

Jedna od vaših strasti je ribolov.

- To je moj filter od svakodnevnog stresa. Ispunjava me boravak pored vode, pecanje u miru. Nekada odem na tri-četiri dana i kampujem u šatoru. Vratim se fizički umoran, ali psihički rasterećen.

Ribolovce prati glas da su namćori koji vole da ćute. Ne uklapate se u taj opis.

- Ne treba generalizovati, ali ima i toga. Jednom sam došao na reku, njih šestorica zabacili “varalice” i pecaju. Na moje “dobar dan” nijedan mi nije odgovorio. (smeh)

U vreme kada ste snimali “Nepobedivo srce” bili ste u emotivnoj vezi tri godine. Kakva je danas situacija?

- Promenjena. Posle te veze bilo je još nekoliko kraćih, a trenutno sam solo. Ništa ne iniciram, nova ljubav doći će kad bude pravi trenutak.

Mislite li da ćete umeti da ga prepoznate?

- Verujem da hoću. Imam dosta drugara koji mi zabrinuto govore: “Ljubo, već nam je trideseta, vreme prolazi.” Ne dotiču me te priče, za pravu ljubav nikad nije kasno.

Da li, kada se u glumačkom svetu kaže Ljubomir, pre pomisle na vas ili na kolegu Bandovića?

- S obzirom na to da imamo zajedničke poznanike, dešava se da nas pomešaju, pa kad zovu jednog dobiju drugog. Ljuba Bandović je ozbiljniji i iskusniji glumac od mene i nema mesta poređenju, osim po imenu. Koliko je moje ime bilo retko među glumcima, toliko je često među pecarošima, gde sam upoznao bar desetak imenjaka.

 

Eva Čubrović Luka Šarac/Instagram