Marko Stojanović Luis:  Kao i otac, sve radim srcem i bez kompromisa

Marko Stojanović Luis: Kao i otac, sve radim srcem i bez kompromisa

Autor: | 11/05/2018

0

Multitalentovani muzičar čije vreme tek dolazi nedavno je predstavio album “Beskraj”, na kojem se nalazi jedanaest pesama, uključujući dve numere njegovog oca Ljubiše Stojanovića Luisa, “Doviđenja” i “Cveće cafnalo”, koje je obradio sa Vasilom Hadžimanovim i Vlatkom Stefanovskim. Uspeh na profesionalnom polju, praćen fantastičnim kritikama i koncertima za koje se traži karta više, podudario se sa najlepšim događajem u životu Marka Stojanovića Luisa - rođenjem sina Dime, koga je dobio u braku sa suprugom Mašom.

- U ovom periodu imam mnogo posla, ali dobro sam se organizovao. Zapravo, čim sam rangirao prioritete, sve je došlo na svoje, pa dobar deo dana provodim kod kuće, uz suprugu i sina. Iako nam je Dima prvo dete, Maša i ja prilično smo opušteni, bez stresa obavljamo sve što je potrebno i maksimalno uživamo u svakoj sekundi provedenoj sa bebom. Trebalo mi je malo vremena da naučim da menjam pelene, ali brzo sam se izveštio. Ne bežim od te obaveze, štaviše rado menjam pelene jer sam primetio da je mališa tada najsrećniji - opisao nam je Marko u kratkim crtama svoje jednomesečno roditeljsko iskustvo i otkrio ko je imao presudnu reč pri izboru imena.

- Žensko ime smo s lakoćom izabrali, ali oko muškog smo se prilično namučili. Ime Dima me je, čim sam ga čuo, asociralo na nešto lepo i dobro. Supruga je, ipak, imala odlučujuću reč, a na moju radost, složila se sa predlogom.

Marko i Maša, oboje tridesetdvogodišnjaci, poznaju se dvadeset devet godina.

- Znam da zvuči kao podatak za rubriku “verovali ili ne”, ali prvi put smo se videli kada smo imali tri godine. Naši roditelji su se jedne zime upoznali na skijanju, shvatili da se odlično slažu i postali kućni prijatelji. Često smo jedni drugima odlazili u posetu. U jednom trenutku život nas je odveo na različite krajeve sveta i nismo se videli skoro deset godina. Slučajno smo se ponovo našli na “Fejsbuku” i počeli da se dopisujemo. Brzo smo se zbližili i zaljubili, a sve ostalo je istorija.

Nismo dozvolili Marku da lako skrene temu sa svoje zanimljive ljubavne priče, pa smo ga pitali čime ga ja Maša osvojila.

- Imajući u vidu da se znamo skoro ceo život, u početku nam je sve bilo pomalo čudno. Kada smo se našli posle deset dugih godina, shvatili smo da se među nama rađa neka nova emocija. Odmah smo počeli da pričamo otvoreno i opušteno. Oduševio me je ceo “paket”: fizički izgled, smisao za humor, iskrenost, estetika, pogled na svet... Čime sam ja nju osvojio? Kaže da joj se dopala moja dobrota i to što umem da je nasmejem.

Marko Stojanović veći deo života proveo je u Nemačkoj, u Minhenu.

- Moja sestra Maja i ja imali smo vrlo lepo detinjstvo, za šta su pre svega zaslužni naši roditelji, a ne toliko sredina u kojoj smo odrastali. Često smo dolazili u Jugoslaviju, a ja sam, čini mi se od kada pamtim, želeo da se preselim u Beograd. U pubertetu mi je sport bio sve. Pružio mi je prelepe trenutke i velike uspone, ali sam imao i padove. Bio sam prilično uspešan košarkaš; igrao sam za nemačku reprezentaciju, a našao sam se i u “All star” timu. Međutim, naišao je period kada nisam mogao da nađem odgovarajući klub sa kojim bih potpisao profesionalni ugovor. Sa dvadeset dve godine odigrao sam poslednju sezonu u Minhenu i posvetio se spremanju prijemnog ispita na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Kroz muziku koju stvara Marko nastoji da neguje nasleđe svog oca, legendarnog Luisa, koji je ostavio neizbrisivi trag na domaćoj muzičkoj sceni.

- Kada me pitaju koje njegove osobine prepoznajem kod sebe, uvek prvo istaknem da volim da jedem. (smeh) Priznajem da umem da se iznerviram kao što je i on znao, ali pokušavam da kontrolišem temperament. Mislim da imamo sličnu mimiku. Osobina koju sam od njega nasledio i na koju sam veoma ponosan je da sve radim srcem, bez kompromisa. Uvek me emotivno dirne kad čujem njegov glas. Mnogo volim pesme “Doviđenja” i “Cveće cafnalo”, koje sam obradio na svom albumu, ali i “Kiše liju” i “Gde nestaše one pesme stare”. Odrastao sam uz muziku i drugačije okruženje ne bih mogao ni da zamislim. Sestra i ja rano smo postali “noćne ptice” jer smo od malih nogu nastupali sa ocem: ja sam svirao perkusije, a Maja je pevala. Bilo je sasvim prirodno da jednog dana i sami krenemo tim putem. Uzgred rečeno, malo je poznato da je naša majka izuzetno talentovana, pevala je i svirala bas i harmoniku u nekoliko muzičkih sastava.

Iako mu se ceo život vrti oko muzike, pokušali smo da Marka predstavimo i iz drugog ugla.

- Retko kad sam loše volje i teško me je izbaciti iz takta, ali kada se to desi reagujem toliko burno da bacam stvari po kući, a umem i da se izvrištim. Nervozu ne treba kriti, niti “gutati” neizgovorene reči, jer to može loše da se odrazi na zdravlje. Srećnim me čini porodica, divni prijatelji, ali i bend koji smatram drugom porodicom. Obožavam sport, a neostvarena želja mi je da skočim sa padobranom iz aviona. Dva-tri puta mi se desilo da na nastupima zaboravim tekst pesme, što smatram najvećih profesionalnim pehom. U tim situacijama imao sam neodoljivu želju da pobegnem sa scene. Srećom, svaki put su me spasli prijatelji iz benda.

Iako je sarađivao sa mnogim domaćim i svetskim umetnicima, Marko posebno izdvaja senzibilitet Boža Vreće.

- Naša različitost i kontrast inspirisali su me da napravim album sa umetnicima koji su potpuno drugačiji od mene. Album “Beskraj” otvara numera “Pašana”, koju sam uradio sa Božom. Često nastupamo u regionu, a dosta radimo i u studiju.

Za koncerte Marka Stojanovića i njegovog benda traži se karta više. Iskreno priznaje da je ostao zatečen kada je čuo da je njegov prvi solistički koncert u Beogradu rasprodat.

- Toliko sam se šokirao da nisam stigao ni da se obradujem, samo sam razmišljao da li će sve biti kako treba, da li će ljudi doći do svojih karata, da li će biti mesta za đuskanje... Sve je bilo do te mere neočekivano da nisam znao kako da reagujem. Tada sam shvatio da ne pravim više muziku za sebe i svoje prijatelje, već postoji i publika, što me dodatno inspiriše da nastavim putem kojim sam krenuo.

 

Eva Čubrović Luka Šarac
Tagovi: marko luis