Petar Božović: Snežana je ljubav mog života

Petar Božović: Snežana je ljubav mog života

Autor: | 04/10/2014

0

Temperamentan i nadasve pravdoljubiv glumac, sa naglašenim osećajem za najtananije emocije ljudske duše, doajen srpskog glumišta Petar Božović uživa status jednog od najznačajnijih dramskih umetnika na ovim prostorima. Njegov život prava je riznica dramskih zapleta i humorističkih obrta, za koje često drugi pišu scenario, ali ih on uvek interpretira u svom maniru. Odlučan u nameri da se ne osvrće na loše trenutke, već hrli ka novim radostima i uzbuđenjima koje život donosi. Na izmaku sedme decenije odlučio je da stane na "ludi kamen", a tu svoju ludost opisuje kao čin koji ga je konačno, kako kaže, oljudio. Dok se priseća dana kada je partnerku Snežanu učinio svojom zakonitom suprugom, uz širok osmeh i promišljene reči, proslavljeni glumac za “Hello!” govori o životnim pobedama i iskušenjima, nostalgiji za vremenima u kojima su se vrednovali drugačiji životni principi, o današnjim ženama i njegovom odnosu prema pripadnicama nežnijeg pola.
Na početku razgovora Božović se osvrnuo na njegov najnoviji projekat, humorističku seriju "Daleko je Holivud", koja će televizijsku premijeru imati ove jeseni.
- Od ove serije se mnogo očekuje, jer od države više ništa ne očekujemo. Stalno se visi na tom državnom šalteru za pomoć, a tamo nema ni "p" od pomoći. Zato smo se mi okrenuli sebi. Tako su Miljan Davidović i Nenad Gvozdenović napisali tekst i alal im vera, baš lep tekst. Našli su temu koja je jako prijemčiva, radnja se dešava u pozorištu, gde se, inače, i dešava život, prava a ne virtuelna stvarnost. Snimalo se tokom jula i avgusta, kada je teško da se radi, ali smo bili vredni kao pčelice. Sve je teklo kao u vreme najboljeg profesionalizma.

Koju ulogu vi tumačite?
- Ja sam sveprisutni anđeo čuvar pozorišta. On je tu kada hoće, nestane kada hoće. Glas razuma, koji govori da će biti premijere i da će biti puno, a kada pitaju kako to znate, ja kažem: "Pa pozorište i nebesa čuvaju". To je taj sveopšti ljudski duh, koji čuva pozorište kao neku vrstu crkve, sveopšteg duhovnog liturgijskog zajedništva, koje mora da se sačuva.

Koliko je vama Holivud u životu bio daleko?

- Bio sam mu blizu, dobio sam nekoliko nagrada baš iz Kalifornije, kojima se tamo moglo komunicirati, jer nagrade su za njih atest. Ne znači im ništa desetka na klasi, ne znam kog profesora.

Zbog čega niste otišli?
- Toliko sam vezan za svoj jezik i ovo tlo, da mi je Holivud zauvek ostao daleko. Ovde je toliko toga što bi još trebalo uraditi.

Mislite li na spas pozorišta?
- Situacija je sve gora, ali pozorište ne može da odumre. Ono samo liči na ovu zbrkanu situaciju u kojoj svi živimo. I to je možda i dobro, ne za pozorište, nego za ljude, da se osveste i vrate sebi. Da postanu svesni nekih stvari, da ne budu poslušne ovce svojih vođa, koji ih vode u te nedođije od obećanja. Da misle svojom glavom. Navikli smo da ćutimo i trpimo, kada je neko drugi vodio računa o nama, ali sada je došlo vreme kada svako vodi računa samo o sebi. Teško ovom narodu.

Svedoci smo izuzetne popularnosti televizijskih repriza. Da li je reč o nostalgiji ili nešto drugo?

- To je pitanje kvaliteta, jer danas nemate šta da gledate. Kada pogledam emisiju "Trezor", kažem u sebi : "Hvala bogu što je ovo napravljeno, da ljudi vide kakav je nekada bio program".

U kakvom vam je sećanju ostalo vreme u kome ste vi počinjali karijeru?
- Bilo je bolje nego danas. Žalosno je da pričam, zbog ove dece koja se danas bori. Nama je i Jugoslavija bila mala. Danas, kada negde gostujemo, dirljivo je kako ovi mladi ljudi hoće da nas ugoste, zovu nas da švrljamo po Sarajevu, Zagrebu, Skoplju u želji da nam ih pokažu, a ja im kažem: "Deco, sve sam ja to odavno preživeo".

Ostvarili ste mnoge značajne uloge. Postoji li neka koju biste izdvojili kao najznačajniju?
- Nema toga kod mene. To je kao da me pitate koju devojku najviše volim. Najviše volim svoju ženu Snežanu, ali to ne znači da one pre nisam voleo. Sve ima svoje vreme i mesto.

Posle sedam godina veze Snežana je i zvanično vaša supruga. Kako je izgledao taj dan?

- Taj čin obavili smo u najbližem krugu, sa našom decom i kumovima, kada je došao matičar. Bilo je vrlo lepo, veoma sam srećan. Razmišljao sam o tome i kao da sam se sada definitivno oljudio, postao sam čovek. Pre sedam godina rekao sam da je Snežana žena mog života. Kažu da je ta sedma godina krizna, ali eto, mi baš tada nastupamo.

Javno ste govorili o tome da vodite bitku sa kilažom. Da li ste odustali od te borbe?
- Ja se trudim da dobijam te bitke, a sad koliko uspevam ne znam. Sada sam, čini mi se, dobar, moji me hvale, kažu mi da nastavim, a ja ih slušam i zato nazdravljam.

Vaš sin Draško takođe je umetnik, njegovo opredeljenje je muzika.

- Drago mi je da radi ono što voli, to mi je najveća sreća. Mislim da je to osnovno u životu, da radite ono što volite. On je diplomirao klavir, radi u školi u Mladenovcu, podučava decu, i od toga nema ništa lepše.

Unuka Anđelija ove godine krenula je u prvi razred, sigurno ste ponosni.
- Anđelija je mnogo radoznala, voli da uči i otkriva nove stvari. Lep je to događaj kod dece, nova poznanstva, novo okruženje, sve im to donosi radost. Nas dvoje volimo da se smejemo. Volim te njene rupice na obrazima kada se smeje. Malo je povučena, ali kad se opusti, kao i svako dete, tu bude svega.

Ni vama ne silazi osmeh sa lica.
- A šta ću. Uvek se setim Odri Hepbern, ona je bila jedna divna ptica, utva žutokrila, kako je hrabrila svoju decu. Napisala je jednu divnu rečenicu: "Uvek izađite iz svoje sobe." Sve je drugačije kada izađete napolje. Ja nekad danima trunem zatvoren u kući, dođe vreme kada mi se nigde ne ide, ne valja mi ne vreme, ništa mi nije dobro. Onda izađem, i sve je drugačije. Sretnete nekoga, naiđe majka sa detetom, ono vam se nasmeši i šta vam lepše toga dana treba.

Važili ste za velikog šarmera i miljenika žena. Čime ste ih osvajali?

- Gajim veliko poštovanje prema ženama, vernost mi je bila normalna stvar. Prevare su čista laž, to napuštanje partnera zbog nekog drugog. Ako dublje zagrebete, problem je u nama dvoma, a taj treći dođe zato što nešto ne valja između nas dvoje. Danas su popularne te vesti da neko nije više sa ovim, nego sa onim. Ako se to ponavlja, šta je to nego duhovna pornografija u suštini.

U čemu vidite uzorke tog posrnuća?
- Mnogo ih je. Evo ove američke serije koje se priređuju, generalno nemam ništa protiv, ali što je mnogo mnogo je. Ako ima iko ko je tamo u braku, pljunite me. Imaju po jedno dete, a i sa njim imaju probleme oko viđanja. Da li je to reklama za civilizaciju? Ljudi to gledaju, pa misle da mogu tako da žive. Samo ponavljaju da su slobodni. Ja pitam šta će ti sloboda ako nemaš decu. Šta će ti grudi ako imaš decu, a odbijaš da ih dojiš? Ne znam šta je ženama danas i kako razmišljaju. Ne možeš celog života da budeš manekenka. Najteže je glumicama jer se od njih očekuje da budu i majke i lepotice celoga života. Lako je manekenkama, imaju radni vek koji prođe, kao i balerine. Glumica to sebi ne može da dopusti. Ona koja prihvati svoje godine i ume da ih nosi, to je prava žena.

Šta je najlepše što su vam uspeh i popularnost doneli?
- Najlepše je što sam mogao da upoznam mnoge ljude, stekao sam mnoge prijatelje, vlasnike kafana. Nažalost, trojicu sam već izgubio. I u tom gubitku osećam kako smo zaista bili prijatelji. To prijateljstvo je nenametnuto, bilo je dobrovoljno, po osećaju. Sa mnogim rođacima sam skoro ravnodušan, sem što znam da su mi rođaci.

Zbog čega glumce toliko privlači kafana?
- To je najdemokratskija ustanova. Nakada, dok su u Beogradu postojali bifei, to su bila posebna mesta. U njima su se skupljali scenski radnici iz pozorišta i sa televizije, penzioneri, profesori fakulteta, glumci, novinari, pijani kelneri, Cigani koji idu veselo i gledaju kroz prozor, pa uđu da prose, ali ja ih vidim kako se u trenutku pretvore u šepavce, pa kažem "Mali, ja sam glumac, ispravi tu nogu". Ne dam se ja lako prevariti.

Jesu li neki, ipak, uspevali da vas prevare?
- Neka im je na čast, a i nisam ih imao previše. Kada krenete, nešto vas tera napred, ne osvrćete se na udarce s leđa, mržnju, zavist, skandale. Samo odmahnete rukom i nastavite. Još se ne osvrćem. Kad god to učinim, osetim gorčinu prošlih vremena, preko kojih sam nekada olako prelazio, a sada počnu da me izjedaju. Gde god možete, nemojte se osvrtati u životu.

Intervju: Deana Đukić, Life Content
Foto: Boško Karanović, Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin