Vanja Bulić: Supruga je moj najverniji kritičar

Vanja Bulić: Supruga je moj najverniji kritičar

Autor: | 06/04/2014

0

Uspešni Beograđanin sa višedecenijskim novinarskim i uredničkim stažom i osvedočeni pisac bestselera Vanja Bulić raskošni enterijer u porodičnom domu na Zvezdari po potrebi koristi kao scenografiju za svoju autorsku emisiju „Reč više“, u kojoj je ugostio brojne sagovornike. Od svih šarmantnih kutaka suncem okupanog doma, poznati televizijski voditelj najviše voli svoj „stub ljubavi“, na kome se nalaze plodovi dugogodišnjih kumovskih susreta u Zemunu, gde se peče najbolja rakija.

U razgovoru za magazin „Hello!“ šezdesetsedmogodišnji Bulić otkriva zbog čega su on i njegova supruga devedesetih spuštali roletne u svom domu, plaši li se za život sina Ivana koji trenutno igra odbojku u Libiji, i zbog čega priželjkuje žensko unuče.

U međuvremenu, junak Vanjinih romana „Simeonov pečat“ i „Jovanovo zaveštanje“, novinar Novak Ivanović, kreće u potragu za novom istorijskom pričom nadahnutom obaveštajnim službama, tajnim društvima i religijom, u Bulićevom najnovijem romanu „Dosije Bogorodica“, za koji književna kritika već sada kaže da će kao i prethodna dva postati bestseler.

Reč "dosije" u naslovu vašeg najnovijeg romana veoma je intrigantna. Zašto baš ovakav naslov?

- Posle puta dugog hiljadu godina, ikona „Bogorodica Filermosa“ i desna ruka Jovana Krstitelja, inače vlasništvo malteških vitezova, obrele su se 1941. godine u manastiru Ostrog, gde su ih monasi skrivali od svih vojski. Sedam godina kasnije, dve najveće hrišćanske svetinje zaključane su u sef Državne bezbednosti u Podgorici, a posle dvadeset pet godina, kada su izvađene iz sefa, utvrđeno je da je sa ikone ukraden plavi safir basnoslovne vrednosti i jedan dijamant. Dakle, postojali su svi preduslovi da se otvori “Dosije Bogorodica”.

U knjizi se pojavljuje i mladi arapski princ. Odakle ta ideja, s obzirom na to da knjiga govori o sudbini hrišćanskih svetinja?

- Posle napada na Irak Džordž Buš je izjavio da je to početak dugotrajnog krstaškog rata protiv terorizma, tačnije - protiv Bin Ladena. Prevedeno na razumljiviji jezik, najavljen je novi krstaški rat hrišćana i muslimana. Mladi arapski princ, školovan u Americi, u vreme napada na Irak, protivnik je terorizma. On smatra da će veći bol naneti hrišćanima ako im otuđi svetinju koja je ključni dokaz identiteta hrišćanske civilizacije, a to ne može da se uradi bez saradnje sa kradljivcima relikvija i odlaska na Cetinje, gde se svetinje sada nalaze.

Zanimljivo je da ste pre izdavanja knjige "Simeonov pečat" radili na drugom romanu, potpuno drugačije tematike. Razmišljate li da ga dovršite?

- Počeo sam roman u kome bi glavna junakinja bila prostitutka, nastala kao spoj više junakinja iz serijala “Biseri”. Dok sam pisao tu knjigu stalno sam razmišljao o tome da li je Hilandar zapaljen namerno ili je reč o nemaru. U dogovoru sa vlasnikom izdavačke kuće “Laguna“ Dejanom Papićem, napisao sam “Simeonov pečat”, koji mi je otvorio jedan čudesan svet, dotad nedovoljno korišćen u našoj literaturi. Mislim da će prostitutke iz “Bisera” čekati neko, za njih, srećnije vreme.

Svaka od vaših knjiga je odličan materijal za filmski scenario. Imate li u planu da ekranizujete neke od svojih knjiga?

- Film je skupa igračka. Kada bih imao toliko novca, sigurno bih napravio serijal od nekoliko filmova inspirisanih mojim romanima. Ta tematika je svetski trend, ali kod nas trenutno nema interesovanja, a ni para za takve poduhvate.

Da li biste glumili u tom projektu i u čijoj biste se ulozi našli?

- Dovoljno sam iskusan, pa znam da su drugi mnogo bolji u tom poslu. Ali, kada bi me reditelj naterao da nešto glumim, bio bih iguman u nekom od manastira, jer imam više godina od glavnih junaka mojih knjiga. Možda bih i dopisao neku ulogu u kojoj bih pronašao sebe.

Vaš najstariji sin Dušan čita sve vaše rukopise, zanimljivo je da je u jednoj od knjiga njegova sugestija bila “okidač“ za krajnji zaplet.

- Mnogo mi je pomogao u radu na “Simeonovom pečatu” predlogom da jezuiti i tajno društvo “Opus Dei” pokušavaju da se domognu Isusove krvi, koja se nalazi u jednom kristalnom krstu u oltaru hrama „Sveto Vavedenje“ u Hilandaru, jer će jednoga dana, a oni vreme mere vekovima, biti moguće kloniranje bića iz krvi stare i dve hiljade godina. Inače, to su mi nedavno potvrdili na jednom simpozijumu o genetskom inženjeringu održanom u Beogradu, a to je samo početak priče u romanu, koja potom dobija neočekivane obrte.

Supruga Slađana je vaš najoštriji kritičar, ali i najverniji čitalac i gledalac. Da li ste po njenom mišljenju bolji kao voditelj, novinar ili pisac?

- Slađa pročita sve što sam napisao i pogleda sve što sam snimio. Sa malo reči kaže sve: sviđa mi se ili ne sviđa mi se. Ona je strastveni čitalac knjiga jer knjiga omogućuje nadgradnju pročitanog. Dok sam devedesetih godina radio u “Dugi”, pomno je čitala moje tekstove i bez obzira koliko su bili trn u oku aktuelnom režimu ili podzemlju, o kome sam tada dosta pisao, nikada mi nije rekla da prestanem sa takvim pisanjem.

Kolumne iz jednog ženskog časopisa, pisane iz muškog ugla, pretočili ste u knjigu "Muškarac u izvesnim godinama". Kakvi su to muškarci?

- To su muškarci koje žene ovako procenjuju: rani klimaks ili zakasneli pubertet. Krenuo sam od jednostavne činjenice da ženama, kada prikrivaju godine, prilepe epitet “dama u izvesnim godinama”. U istoj situaciji su i muškarci i zbog trke za mladošću, koja curi kao pesak između prstiju, upadaju u crnohumorne situacije. Kada se to umešno prenese na papir, dobije se rado čitano štivo, jer o tome kod nas još nije pisano iz muškog ugla.

Da li su svi tekstovi pisani iz ličnog iskustva?

- To su priče o mojim prijateljima i meni, ali se u njima prepoznaju svi naši vršnjaci. Nisu sve priče duhovite, neke izazovu i suze, što je lekovito. Pođite na bilo koji koncert, pa ćete shvatiti da su muškarci na isti način razneženi kao njihove ispisnice, ali to vešto prikrivaju.

Napisali ste i dve knjige o roditeljstvu “Kako sam gajio blizance” i “Drugo stanje”, u kojima je glavni junak upravo vaša supruga.

- Da nije moje supruge, ne bi bilo ni tih knjiga jer je ona glavni junak, kao što su žene glavni junaci u svim muškim pričama. U mom romanu “Oko otoka”, koji prati porodicu Golootočana u periodu od pedeset godina, čitalac na kraju shvati da je i u svakoj golootočkoj priči glavni junak žena, koja uspeva, pod velikim pritiskom, da očuva porodicu dok joj je muž u zatvoru.

Knjige iz oblasti popularne psihologije veoma su primamljive današnjim čitaocima. Da li ste vi čitali neki od tih “priručnika“?

- Ne čitam te knjige jer jednostavno nemam toliko slobodnog vremena, ali poštujem svakoga ko pokušava sebi da pomogne koristeći tuđa iskustva ili savete stručnih lica. Mislim da se svi odgovori na pitanja vezana za ljudsku dušu nalaze u dobroj literaturi.

Dok ste bili urednik "Duge" hvatali ste se u koštac sa ozbiljnim temama, a vaša koleginica Dada Vujasinović svoj novinarski angažman platila je životom. Jeste li se nekada uplašili za svoj i život članova svoje porodice i da li ste bili svesni opasnosti?

- Moja hrabra i voljena koleginica Dada platila je cenu visoko profesionalnog novinara, koji u ratu može da donese samo dve odluke: ostajem u novinarstvu i pišem pošteno ili odlazim iz novinarstva. Najveću štetu Srbiji naneli su novinari koji su ostali u profesiji, a prethodno nisu doneli jednu od ponuđenih odluka. Ja se tek danas uplašim kada se setim o čemu sam i protiv koga sve pisao devedesetih godina. Shvatio sam da je hrabrost, u profesiji kao što je novinarstvo, isključivo pitanje morala. Samo visokomoralan čovek je hrabar novinar jer ne želi da sakrije istinu, ma koliko ona bolela. Laž se uvek vrati kao bumerang.

Iz tog perioda postoji i jedna anegdota sa vašom suprugom i policijom koja vas je jednom prilikom dovela kući, a ona nije verovala da su to zaista policajci.

- Jurili su me kolima posle jedne emisije “Crni biseri”, a ja sam pobegao u policijsku stanicu Voždovac. Moja strana ulice Vojislava Ilića pripada opštini Zvezdara, pa se dogodilo da su policijska kola iz Zvezdare stigla do mog stana pre kolega sa Voždovca u čijim sam kolima bio. U jedan sat posle ponoći zatekli smo moju ženu sa metlom u ruci, spremnu da napadne policajca koji je hramao, pa joj je zbog toga bio sumnjiv. Smirila se tek kada sam ja izašao iz drugih policijskih kola. Tada su me ti policajci savetovali da spustim roletne, kako su se izrazili - zbog snajpera.

Publika vas je u jednom trenutku gledala kao voditelja popularne emisije "ZAM", a već u sledećem sedeli ste u stolici prekoputa gosta u emisiji "Biseri". Kako ste vi doživljavali tu transformaciju?

- Samo čovek koji glumi novinara u jednom trenutku može da bude dr Džekil, a u drugom Mister Hajd. Novinarstvo je posao kao svaki drugi: ili znaš ili ne znaš da ga radiš i pri tom je potpuno svejedno ko sedi preko puta tebe. Tvoj gost je pre svega čovek koga moraš da poštuješ, pa tek ono što je njegova duhovna nadgradnja ili duhovno podzemlje.

Na radiju "Laguna" imate svoju emisiju, kao i na bosanskoj "BN" televiziji. Nedostaje li vam rad na nekom od domaćih televizijskih kanala sa nacionalnom frekvencijom?

- Od svih medija najviše volim radio, jer pruža neslućene mogućnosti verbalne komunikacije sa gostom. Zaista uživam radeći “Bisere” na jednom pravom, urbanom, gradskom radiju, koji je za tri meseca postojanja stekao vernu publiku zahvaljujući dobrom izboru muzike i ljudima koji tamo rade. U svom stanu snimam emisiju “Reč više” u koju dolaze top ličnosti. Emisija se emituje na “BN televiziji”, ide na satelit i zatim se reemituje na lokalnim televizijama u Srbiji, a može se gledati i na internetu.

Vaši sinovi Ognjen i Ivan igraju odbojku, baš kao i vi u mladosti. Zaigrate li i danas ponekad?

- Dva puta nedeljno na starom DIF-u igram odbojku sa bivšim igračima. Nekada mi se učini kako bolje igramo sada nego nekada, ali to je, očigledno, samo pusta želja. Sve u svoje vreme.

Pečenje rakije sa prijateljima je poseban ritual. Kada se i kako rodila ta tradicija?

- To je kumovski posao. U jednom lepom dvorišti na Ćukovcu u Zemunu, godišnje provedemo po desetak vikenda uz lampek. Naravno, pečenje rakije samo je povod za druženje, jer uz lampek ide kotlić, a uz kotlić gitare, okupe se deca, unuci, supruge. Uz sve to pijemo najbolju rakiju na svetu, ali samo kao aperitiv.

Vaš stariji sin blizanac Ivan je u Libiji. Plaši li vas što je u toj zemlji i kako je vaša supruga reagovala na vest o odlasku?

- On je i ranije igrao za prvaka Libije, ali pre rata. Nedavno je boravio sedam dana u Beogradu i jedva je čekao da se vrati, jer tamo dobro treniraju, a stekao je i odlične prijatelje. Ne znam da li je to zbog majke, ali je njegova priča ličila na bajku.

Dušan je odavno napustio roditeljski dom. Dolazi li često u kuću i da li praktikujete porodične ručkove?

- Kad su se stekli uslovi da dobije svoju sobu i prostor za rad, on je otišao u podstanare i sam se izdržavao i usput završio fakultet. Sada ima svoj stan, ali redovno svrati da zaviri u mamin lonac. Porodični ručak je veoma bitna tradicija za održavanje zdravog porodičnog duha.

Priželjkujete li da se ostvarite u ulozi deke i vršite li pritisak na sinove zbog toga?

- Voleo bih da imam unuku, kad već nisam imao kćerku. Ali, ovo ludo vreme je donelo nove običaje, kao da ćemo živeti hiljadu godina.

Izuzetno ste pozitivnog duha i imate složnu porodicu, što je danas prava retkost. Koja je tajna dugovečnog braka i sloge u vašoj porodici?

- Deca se vaspitavaju tako što gledaju odnos oca i majke. Ako tu nema ravnoteže, sve ostalo je uzaludan posao.

Piše: Deana Đukić
Foto: Mirko Tabašević

Komentari (0)

Loading
Goran Anicic hellomagazin