Princ Aleksandar i princeza Katarina Karađorđević: Staza ljubavi i jedinstva ka zajedničkim ciljevima

Princ Aleksandar i princeza Katarina Karađorđević: Staza ljubavi i jedinstva ka zajedničkim ciljevima

Autor: | 07/12/2012

0

Princ Aleksandar i princeza Katarina Karađorđević, koji su pre dve godine proslavili „srebrnu svadbu“, dvadeset pet godina skladnog braka, neskrivenom ljubavlju i poštovanjem koje imaju jedno za drugo osvajaju okolinu. Prijatni i srdačni, sa toplinom u ophođenju, fotografisali su se i iskreno pričali za magazin „Hello!“.
Energična dama, rođena u Atini, govori o smislu njenog života, humanitarnom angažovanju, kao i jakim emocijama prema suprugu. Aleksandra je upoznala 1984. u Vašingtonu, a venčali su se godinu dana kasnije u Londonu, gradu u kome je Aleksandar rođen. Uvek vedra Katarina ima dvoje dece iz prethodnog braka, Dejvida i Alison. Aleksandar ima trojicu sinova, Petra, Filipa i Aleksandra, kojima je njegova supruga veoma privržena. Katarina, koja je studirala biznis, ima petoro unučadi, Amandu, Aleksandra, Stefani, Nikolasa i Majkla, za koje je posebno vezana. Sa neskrivenom tugom govori o bolnom gubitku, kada je pre dve godine u toku četiri meseca izgubila oba roditelja. Humanitarne akcije koje organizuje cele godine daju joj snagu da se izbori sa gubitkom jer su joj roditelji usadili saosećajnost za ljude.
Aleksandar, čiji je zaštitni znak iskreni osmeh, voli ronjenje i skijanje, kao i razne sportove na vodi, 1972. osvojio je titulu šampiona britanske vojske u skijanju. Na početku razgovora prvo govori o veoma značajnom događaju za njega, njegovu porodicu i Srbiju.
Pre mesec dana jedan događaj je ujedinio vašu porodicu i označio početak nove stranice u istoriji Srbije, prenošenje mošti kneza Pavla u Srbiju. Šta za vas lično znači taj čin?
Aleksandar: Prenos posmrtnih ostataka kneza Pavla, kneginje Olge i kneževića Nikole u kriptu porodičnog mauzoleja na Oplencu bio je događaj od istorijskog značaja, koji je cela naša porodica doživela veoma emotivno. Podržavao sam princezu Jelisavetu u njenim nastojanjima i zahvaljujući njenom velikom zalaganju i odličnoj koordinaciji i podršci naše vlade, velika istorijska nepravda je ispravljena prenosom i sahranom Njihovih kraljevskih visočanstava u tri grobna mesta, jedno pored drugog, u kraljevskoj kripti prelepe crkve „Sveti Đorđe“ na Oplencu. Meni je to bilo izuzetno važno jer sam poznavao kneza Pavla i kneginju Olgu, često sam ih posećivao u njihovoj kući u Parizu i uvek su bili izuzetno fini prema meni, tako da me je njihov odlazak izuzetno ražalostio. Prisustvovao sam i sahrani kneza Pavla u Parizu 1976. godine, kao i kneginje Olge 1997. Prema meni su se odnosili kao veoma brižni baka i deka. Sećam se i kada mi je knežević Nikola jednom dao prekrasan božićni poklon u Londonu.
Kako ste podržali vašu sestru Jelisavetu u njenom nastojanju da ispravi istorijsku nepravdu? Rekli ste da ste je u srcu uvek podržavali u toj njenoj borbi.
Aleksandar: Princeza Jelisaveta mi je uvek bila veoma draga. Ponekad smo se u godinama od povratka u domovinu razmimoilazili, ali smo se ponovo zbližili. Iskreno se divim svemu što je učinila kako bi svoje roditelje i brata vratila u otadžbinu. Za princezu Jelisavetu to je bila velika borba da ispravi nepravdu nanetu njenom ocu, u čemu je i uspela. Naš predsednik Tomislav Nikolić i premijer Ivica Dačić, kao i mnogi drugi zaposleni u vladi i predsedništvu, obavili su fantastičan posao, a ne bi trebalo zaboraviti ni ono što je uradila prethodna vlada. Moja supruga, princeza Katarina i sinovi, princ Petar i princ Filip, bili su veoma ponosni što prisustvuju ovom istorijskom događaju uz ostale članove porodice.
Proslavili ste šezdeset deveti rođendan 13. novembra. Kako ste proveli taj dan?
Katarina: Ove godine proslavila sam drugi put rođendan bez svojih roditelja i zbog toga nije bilo ni one radosti kao kad su oni bili živi. Želela sam da deo toga dana posvetim sećanju na njih, bilo mi je izuzetno važno da obiđem njihove grobove, jer bez njih ne bi ni mene bilo, niti bih bila u mogućnosti da pomognem tolikim ljudima, jer su oni bili moji vaspitači. Svojim primerom naučili su me radosti davanja. Moja majka bila je svetica koju su svi voleli i poštovali, koja je u živote tolikih ljudi donela radost i pomagala im. Moj otac je dobio priznanje grčke vlade kao jedan od najvećih dobrotvora koje je ta zemlja imala. Bili su izuzetni roditelji i njihov odlazak naneo mi je najveći bol u životu. Dobila sam toliko divnih rođendanskih čestitki od prijatelja širom sveta. Iako se to ponavlja svake godine, ja se svaki put prijatno iznenadim. Posebno me je obradovao moj unuk Aleksandrar, kome je sada četiri godine, koji je navaljivao da bude deo proslave tako što je pakovao poklone i slikao me dok sam gasila svećice. Moja četiri sina i kćerka bili su divni, kao i moj suprug, naravno, i svi su se potrudili da me obraduju. Zbog svega toga ja svake godine zahvalim Bogu na svemu, a pogotovo jer mi je dao mogućnost i privilegiju da živim u našoj zemlji, da pomognem da ljudi žive bolje i da naša domovina bude bolja zemlja.
Toga dana snimljen je i dokumentarni film o vašem humanitarnom radu. Koliko činjenica da ste pokrovitelj mnogobrojnih humanitarnih organizacija godi vašim najbližima, pre svega suprugu i deci? Sigurno su ponosni na vas?
Katarina: Znam da im nije bilo lako što sam dvadeset godina života posvetila humanitarnom radu i što nisam uvek mogla da im se posvetim onoliko koliko sam htela. Ali, to je moj život, i ništa me ne čini srećnijom od pomaganja ljudima. Naravno da su ponosni, i ja sam im zahvalna na strpljenju i toleranciji, i na njihovoj žrtvi, što su mi dopustili da se potpuno posvetim svom radu. Često mi kažu da ih iscrpljuje da me gledaju kako učestvujem u tolikim projektima za Srbiju, što znači da moram da budem u kontaktu sa ljudima širom sveta, uključujući kancelarije moje humanitarne organizacije „Lajflajn“ u inostranstvu: u Čikagu, Njujorku, Torontu i Londonu, kao i Atini, čiji je rad trenutno orijentisan na pomoć narodu Grčke koji se nalazi u nevolji. Sada je na nas red da im pomognemo jer je u teškim godinama grčki narod pomagao nama i bio tako dobar prema Srbiji.
Prošle godine imali ste značajan jubilej, desetogodišnjicu humanitarnog rada. Mnogo ste postigli, šta još želite da uradite za dobrobit naroda i najugroženijih?
Katarina: Za mene moj humanitarni rad nije vezan za poslednjih deset godina rada Fondacije u Srbiji već traje ceo život. Ne probudite se jedno jutro sa odlukom da ćete početi da radite dobre stvari u korist sveta. Čovek mora da uči i da od detinjstva razvija saosećajnost i interesovanje za ljude oko sebe, kao i za njihove patnje, i mora da investira vreme i novac kako bi im pomogao. Osnovna stvar koju možemo da podelimo sa našim bližnjima i sa ljudima koji nas okružuju je naše vreme. Osmeh, lepa reč, prijateljska poseta i interesovanje za živote ljudi je nekad dovoljno da pomognemo onima kojima je to potrebno, čak i prijateljima. Potrebe nisu uvek vezane za hranu, novac. Nekada je osobi neophodan pravi i lojalni prijatelj koji je uvek tu. Moja porodica zna za radost davanja od kada znamo za sebe i tu se nalaze prava sreća i zadovoljstvo. Molila sam se Bogu da mi da mogućnost da pomognem ljudima, što mi je i podario. Sve bih uradila da pomognem narodu u Srbiji, koji je dovoljno patio i jedino što zaista želi je mogućnost da vodi normalan život. Bog nam je podario život da bismo bili srećni i uživali u njemu. Ali nekada nesuglasice, svađe i ratovi uništavaju svrhu života i bivstvovanja. Mislim da, ako imamo veru u Boga i osećamo više ljubavi jedni za druge, život će nam biti lepši i ispunjeniji.

Piše: Nadežda Jokić

Foto: Mirko Tabašević

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin