Jelica Sretenović: Preduzimljiva, strpljiva i iskrena

Jelica Sretenović: Preduzimljiva, strpljiva i iskrena

Autor: | 29/05/2011

0

Jedna od naših najboljih glumica Jelica Sretenović zahvaljujući svom neupitnom talentu i velikom šarmu još na početku karijere uspela je da osvoji simpatije publike. Ova talentovana umetnica nikada se nije štedela, ni u poslu ni u životu. Tako je tokom odrastanja bez oca, kojeg je upoznala tek u trećoj deceniji života, od nane, majke i tetke dobijala bezgraničnu ljubav i trudila se da ih nikada ne razočara. Već posle druge godine srednje škole upisala je Fakultet dramskih umetnosti koji je na vreme završila i pored toga što se tokom studija udala za uglednog pravnika, kasnije osnivača Univerzitetskog kliničkog centra Srbije Miloša Sretenovića i rodila njihovu prvu kćerku Anu. Posle jedanaest godina, na svet je došla i druga kćerka Olja. Najteži životni udarac za Jelicu je bio 1999. godine kada joj je preminuo suprug.U tom trenutku, pored bliskih prijatelja, najveću podršku joj je pružio reditelj Zdravko Šotra koji ju je angažovao u filmu „Zona Zamfirova“, što joj je tada mnogo značilo. Osim uloge u tom filmu, ovu popularnu glumicu publika će pamtiti i po rolama iz serija „Bolji život“, „Srećni ljudi“, „Kraj dinastije Obrenović“, a tu su i mnogobrojne odlične pozorišne koje je ostvarila.
Nedavno ste u Domu kulture „Vuk Karadžić“ imali premijeru predstave „Zvezdarske zvezdice“, jeste li se tokom rada na tom komadu podsetili svog odrastanja na Zvezdari?
- Jesam. Naročito što su moji počeci bili baš tu u Domu kulture “Vuk Karadžić”. Bata Miladinović koji je odgajao mlade talente u Radio-Beogradu vodio je omladinsku grupu u “Vuku”, u kojoj sam i ja bila.
Da li vam je prijao rad sa koleginicama sa klase Goricom Popović i Tanjom Bošković?
- Lepo je igrati sa generacijom. Nas tri smo četiri godine studija bile na istoj klasi. Dobro poznajemo jedna drugu, još iz perioda kada smo stremile istim ciljevima, imale iste želje i snove. Znamo se iz različitih situacija, i takva prijateljstva u sebi ne mogu da gaje laž. Svi koji igramo u predstavi, veoma poštujemo Goricu koja je sve osmislila, napisala i režirala, a sve to je rezultiralo uspehom. Divno je videti zadovoljnu publiku koja vas burno pozdravlja.
Kakav je vaš lik u toj predstavi?
- Igram neudatu pesnikinju koja žudi za ljubavlju.
Jeste li završili snimanje serije „Nepobedivo srce“ i kakav je vaš lik u toj seriji?
- To je mala uloga, igram tetku glavne junakinje kod koje ona dolazi u Beograd.
Volite li da sarađujete sa Zdravkom Šotrom?
- Sa Šotrom sam mnogo radila i mnogo naučila. To je čovek velikog talenta, intelekta i energije. Radi opušteno, a tačno. Neguje naše pisce. On je približio Stevana Sremca generacijama, više nego što su to učinile sve gimnazije u Srbiji. On je vratio Milicu Jakovljević Mirjam koja nije zanemarljiva spisateljica. Mnogo je sadržajnija od sadašnjih instant nazovi književnica. Sa njom je uspeo da vrati veru u ljubav, pravdu i istinu, a velika gledanost to potvrđuje. Takođe, uverena sam da je njegova “Gospođa ministarka”, rađena za televiziju, jedna od najboljih.
Smatrate li da ste u životu izabrali teži put, s obzirom na to da ste slobodni umetnik i da nemate stalni pozorišni angažman?
- Put svakog slobodnog umetnika oduvek je bio tegoban, a sada je katastrofalan. Žao mi je mladih ljudi koji završavaju umetničke fakultete. Treba proći rigorozni prijemni ispit, pa studiranje koje traži posvećenost. I onda postanete takozvani slobodni umetnik, bez stalnog prihoda, bez mogućnosti da imate tekući račun, da podignete kredit, da vam država uzima novac za doprinose ako premašite prosečnu platu. A posla nema. Pa, od čega da živi slobodni umetnik? Država koja ne neguje i ne poštuje svoje umetnike je neozbiljna. Ona time podržava prostački elitizam, a to ne moze da izađe na dobro.
Jesu li vaše kćerke poželele da se bave glumom i šta ste im savetovali?
- Moja starija kćerka je završila televizijsku režiju, u klasi profesora Save Mrmka, ali bavi se potpuno drugim poslom, i ne živi u Srbiji. Režija joj pomaže u poslu kojim se sada bavi, jer je to sveobuhvatan posao. Olja je završila ekonomiju i dobila master diplomu engleskog “Kraljevskog instituta za odnose sa javnošću“. Da su želele glumu, moj savet bi bio da učine sve da želje i ostvare.
Pošto ste se relativno mladi udali i dobili prvu kćerku, koliko vam je trebalo energije i snage da istovremeno budete supruga, majka i studentkinja?
- Kada ste veoma mladi, ne razmišljate da li je nešto teško, mislite da možete sve da postignete. A u tome i jeste tajna uspeha i poslovnog i životnog, bez straha - napred. Još ako imate oko sebe one koji vas podržavaju ništa vam ne pada tesko.
Da li vam je posle smrti supruga bilo teško da sami brinete o kćerkama?
- Niko od nas ne zna šta mu život priprema i niko od nas ne zna koliko snage nosi u sebi. Kada je nešto definitivno, povratka nema. Ili ustuknuti ili ići napred. Ja sam sebi rekla - napred. Mogla sam da plačem nad sobom, ali to bi bilo kukavički. Bilo mi je mnogo teško, ali rekla sam: “Jelice, imaš divnu decu i imaš razlog da nastaviš dalje”. U tom trenutku nisam smela da budem sebična i da mislim na sebe. Ostvarili ste se u ulozi bake, recite nam nešto o vašem unuku?
- Moj unuk Miloš u julu puni petnaest godina, a “pokupio je” najbolje osobine svih nas. Za sada, nemam zamerku. Očekujem od njega da sve dobro nasleđeno još i nadogradi. Dragoceni su mi razgovori i rasprave s njim.
Spadate li u bake koje ispunjavaju sve želje?
- Njemu da. Volim da mu ugodim a on to zna da ceni. Zahtevan je, a nimalo nije razmažen, veliki je borac.
Koliko vas je kao osobu obeležilo to što ste odrasli okružene sa tri veoma jake žene?
- Moja nana, majka i tetka su me obasule velikom ljubavlju. To su bile potpuno tri razlicite generacije, a sa sve tri sam mogla da pričam o svemu i od sve tri sam pokupila različite osobine. Od nane preduzimljivost, od majke strpljenje, a od tetke iskrenost. Sve tri su bile umetnički nastrojene. Nana je recitovala na krilu kraljice Natalije, mama je bila folklorista i spiker u fabrici „Elektronske industrije Niš“, pored posla koji je obavljala, znači imala je dobru dikciju, a tetka je glumica i prvakinja pozorišta „Duško Radović“. Ono što je od njih zavisilo, ja sam dobila. Nadam se da ih nisam razočarala.
Jesu li one uspele da vam nadomeste očinsku figuru?
- Ne, niti su mogle, niti su se trudile. Otac je otac. Ne znam šta znači očinska briga i očinska ljubav. Ja sam za tu vrstu brige i emocije oštećena. Moja deca su imala divnog oca. Uz njih sam se i ja učila toj kategoriji zvanoj otac.
Mislite li da ste žena borac?
- U strahu mnogi postaju borci. I moja deca i ja smo očvrsli jer smo ostali bez velike zaštite bez koje smo ostali.
Šta bi morao da poseduje muškarac koji bi mogao da pridobije vašu naklonst i ljubav?
- Ne znam, treba se otvoriti za novo. Kod mene je sada i posle Miše - Miša. Jedini muški rod koji me interesuje je posao.
Kako volite da provodite slobodno vreme i imate li neki hobi?
- Kada imam slobodno vreme, koristim ga na različite načine. Mislim da umem kkorisno da ga upotrebim.
Volite li da kuvate i postoje li neki vaši specijaliteti koje vašu ukućani posebno vole?
- Kada sam motivisana mogu lepo da skuvam i volim to da radim. Dobro je to što sam počela da razmišljam o zdravoj ishrani.
Volite li druženja u kafanama?
- U kafani dolazi do izražaja istina našeg života. U njima pitamo, odgovaramo i razrešavamo. Kafana u Srbiji je država.
Nedavno je ponovo reprizirana serija „Bolji život“, jeste li je pratili i kakve uspomene ona budi u vama?
- Samo najlepše uspomene.
Da li i danas postoje ljudi koji vas poistovećuju sa Koviljkom Stanković?
- Naravno da postoje. I sada mi kažu: “Izvinite, vi za mene niste Jelica, vi ste Koka, je l’ se ne ljutite?” Ja im odgovorim: ”Zovite me i loncem, samo me nemojte razbiti”.

 

Piše: Ivana Nikolić

 

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin