Jagoš Marković: Moj dom je tamo gde su moja pozorišta, neka obiđem i noću kad nikog nema

Jagoš Marković: Moj dom je tamo gde su moja pozorišta, neka obiđem i noću kad nikog nema

Autor: | 05/10/2019

0

Koliko je Jagoš Marković uspešan reditelj svedoče mnogobrojne nagrade i to da se njegove predstave igraju svuda u regionu, neke duže od dve decenije. A u razgovoru za "Hello!" uoči premijere “Sumraka bogova” u Beogradskom dramskom pozorištu otkrio je i da je i veoma emotivan čovek koji veruje u večna prijateljstva. Umetnik koji je jedini sa naših prostora režirao u švedskom Kraljevskom pozorištu “Dramaten”, ispričao nam je i zašto Beograd ima posebno mesto u njegovom srcu. Podelio je sa nama neke od najlepših uspomena iz detinjstva, kakve su one vezane za njegovu prvu predstavu "Plava boja snega“. Komad po delu Grigora Viteza izveden je na sceni nekadašnjeg Pionirskog teatra u Jagoševom rodnom gradu, ondašnjem Titogradu, današnjoj Podgorici. Glumci su bili njegovi drugari iz komšiluka.

- Malo sam se uzbudio, nisam očekivao takvo pitanje... Imao sam 12 godina i prvu režiju sam dobio da radim - ne kobajagi, nego kao da sad u "Bošku Buhi” dete dobije da režira pravu predstavu. Baš ste me sad ganuli… To je to sa vremenom što meni nije jasno, bilo je to pre 40 godina. Za trenutak sam se vratio u prošlost i zapljusnule su me emocije.

Imate li i danas kontakt sa nekim od tih drugova i verujete li u večna prijateljstva?

- Verujem. Jer, ako su prijateljstva, onda su večna. Kako kažu, ljubav se ili mora ili ne može. Ako je pravo prijateljstvo, ono je zauvek, ako nije takvo, onda je to kao zaljubljenost, prođe. Izgustiraju se ljudi. U kontaktu sa njima i jesam i nisam. Da se javljam i čestitam praznike i rođendane, bože sačuvaj, nikad nikome. Možemo da se ne vidimo i po 30, 40 godina, ali verujte, sve je ostalo isto. Video sam to kad sam otišao u moj rodni grad, kad sam posle 16 godina pauze dobio režiju i onda sam shvatio koliko je vreme zaista relativna kategorija. Ne mogu da pričam i opisujem kako i na koji način su se oni ophodili prema meni kad me sretnu na ulici, jer bi bilo užasno neskromno... Sa nekima od tih drugova jesam u kontaktu, naravno, ali ne svakodnevno. Ja sam samo sa pozorištem u svakodnevnom kontaktu.

A zašto ne volite da vas zovu telefonom, već vam je draža komunikacija porukama?

- Ne podnosim telefon.

Zašto?

- Uvredim se. Zato što tu nema kontakta očima i zato što je samo reč i onda moraš precizno da govoriš, a ja sam advokatsko dete i znam šta to znači. Imam otpor prema tome i meni je dosta preciznog govora na probi, mnogo mi je lakše da ovako razgovaram. Drugo, telefon je majka svakog nesporazuma. Stvarno. Samo nemojte sad ovo da stavite u naslov... (smeh). Uz to, provedoh život na telefonu, svi smo non-stop na telefonima, znači, to je ozbiljna doza izgubljenog vremena...

Često putujete i radite u raznim gradovima u regionu, pa i svetu. Koje mesto osećate pravim domom? Je li to Beograd ili Podgorica?

- Na ovo neću moći kratko da odgovorim i ljubazno vas molim da ne skraćujete odgovor. Dakle, dom je u srcu i dom je tamo gde ti je žena. Ali, dom je i tamo gde si se rodio i ja ne mogu da razdvojim to. I, kad jednog dana umrem, umreću zahvalan Beogradu za sve što je dao dečaku od 16 godina i to na svim nivoima života. Ja sam sve dobio u ovom gradu. Znam kakav sam došao, sa najgorim ocenama, da se gore ne mogu imati... Potpuni luzer. Došao sam ovde i dobio sve, od tog prijemnog sa Belovićem, Borjanom i Tozom pa do današnjeg dana, do bombardovanja kada su vikali po pijaci: ”Reditelju, reditelju, došle sijalice, pa ti ih čuvamo!” Da ne pričam o mom životu, mojoj deci.. Ali, isto tako i Podgorica je moj dom. Davno sam rekao: ”Meni pusti Kseniju Cicvarić, pa Mariju Kalas”. To sam ja i u meni je to sve dobro usklađeno. Nikad me ovo niko nije pitao i hvala vam. Moj dom je i tamo gde su moja pozorišta. I ovo iskreno govorim, iako će možda nekome biti sentimentalno. Ja noću nekad šetam i obiđem neka pozorišta, kad nikog nema. To znaju portiri. Imam ja tu nekog mog posla, to su naše tajne...

Da li stvarno razlikujete vrste aplauza?

- Da, razlikujem ih.

Kako je to moguće?

- Izoštri se to. I tišine razlikujemo iza scene, kad traju. Uvek je pauza na istom mestu i mi tačno znamo da li nas vole, ne vole, razumeju ili ne, da li su u otporu. Nije mi drago da ovo pričam jer može da zvuči kao neka mistifikacija a ja ne volim kvaziumetničke mistifikacije i trudim se da budem veoma jednostavan. Međutim, na ovo pitanje teško je dogovoriti a ne ući u nešto takvo. Zaista, tačno čuješ da li je aplauz od srca, kurotoazan ili ne daj bože iz sažaljenja. Svega ima, sve se to čuje i svako ko to hoće može da nauči – zaključio je slavni reditelj koji se “Sumrakom bogova” posle 13 godina vratio u Beogradsko dramsko pozorište.

Zorica Zarić Boško Karanović

Pročitajte još

Najnovije vesti