Poslednji intervju Ivana Ivanovića pred odlazak sa Prve: Borio sam se, plaćao cenu, pomalo narušio zdravlje

Poslednji intervju Ivana Ivanovića pred odlazak sa Prve: Borio sam se, plaćao cenu, pomalo narušio zdravlje

Autor: | 21/12/2018

0

Voditelj Ivan Ivanović, jedan je od zaštitnih znakova "Prve" televizije već punih osam godina. U emisiji "Veče sa Ivanom Ivanovićem" ugostio je vodeća imena iz sveta estrade, sporta, glume, politike... Ipak, najbolja epizoda koju je uradio emitovaće se u 21. decembra, u kojoj je gost glumac Žarko Laušević. Kao razloge za odluku da promeni televiziju naveo je lične i poslovne motive. Od gledalaca će se oprostiti u petak, 28. decembra, emisijom koja je posvećana publici. Mi se podsećamo poslednjeg intervjua koji je Ivan Ivanović pred odlazak sa "Prve" TV dao za magazin Hello!

Jubilarnu desetu sezonu najgledanijeg šou-programa na ovim prostorima “Veče sa Ivanom Ivanovićem”, njen idejni tvorac dočekao je u zenitu kreativne snage i pun profesionalnog samopouzdanja, za koje mu kredibilitet daje više od 1.000 intervjua sa najznačajnijim ličnostima javne scene, među kojima je bilo i onih koji su godinama odbijali komunikaciju sa novinarima. Kroz studio Ivana Ivanovića prošle su i brojne svetske zvezde.

- Nije bilo jednostavno, ali ništa ne bih promenio - sumira poznati voditelj prethodnu deceniju u jednoj rečenici, a da granice uvek mogu da se pomere za koji metar uverio nas je nagoveštavajući planove za naredni period. Biće ekskluzivno, verujte na reč.

Napominje da se nije promenio, ali neke lekcije definitivno je naučio. Loša iskustva navela su ga da intervjue daje “na kašičicu”, tek jedan ili dva godišnje, pažljivo birajući reči kada govori o privatnom životu. Uostalom, letimičnim pogledom na njegov profil na “Instagramu” lako se može zaključiti da mu je ćerka Staša centar sveta. Daljoj znatiželji javnosti udovoljava šturo, ali dovoljno jasno: “Imam devojku i lepo mi je.”

Razmišljajući kako da započnemo ovaj razgovor, prisetila sam se našeg susreta u Rovinju, pre deset godina. Pričali ste da planirate pokretanje šou-programa, čini mi se da ste pominjali Seku Aleksić kao prvog gosta. Da vam je neko tada rekao da ćete potrajati celu deceniju i konstantno biti u vrhu, šta biste pomislili?

- Imao sam velika očekivanja od emisije, ali ni u maštanju nisam išao tako daleko. Ideja mi je bila da izguram dve-tri godine, pokažem sebe u dobrom svetlu i dobijem neki korektan posao na televiziji. (smeh)

Nastavak pročitajte na sledećoj strani...

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivan Ivanović (@veceivan) on Feb 25, 2017 at 1:01am PST


Da li to znači da su, s porastom gledanosti, rasle i ambicije?

- Verujte mi da se do osme sezone nisam osvrnuo. Do tada sam se čitavim svojim bićem trudio da emisija bude što bolja i da, zajedno sa njom, i ja napredujem. U jednom trenutku sam zastao, napravio presek stanja i shvatio šta sam postigao. To se dešavalo oko mog 40. rođendana i, iskreno, prestrašio sam se i od sebe i od emisije. Iz osećaja odgovornosti prema dotadašnjim rezultatima iznova sam počeo da radim kao klinac.

Šta to tačno znači?

- Zauzeo sam stav početnika koji tek treba da se dokaže, ne dozvoljavajući sebi da se opusti ni na trenutak. Metode koje sam koristio pre deset godina koristim i danas, kao da ništa nisam naučio i nimalo napredovao. A mnogo sam naučio i mnogo napredovao. Najvažnije od svega je to što uživam kao da sam juče počeo da radim.

Verujem da je za ovih deset godina bilo bar deset stresnih situacija za pamćenje, možda i povoda da poželite da dignete ruke od svega?

- Bilo je 110 stresnih situacija, neprijatnih i za mene i za moju porodicu. Ali, ja nisam čovek koji odustaje. To je ujedno najveće prokletstvo i najveća prednost u poslu kojim se bavim. Borio sam se, plaćao cenu, pomalo narušio zdravlje. Nije bilo jednostavno, ali satisfakcija je ogromna.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivan Ivanović (@veceivan) on May 4, 2014 at 12:37am PDT


Koliko gostiju vas je “nateralo” da pomislite: “Šta mi bi da ga pozovem”?

- Jedan. Da ne lažem, dva puta sam to pomislio. Prvi se ponašao kao da su mu izvadili mozak pre nego što je ušao u studio. Na moja pitanja odgovarao je isključivo sa “da” i “ne”. Da bih ga naveo na priču, pomenuo sam nekoliko stvari iz njegovog života, na šta je komentar bio: “O tome se sve zna”. Pre tog intervjua čovek nije bio na televiziji 30 godina. Šta se zna, majstore? Drugi gost dozvolio je sebi da nešto što se desilo pre početka snimanja utiče na njegovo ponašanje, sve vreme ostavljao je utisak kao da ga smaram.

Rekla bih da priliku za popravni neće dobiti.

- Znate kako, ne želim da mi iko dolazi mimo svoje volje. Preko puta mene treba da sedne čovek koji želi da bude tu i koji, naravno, ima opravdan razlog za gostovanje.

Mnogi su se pitali koja je poruka vaše medijske kampanje za novu sezonu. Pretpostavljam da vrana i asocijacija na raspeće imaju veze sa stvarnim životom.

- Ne zamerite, ali na ovo pitanje ne bih odgovorio do kraja. Ako kampanju treba dodatno pojasniti, ona nema poentu. Mislim da je asocijacija dovoljno jasna. Kolege sa “Prve”, koje se bave promocijom, sve su lepo osmislile. Na meni je bilo samo da glumim, što nije bilo lako uz onu vranu.

Vrana nije kompjuterski dodata na sliku?

- Ne, vrana je prava i velika. Zaista sam se plašio da će mi otkinuti uvo.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani...

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivan Ivanović (@veceivan) on Sep 3, 2018 at 8:40am PDT


I oni koji vas ne vole previše, a ima i takvih, ne mogu da ospore da iza svake emisije stoji ozbiljna priprema. Da li vam visok nivo profesionalnosti daje alibi da bez ustručavanja kažete da vam svaki novinar nije kolega?

- Kasno sam počeo da se bavim novinarstvom, ali ispostavilo se da ga nekako imam u sebi po rođenju. Mislim da je to jedna časna i ozbiljna profesija, kojom ne mogu da se bave glupi ljudi. Nažalost, kod nas je poslednjih godina srozana. Mi, koji smo novinarstu posvećeni do krajnjih granica, moramo da se odredimo prema onima kojima je svejedno da li prodaju semenke ili pišu za novine. U toj branši postoji čitav spektar problema: od odabira teme, preko načina na koji se obrađuju, naslova, neistina koje se olako plasiraju.

Koja je najveća neistina koju ste pročitali o sebi?

- Teško je napraviti selekciju. Bio sam izdajnik, narkoman, lopov, bandit...

Koliko puta ste uzvratili tužbom?

- Samo jednom, mada sam mogao bar 92 puta. Novinare koji pišu takve budalaštine smatram nižom vrstom. Trudim se da imam što manje kontakta sa njima, makar to bilo i u sudu.

Da li vam je samopouzdanje uvek bilo na visokom nivou ili ono dolazi s godinama?

- Od rođenja patim od viška samopouzdanja. Moji roditelji kažu da sam još kao trogodišnjak imao stav “ja to mogu, najbolji sam”. Što reče Muhamed Ali: “Najbolji sam. Tvrdio sam to i pre nego što sam znao.” (smeh)

Koje bitne promene su se desile u proteklih deset godina, osim što ste završili Pravni fakultet?

- Uvreženo je mišljenje da popularnost promeni čoveka, zato to pitanje često postavljaju javnim ličnostima. Svako od nas bi, s vremena na vreme, trebalo da se zapita kakav je bio pre deset godina, a kakav je danas. Što se mene tiče, menjale su se životne okolnosti, stanovi u kojima sam boravio, kola koja sam vozio, mesta na kojima sam letovao, ali nisam dozvolio da se promene moji svetonazori.

Činjenica da ste posle višegodišnje pauze ponovo uzeli knjigu u ruke oslikava jak karakter. Da li je diploma bila za vas lično, za mamu i tatu ili prosto ne volite nedovršene poslove?

- Ima od svega po malo, a glavni motiv bilo je obećanje koje sam pre 20 godina dao roditeljima. Namera mi je da nastavim školovanje u oblasti medija i televizije. Inače, sa diplomom pravnika, koju sam dobio na osnovu pravilnika iz vremena kada sam upisao fakultet, mogu da budem matičar. Važno je imati “plan B”. (smeh)

Na promociji knjige Branka Đurića izjavili ste da on spada u malobrojnu grupu prijatelja koje ste stekli kroz posao. Očigledno imate strogu selekciju, jer sam sigurna da mnogi žele da budu viđeni u vašem društvu.

- Jedini način da se sprijateljim sa nekim iz javnog života je da se, figurativno rečeno, razgolitimo; da zanemarimo ko se čime bavi, već da vidimo kakav je ko čovek. Nije lako biti moj prijatelj. Komplikovana sam osoba, druženje sa mnom podrazumeva čitav niz situacija koje nas stavljaju na testove. Đura i ja smo kliknuli iz prve. U međuvremenu smo postali porodični prijatelji, deca nam se druže, a mi se često posećujemo bez obzira što živimo u različitim zemljama.

Koliko prijatelja ste izgubili od kada ste “Ivan Ivanović, najpoznatiji voditelj u Srbiji”?

- Dvoje-troje, i to je sasvim u redu. Kapiram da čovek, kojim god poslom da se bavi, u periodu od desetak godina prestane da se druži sa nekoliko ljudi. Sve je to život.

U kakvim ste odnosima sa Jovanom i Srđanom?

- Sa Jovanom u malo boljim, što je logično jer je duže poznajem. Šalu na stranu, znam zbog čega me to pitate. Tabloidi su od jednog mog “tvita” upućenog na adresu uredništva televizije pokušali da naprave medijski rat. Nema ni govora o tome.

Duže već vode se polemike na temu rijaliti-programa. S jedne strane imate one koji tvrde da narod želi “hleba i igara”, s druge činjenicu da su, konkretno u vašem slučaju, najgledanije epizode u kojima glumci pričaju o svojim ulogama, ne pominjući supružnike, decu, šta vole da jedu.

- Rijaliti-program bio je gledan prve dve-tri sezone, a sve što se dešavalo kasnije nije ni približno tom nivou gledanosti. Pošto u Srbiji nema dovoljno onih o kojima bi se moglo pisati, a treba popuniti strane, tablodi iz tih struktura prave kvazijavne ličnosti kojima daju prostor. To je jedan začaran krug. I nije problem u formatu kao takvom, već u činjenici da nema pravila, propozicija i smisla. Zato svakodnevno pred kamerama imate 50 pijanih ljudi koji konzumiraju alkohol, vode ljubav, lupaju jedni drugima šamare...

Da li vas je iznenadilo što je Saša Popović pred milionskim auditorijumom izjavio da je vaša emisija najgledanija?

- Saša je neko ko je u segmentu kojim se bavi postigao teško dostižan uspeh, odlično zna kroz kakvo trnje se stiže do vrha i slobodno mogu da kažem da među nama postoji uzajamno uvažavanje.

I sami ste spremni da javno uputite pohvalu. Kakvi ste kad treba pokazati emocije prema najbližima?

Nastavak pročitajte na sledećoj strani...

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivan Ivanović (@veceivan) on Dec 5, 2016 at 11:28am PST


- Nema nikakve razlike između mene u emisiji i u privatnom okruženju. Možda na televiziji malo manje psujem, što je teško zamisliti. (smeh)

U periodu kada ste bili u braku otvorenije ste govorili o privatnom životu.

- Tada nisam imao dovoljno iskustva. Mislio sam, ako sam ja korektan, da će i drugi biti fer prema meni. Posle neprijatnih iskustava rešio sam da govorim tek najosnovnije. Da li imam devojku? Imam. Da li mi je lepo sa njom? Jeste. To je sve što prosečnog gledaoca moje emisije treba da zanima.

Na ćerku ste posebno ponosni. Da li ste se složili sa njenim izborom da bude balerina?

- Ne da sam se složio, nego sam je maksimalno podržao. Životno iskustvo mi govori da je mnogo važno da se čovek bavi onim što ga zanima. Ja na posao idem srećan, to želim i svom detetu. Staša je veoma talentovana, zadovoljna je u školi, ima super ocene. Ne znam šta bih još mogao da poželim.

Jeste li roditelj kod koga sve može ili ste spremni da izgovorite “da si kod kuće do...”?

- Ni kod jednog roditelja ne može sve. Moj stav je da o svemu možemo da se dogovorimo, s tim što dogovor ne sme da se prekrši ni po koju cenu. Fleksibilan sam i razuman u zahtevima, a moja ćerka zna da sam joj najbolji prijatelj. U prirodi je mladog čoveka da radi po svom, bez obzira šta mu se govori. To se nikada neće promeniti. Na meni je da razgovaram sa njom i usmeravam je. Maksimalno ohrabrujem njene slobode i lepršavost karaktera.

Uspevate li da držite korak sa Stašinom generacijom?

- Koliko mogu. Priznajem da me zbunjuje njihova neprisnost, da se tako izrazim. U stanju su da sede za istim stolom i da se dopisuju na “Whatsappu” umesto da razgovaraju. Verovatno smo i moji drugari i ja bili čudni mojim roditeljima. (smeh)

Ako ništa drugo, uz Stašu ćete biti u korak sa tehnološkim napretkom.

- Što se toga tiče priznajem da sam upao u gedžet maniju. Stvarčice koje vidite na mom stolu u studiju koristim svakodnevno: telefon, sat, “iPad”...

Nastavak pročitajte na sledećoj strani....

Petkom uveče gledamo vas pred kamerama. Šta radite ostalih šest dana u sedmici?

- Bog mi je dao mogućnost da malo radim, malo uživam. Putujem kad god mogu. Imam privilegiju da sa ćerkom provodim više vremena nego što bi to bio slučaj ukoliko bih se bavio poslom koji ima fiksno radno vreme. Trudim se da mi dani prolaze veselo.

Često ste u Rovinju.

- San mi je da jednog dana živim na moru. Tamo imam mali čamac, izađem na pučinu, bacim sidro i ceo dan provedem sa galebovima i vodom. Takav život ima svoje draži, daje ti mogućnost da razmisliš, izanaliziraš život, popraviš stvari.

U skladu sa desetom sezonom vaše emisije, pitala bih vas za deset Ivanovih svetonazora, o kojima ste govorili, ali da se zadržimo na tri.

- Verujem u hrabrost, u svakom smislu. Srbi pogrešno misle da se hrabrost svodi na to da li smeš da baciš bombu na bunker. Nekada je hrabrije nešto reći, nego opaliti metak.Verujem u slobodu kao u Boga; u slobodu mišljenja, govora, ponašanja. U osnovi svega je iskrenost. To su tri ključna svetonazora za čoveka koji želi da živi dostojanstveno.

 

 

 

Eva Čubrović Luka Šarac/Instagram/Ivan Ivanovic
Tagovi: Ivan Ivanović