Lazar i Petar Ristovski:  U film “Kralj Petar I” uloženo mnogo energije i truda, ali i sitnih nesuglasica

Lazar i Petar Ristovski: U film “Kralj Petar I” uloženo mnogo energije i truda, ali i sitnih nesuglasica

Autor: | 26/08/2018

0

Posle sedam godina priprema i sto jednog dana snimanja širom Srbije, film “Kralj Petar I”, rađen po romanu Milovana Vitezovića “Čarape kralja Petra”, u režiji Petra Ristovskog, privodi se kraju. Izbor Lazara Ristovskog za naslovnu ulogu malo ko će dovesti u pitanje, kako zbog činjenice da je odličan glumac, tako i zbog evidentne fizičke sličnosti sa kraljem koji je zajedno sa svojom vojskom prošao ratnu golgotu. O ostvarenju koje će se pred publikom naći na jesen, zajedničkoj saradnji, usponima i padovima, pričali smo sa ocem i sinom, Lazarom i Petrom Ristovskim. Iako ne kriju ponos zbog uspešno završenog posla, u koji su uložili mnogo vremena, energije i znanja, složno poručuju da je publika ta koja će dati konačan sud.

Film “Kralj Petar I” premijerno će biti prikazan u godini u kojoj naša zemlja obeležava 100 godina od pobede u Prvom svetskom ratu. Slučajnost ili namera?

Lazar: Ne slavi samo Srbija, slave svi saveznici. Ništa nije slučajno, pa ni datum premijere. Film će prvi put biti prikazan 11. 11, na dan potpisivanja mirovnog sporazuma, kako se to blago kaže. U stvari, to je dan kapitulacije onih koji su započeli najkrvaviji od svih ratova.

Zbog čega su pripreme trajale čak sedam godina?

Lazar: Mislio sam da u Srbiji ima više onih koji brinu o svojoj istoriji i neguju nacionalni ponos. Međutim, izgleda da su brojniji oni kojima je cilj da se stradanje Srba prećuti u ime mira u Evropi, gde nije popularno pominjati koliko su zla Austrija i Nemačka učinile u dva velika rata. Mi smo svoje rekli, ali publika ima završnu reč.

Da li ste pomišljali da dignete ruke od projekta?

Lazar: Naravno. U svakoj borbi postoje krize; jednog dana dobijete bitku, u sledećim je gubite. Kada se “Radio-televizija Srbije” priključila, znao sam da ćemo realizovati ono što smo zamislili. Prvobitna ideja bila je da film režiram ja, ali kada sam shvatio da je Petar više u materiji i da sa više žara priča o projektu, sa velikim zadovoljstvom prepustio sam mu rediteljsku palicu. Uskoro ćemo videti da li sam bio u pravu. Gledaoce očekuju film i serija od 10 epizoda.

Koliko je trajalo snimanje?

Petar: Snimali smo tačno 101 dan. Počeli smo na Staroj planini, na temperaturi od minus 15. Zatim smo išli redom: Knjaževac, Valjevo, Krupanj, Ljubovija, Soko Grad, Beograd, Pančevo, Sombor, Kosmaj...

Lazar: Ovo je jedan od onih velikih projekata koji se retko snimaju. Nije serija u kojoj se radnja odvija u dve sobe i jednom dvorištu.

Kralj Petar je stvarna ličnost koja je obeležila jedan period naše istorije. Šta je ono što ste želeli da istaknete, a tiče se njegovog lika i dela?

Lazar: Pošto smo ustanovili da je moja fizička sličnost sa kraljem velika, sve je išlo mnogo lakše. Kada se igraju istorijske ličnosti, to je važan preduslov. Ono na čemu je Petar kao reditelj insisitrao je emocija. Unutrašnji lomovi i jaka osećanja prate sve likove, a posebno su primetni kod kralja koji je prikazan kao posmatrač i korektor istorijskih događaja. Stvorili smo živog čoveka, kralja, koji voli svoju zemlju i svoj narod.

Negde sam pročitala da vam je ova uloga intimno draga jer su se i vaša i majka kralja Petra isto zvale.

Lazar: Da, moja majka zvala se Persida, baš kao majka kralja Petra. To su ona zrnca mozaika koji se lako sklapa kada se stvari sudbinski poklope. Ili imate tu sreću ili je nemate. Ja sam je u ovoj ulozi i projektu imao.

Petre, vama je kao reditelju ovo prvi veliki projekat. Kako je iz vašeg ugla izgledalo snimanje? 

Petar: Od prvog dana osećao sam i još osećam veliku odgovornost prema temi koja govori o herojstvu, žrtvi i stradanju naših predaka koji su ostavili svoje kosti u istorijskim borbama, kao i u gudurama Albanije tokom povlačenja. Lični motiv kojim sam se vodio bio je - odužiti se vojnicima koji su dali život za slobodu Srbije, predstaviti ih onako kako oni to zaslužuju: dostajanstveno, časno, pošteno i junački. Kada za zadatak imate da oživite takve ljude, ništa vam ne sme biti teško. Inspirisani epskom pričom o velikim herojima, gurali smo dalje, iz dana u dan, bez prava da se požalimo. Bilo je izuzetno teških lokacija i scena, koje su neki iskusni filmski radnici okarakterisali kao najteže izazove u 40 godina karijere. To je, uostalom, bilo i Lazarevo zapažanje.

Šta je vama bilo najteže?

Petar: Vratiti vreme 100 godina unazad. Teško je u našoj zemlji napraviti istorijski film jer ne postoje sačuvane arhitektonske celine, nemamo dovoljno dresiranih konja, kočija, uniformi, naoružanja iz Prvog svetskog rata. Rečju, Srbija nema dovoljno filmskih resursa za ovaj žanr. Naš rad bio je pionirski.

Lazar: Pomoć Vojske Srbije bila je nemerljiva, još jednom su na delu pokazali visoku reputaciju koja ih tradicionalno prati. Zahvalio bih svima koji su stali iza ovog projekta: državi, Ministarstvu vojske, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Filmskom centru Srbije, gradovima u kojima smo snimali...

Petre, gode li vam Lazareve reči da je najveći uspeh kada sin prevaziđe oca?

Petar: Drago mi je što sam doprineo da se oseti ponosnim. Lazar me je još kao klinca vodio na snimanja, a ja sam zainteresovano posmatrao sve što se dešava oko mene. Pre nego što sam upisao filmsku režiju, kao gimnazijalac, radio sam u nekim filmskim ekipama i tako sticao prva iskustva. O režiji sam učio od svojih profesora Gorana Markovića, Srđana Karanovića, Darka Bajića i Srdana Golubovića, dok sam o glumi najviše naučio sarađujući sa pozorišnom trupom ”Ludum Ludum”.

O glumi ste, nesumnjivo, mogli da učite i u kući, uz roditelje koji su vrsni u svojoj profesiji. Zanimljiv je podatak da pored Lazara u filmu igra i vaša majka Danica Ristovski. Kako ste balansirali na relaciji privatno-poslovno?

Petar: Kad radimo, naš odnos je strogo profesionalan. Naravno da je tokom snimanja dolazilo do nesuglasica, ali takav je proces stvaranja filma. Zajedno smo analizirali priču, likove, situacije i udruženim snagama pronalazili najzanimljivija rešenja. Dešavalo se da uradimo određeni kadar u dve varijante; po mom, a onda po Lazarevom mišljenju, pa da naknadno, u montaži, odlučimo šta je bolje. Moja majka se, kao pravi profesionalac, za ulogu Makrene Spasojević, koja je čarape koje je isplela za sina Marinka predala kralju Petru, mnogo pripremala. Mislim da su ona i Lazar napravili izvanredne uloge, za pamćenje.

Lazare, da li vaše izjave da ovaj film smatrate krunom karijere nagoveštavaju mogućnost povlačenja iz glume? Možete li da zamislite sebe kako uživate u mirnim penzionerskim danima, tim pre što ste se decenijama bavili izuzetno dinamičnom profesijom?

Lazar: Mogu. Ja mogu sve što odlučim. Sebi sam, kroz život, izborio ulogu vođe i pobednika. Radio sam naporno od prvog dana, ne bojim se ničega, pa ni takvih “rezova”. Čovek prema sebi mora da bude pošten i da hrabro donosi odluke, jer bez toga nema uspeha. Ako uopšte neko želi uspeh. Ima i onih koji su odlučili da ne rade, da se ne angažuju, da ne žele uspeh. I to je odluka, ja poštujem i takve. Ne poštujem i ne volim one koji ništa ne rade, a smetaju drugima koji žele da stvaraju.

Početkom leta u vašem rodnom mestu po drugi put je održan “Ravno selo film festival”, čiji ste osnivač. Kakvi su vam utisci?

Lazar: Ta ideja pokazala se kao sjajna bar iz dva razloga; prvi je što ćemo uskoro izgraditi novi dom kulture jer je stari izgoreo, a ispostavilo se da je održavanje takvog festivala u selu neophodnost. Na delu smo dokazali da je decentralizacija kulture i kulturnih zbivanja nužna. Ne mogu samo stanovnici Beograda i drugih većih gradova da imaju prvilegiju da ih “zasipaju” kulturnim događajima, koje često i ne primećuju, a da se male sredine, istinski žedne nečeg lepog, zapostavljaju. “Ravno selo film festival” definitivno je preko potreban, a ja ću učiniti sve da traje.

Svaki novi projekat, pa tako i pomenuti festival, traži vreme da zaživi i pokaže kvalitetet. Da li se dešavalo da odustanete od nekih planova ili ste uvek čvrsto verovali u ideju i insistirali da je sprovedete do kraja?

Lazar: Naravno da je bilo i takvih situacija, da odustanem, ali malo. Imam veliku moć regeneracije. Posle pada ustajem jači.

Petre, koje Lazareve osobine prepoznajete kod sebe, pre svega u poslu?

Petar: Neumorni entuzijazam, oslobođenost od svake vrste poziranja, profesionalizam, istrajnost, tvrdoglavost, želju za učenjem.

Kako ćete provesti ostatak leta?

Lazar: Nastavljam rad na postprodukciji, a Petar u montaži. Očekuje me i put u Grčku, na snimanje finala filma i serije. Za mene u ovom životu nema odmora.

Da li letujete porodično ili kada dođe vreme za odmor svako ode na svoju stranu?

Petar: Kako kad. Nekada obaveze dozvole da se okupimo na našem brodu “Aurora”, u Prčnju, i zajedno provedemo nekoliko dana. Nekada svako ode na svoju stranu sa željom da se distancira i izoluje, skupi energiju za nove izazove. Ono što nam je zajedničko je da su naši odmori uvek aktivni, nikad ne mirujemo.

 

Eva Čubrović Luka Šarac

Pročitajte još

Najnovije vesti