Ivana Dudić:  Protiv sam toga da žensko prvo prilazi muškarcu, nisam tako vaspitana

Ivana Dudić: Protiv sam toga da žensko prvo prilazi muškarcu, nisam tako vaspitana

Autor: | 09/05/2018

0

Ulogom zanosne policajke Milanke u “Ubicama mog oca” Ivana Dudić opčinila je javnost. Popularna serija donela joj je simpatije publike, ali i nove poslovne angažmane, među kojima i rolu stažistkinje Nataše u drugoj sezoni “Urgentnog centra”. Tako je beli mantil za zgodnu beogradsku glumicu postao “must have” sezone.

Zbog brojnih obaveza ovaj intervju dugo je ugovaran i na obostrano zadovoljstvo konačno realizovan jednog lepog aprilskog popodneva. U opuštenom razgovoru sa Ivanom saznali smo kojim trikovima pribegava u kreiranju vlastitog imidža, kakve scenske izazove priželjkuje i zbog čega naročito ceni muškarce od stila.

Ivana, ovo je definitivno vaša godina.

- Upala sam u mašinu, ali to sam sve vreme i priželjkivala, tako da se ne žalim. Početkom godine u Sarajevu sam snimala seriju “Konak kod Hilmije”, koja će uskoro početi da se emituje, angažovana sam u novoj sezoni “Urgentnog centra”, dok u maju startujemo sa snimanjem treće sezone “Ubica mog oca”. Pre dva meseca imala sam premijeru predstave “Utopljene duše” u “Beogradskom dramskom pozorištu”, u kojem igram i u komadu “Kad su cvetale tikve”. U Ustanovi kulture “Vuk Karadžić” izvodimo “Ne oklevaj! Improvizuj!”. Svašta se dešava, dinamike mi ne manjka, ali to mi odgovara. Za glumca je veoma važno da ne bude besposlen.

Dugo ste čekali priliku da se pokažete na malim ekranima. Jeste li u nekim trenucima gubili nadu?

- Uloga u “Ubicama mog oca” omogućila mi je da me vide i drugi reditelji i producenti. Kao svaki mladi glumac, išla sam na kastinge, često sam završavala u užem izboru i na kraju dobijala sporedne uloge. Svi oko mene, prvenstveno roditelji, pitali su se kako sve to izdržavam, kako ne poludim od neizvesnosti i, na kraju, neispunjenih očekivanja. Ali moja parola uvek je bila ista: “Sve se dešava s razlogom, ko zna zašto je to dobro”. I, eto, na kraju sam dobila neprocenjivu priliku. Strpljenje je bilo ključna stvar.

Mladog glumca na početku karijere suvišno je pitati da li mu prija popularnost.

- Nisam od onih koji odbijaju publicitet, niti sam osoba koja po svaku cenu želi da privuče pažnju. Za sada sam zadovoljna. Ništa nije vrtoglavo, sve je umereno, dozirano i u granicama pristojnosti.

Kako reagujete kada vam neko zatraži zajednički selfi ili autogram?

- Iskreno, zbunim se. Sve to je divno, svakako da mi je drago, jer je to potvrda da je ono što si uradio naišlo na reakciju, da je ostavilo trag i izazvalo pažnju. Biće mi potrebno vreme da se naviknem, ali to je prirodno.

 

Da li ste isti u javnosti i u vaša četiri zida?

- Identično se ponašam i ne nameravam da se menjam. Ekstrovertna sam, eksplozivna i impulsivna. Kod mene je uvek neka halabuka i odgovara mi što sam takva. Uglavnom mi govore da sam šašava i pozitivno luda, i to sam zaista ja. Oni kojima se to ne sviđa, neka ne gledaju.

Kako reagujete na kritike?

- Ne pogađaju me. Kritika je neophodna da biste napredovali i bili bolji. Pozitivna i negativna kritika su teža i antiteža, a sve zajedno balans.

Imate li među kolegama iskrene prijatelje?

- Predstava “Ne oklevaj! Improvizuj!” doktorski je rad Srđana Karanovića i u njoj glumi cela moja klasa.  Naš odnos oslobođen je sujete i ljubomore i zbog toga je tako divan. Kad god se pruži mogućnost da jedni drugima pomognemo, to i učinimo.Ne znam kakvi su ostali, ali ja svima pristupam iskreno i čistog srca. Predam se, pa ako se pokaže da druga strana to ne ume da ceni, povučem se i to je sasvim okej. Ne kalkulišem i ne radim ono što ne bih volela da meni neko uradi.

Kako se opuštate kada vam obaveze to dozvole?

- Trudim se da slobodno vreme što više provodim sa porodicom, jer ih retko viđam. Često odlazim u našu kuću na reci, to me smiruje. Forsiram roditelje da organizuju druženja sa kućnim prijateljima, jer mi prijaju razgovori koji nemaju veze sa glumom. Volim da pričam sa mamom, uz nju rastem kao čovek. I uz oca, naravno. Kad sam sama, opušta me da gledam u reku, da čitam neku dobru knjigu ili se igram sa ljubimcima, maltezerkom Fifi i njenim štenetom Miletom. To su neke stvari koje me odvraćaju od ove šizofrenije kroz koju trenutno prolazim.

Doživljavate li šoping kao svojevrstan antistres tretman?

- Nikako. Šoping je za mene izuzetno stresan i zato gledam da što kraće traje. Uđem u radnju, kupim ono što mi se svidi i ponesem kući, pa ako shvatim da mi ipak ne odgovara, vratim. Jedino tako mogu da funkcionišem u kupovini. Kada sam u situaciji da mi je potrebno nešto danas za sutra, žrtvujem se da isprobavam stvari i duže biram, ali to se, na sreću, retko dešava. Moja majka je, za razliku od mene, opsednuta modom, pa me često nazove i kaže mi: “Bila sam tamo, videla sam to i to, idi probaj”. I uglavnom je poslušam. Nemam vremena niti sam previše zainteresovana da se time bavim.

Imate li modni fetiš?

- Obuća i naočare za sunce. Kada bi neko video moju kolekciju, mislio bi da sam luda.

Maštate li, poput većine devojaka, o velikom garderoberu?

- Imam dva velika garderobera, ali ne svojom “krivicom”. Naravno, mama. Ispašće da se držim za njenu suknju, ali sa njom jednostavno ne možete da se izborite kada je o modi reč.

Kako biste opisali vaš stil?

- Dopadaju mi se svedene stvari sa akcentom na detaljima. Volim spajanje naizgled nespojivog. Ne volim trendove i uniformisanost. Lepota je u individualnosti. Kupujem u istim radnjama kao svi, čak kupujem iste stvari, ali ih uklapam drugačije. Čizme na štiklu, recimo, obujem na neku najneverovatniju kombinaciju jer mi se tako dopada.

Čiji modni izraz cenite?

- Rijanin. Budući da sam i sama ambasador “Pume”, neke kombinacije koje ona pravi veoma su mi interesantne. Fantastično ume da uklopi neverovatne komade.

Da li vam je važno da muškarac koji vam se dopada ima stila?

- Muškarac obično ima stila kada ima jak karakter. Takvi muškarci me privlače.

Postoji li neko poseban ko vas privlači ovog proleća? Kakav je vaš emotivni status?

- To je dobro pitanje.

Kao pripadnici mlađe generacije, u kojoj meri su vam bliski moderni načini upoznavanja sa potencijalnim partnerima?

- Živim u 21. veku i nema potrebe da budem izolovana i nedostupna i za takav oblik komunikacije. Bilo koja vrsta zatvorenosti ne može da vam donese ništa dobro. Komunikativna sam, mogu da pričam o svemu, za mene ne postoje tabu teme. Staromodna sam samo kada je o manirima reč, jer su oni odraz vaspitanja. Prija kada vam muškarac udeli kompliment, primakne stolicu... Ali da ne insistira na tome, već da bude spontan. Imam sreće da su pripadnici jačeg pola u mom okruženju upravo takvi - spontani kavaljeri.

Jeste li od devojaka koje bi napravile prvi korak?

- Nikako, čvrsto se zalažem za to da žensko ne može da prilazi muškarcu. Nisam tako vaspitana, kao ni moj brat. Doduše, on se sad ženi, ali nije sedeo i čekao da mu devojka priđe, već je preuzeo inicijativu.

Od oca mađioničara naučili ste mnoge trikove. Pribegavate li magiji da biste ostvarili neke želje?

- Meni se ne ostvaruju želje, već ono u šta čvrsto verujem. Moj otac se time bavi iz ljubavi i kao devojčicu uveo me je u taj čarobni svet. Ljubav prema sceni koja se rodila zahvaljujući mađioničarstvu prerasla je u ono što danas radim. Sećam se da sam na prijemni ispit otišla uverena da ću upisati glumu. Sve drugo bilo je neprihvatljivo. Tako je na kraju i bilo.

Šta priželjkujete u narednom periodu?

- Da spojim mađioničarstvo i glumu. Mnogi me nagovaraju na to, ali reč je o ozbiljnom procesu, teškom i dugom. Jedan mađioničarski program koji traje sedam minuta priprema se šest meseci. Ako bih se odlučila da to uradim, bila bi to monodrama sa elementima mađioničarstva. Ne razmišljam intenzivno o tome, jer me trenutno zaokupljaju druge stvari, ali okolina me suptilno nagovara, mada i sama znam da to može da bude spektakularno, jer to niko kod nas nije radio. Kad završim projekte koje sam dogovorila, sešću sa tatom da popričamo na tu temu. Sigurno će biti presrećan. Preostaje samo da odvojim šest meseci.

 

Deana Đukić Luka Šarac
Tagovi: ivana dudić