Jelena Bačić-Alimpić o braku: Nisam bila naročito mudra, rukovodila sam se srcem, trenutkom i emocijama

Jelena Bačić-Alimpić o braku: Nisam bila naročito mudra, rukovodila sam se srcem, trenutkom i emocijama

Autor: | 28/04/2018

0

Prepoznatljivog osmeha, vedra i raspoložena, Jelena Bačić-Alimpić dočekala nas je na “Salašu 137”, jedinstvenom “parčetu zemlje” nadomak Novog Sada. U autentičnom vojvođanskom ambijentu, uz domaću hranu i rakiju, nekadašnja voditeljka, danas uspešna spisateljica, oživela je uspomene na detinjstvo, kada je sa roditeljima odlazila u Tavankut, živopisno selo na severu Bačke u kojem je rođen njen otac.

Na “Salašu” nam se pridružio i Jelenin suprug Miroslav, sudija „Apelacionog suda“ u Novom Sadu i vršilac dužnosti predsednika „Višeg suda“ u Šapcu, njena najveća podrška i oslonac, koji je i ovog puta ostao dosledan stavu da se ne eksponira javno. Sa harizmatičnom Novosađankom, koja će sledećeg proleća proslaviti jubilarni pedeseti rođendan, razgovarali smo o godinama, braku, sinu Marku i ćerki Dunji, ali i o novom romanu “Kofer iz Berlina”, koji je nedavno ugledao svetlost dana.

Šta je najlepše što su vam donele četrdesete?

- Za mene su godine samo broj, a i ja nisam žena svojih godina. Još se nisam oprostila od četrdesetih, koje su bile vrlo zahtevne, turbulentne, srećne i tužne. Zaista, bilo je tu svega pomalo. Svakako da je najlepše to što su mi donele moje knjige, jer sam svoj prvenac „Ringišpil“ napisala u četrdesetoj, od kada se moj život umnogome promenio.

Malo je poznato da ste u detinjstvu mnogo vremena provodili u Tavankutu nadomak Subotice, koji spominjete u romanu “Ringišpil”. Kada ste poslednji put bili tamo?

- Nažalost, duže od dve decenije ne odlazim u Tavankut. Išli smo dok je tata bio živ, sada nemam zašto. Odlazak bi u meni probudio lepe, ali bolne uspomene. Više sam vezana za Suboticu, gde sam kod bake provodila školske raspuste. Danas rado posećujem vojvođanske salaše, jer njima pripadam. Oni bude posebne emocije, vraćaju me u detinjstvo, mirišu na šnenokle i štrudle s makom, na konje, salašarsku zemlju i smeh. Posebno volim ”Salaš 137”, jer je autentičan. Dok su mi deca bila mala ovde smo provodili mnogo vremena. Dunja je naučila da jaše, promocija mog književnog prvenca, romana “Ringišpil”, održana je baš na ovom mestu. Za njega me vežu najlepše uspomene i uvek mu se rado vraćam.

Ostvarili ste davnašnju želju i na Fruškoj gori kupili kuću. Planirate li da se trajno izmestite iz gradskog okruženja?

- Jednog dana sasvim sigurno, kada i naša Dunja krene svojim putem. Za sada ne, još sam joj potrebna, ali kradem svaki slobodan trenutak da odem u svoju oazu mira. „Kofer iz Berlina“ tamo je napisan i, usudiću se da kažem, da je i zbog toga tako čaroban.

Osim što pišete, kako provodite vreme u vikendici?

- Odavno nisam osetila takvu sreću kao kada sam prvi put sa ašovom u rukama, bez rukavica, napravila leju u bašti. Meštanka Jagoda pokazala mi je kako se to radi. Ponudila se da mi ona sve posadi, ali sam rekla da to ne dolazi u obzir. Ostala je u čudu kada me je videla kako golim rukama sadim povrće i vadim gliste iz zemlje. Neizmerno sam srećna što konačno imam svoje parče bašte. Uzgajaću povrće, koje, nažalost, neće biti organsko, jer je za to potrebno da prođu tri godine, ali meni je važno da nema pesticida i aditiva. Posejala sam mladi luk, tikvice, grašak, rotkvice i zelen, a za koji dan ću paradajz, krompir, krastavce...

Vaš sin Marko nedavno je napustio porodični dom. Kako ste prihvatili njegov odlazak?

- Smatram da je normalno da se momak od dvadeset tri godine odseli iz roditeljskog doma, ali to je u našem slučaju bilo prilično naglo. Znala sam da je aplicirao za posao u Beogradu, u nekoj američkoj firmi, ali sam tu informaciju prihvatila tek kao ideju. Bilo mi je drago što ima želju da radi i da se osamostaljuje. U četvrtak nam je saopštio da je dobio posao i da se u subotu seli. Bila sam presrećna zbog njega, bez daljeg, ali bio je to šok. Od tada su prošla dva meseca, a meni je još teško da uđem u njegovu sobu. Ne mogu da zadržim suze. Marko živi u Beogradu sa devojkom, gradi svoj put i moja jedina želja i molba, budući da deci ne postavljam uslove, bila je da završi poslednju godinu fakulteta. Da mi je lako, nije, mnogo mi nedostaje, ali mi je, s druge strane, i drago da je tako jer sam svesna da je to normalan put.

Strepite li od trenutka kada će vam i ćerka Dunja saopštiti da odlazi?

- Dunja namerava da studira u inostranstvu i za godinu dana otići će mnogo dalje od Beograda, najverovatnije u Holandiju. U potrazi smo za fakultetom koji ćemo moći finansijski da ispratimo, da bude državni i priznat u svetu. Zbog jedne divne vesti beskrajno sam ponosna na nju, do te mere da sam zaplakala od sreće, što mi se retko dešava. Dunja je jedini đak „Karlovačke gimnazije“ koji je primljen na seminar koji „Helsinški odbor za ljudska prava“ organizuje u Beogradu. Bez ičije pomoći, čak i očeve, koji se u to razume, uradila je test i uspela da ostvari zacrtani cilj, što će joj biti sjajna referenca za studije. Ipak, više od svega raduje me saznanje da su mi deca samostalna i samosvesna, a to što se meni stegne srce pedeset puta na dan, to je već moj problem.

Jeste li posesivna majka?

- Dunja ima osamnaest godina, a Marko dvadeset tri. Odrasli su, dovoljno su svesni i zreli da sami donose odluke. Srećna sam što sa nama o svemu razgovaraju. Miroslav i ja smo tu da ih posavetujemo, podržimo, ali nikako da im krojimo sudbinu. Njihova sreća je i naša. Ni moji roditelji nisu se mešali u moj izbor. Nikada neću zaboraviti sebe sa dvadeset dve, u ono grozno vreme devedesetih, kada nisam znala šta ću sa fakultetskom diplomom. Dobijala sam televizijski honorar od kojeg nisam mogla da kupim ni najlon-čarape i bila sam u potpunom beznađu i očaju. Mada je u nekadašnjoj zemlji besneo rat, a turističke vize bile misaona imenica, sticajem okolnosti te 1993. dobila sam je i uputila se u Kanadu s namerom da se više ne vratim. Majka je bila očajna. Tada nije bilo letova iz Beograda, pa me je otac odvezao u Budimpeštu, odakle sam otišla put Toronta. Tog rastanka se i danas živo sećam. Ni on ni ja nismo mogli da govorimo. Samo me je čvrsto zagrlio i rekao “idi”. Prvo njegovo pismo koje sam dobila posle mesec dana bilo je tako emotivno. Iako je izgubio i oca, i majku, i brata, nikada nije zaplakao, ali mi je priznao da je prvi put u životu pustio suzu kada sam otišla. Tek sada ga razumem, prepoznajem taj osećaj u roditelju kada dete odlazi. Ni mene moji roditelji nisu sprečavali, davali su mi krila i prostor da radim šta želim i ja danas postupam na isti način.

Zašto ste se vratili u Srbiju?

- Tih godinu dana provedenih u Kanadi bili su beskrajno teški. Radila sam sve i svašta, uglavnom kao dadilja, živela sam u podrumu bez prozora i mnogo se mučila. Tada nije bilo interneta i mobilnih telefona, pa je tata jednom mesečno zvao kuću u kojoj sam boravila, odnosno radila, da me čuje. Dugo je insistirao da mu pošaljem neku fotografiju i kada sam konačno to učinila, bio je preneražen. Imala sam deset kilograma manje i nisam izgledala srećno. Tada mi je poslao pismo u kojem je, između ostalog, pisalo: “Mače, nemoj me terati da u ovim godinama prelećem okean. Molim te vrati se kući”. I vratila sam se.

Jeste li ikad poželeli da ste rođeni na nekoj drugoj tački planete?

- Puno puta. Mnogo sam toga preživela i proživela za još malo pa pola veka, a s obzirom na kakvom sam trusnom tlu rođena, bilo bi čudno da nisam. Ipak, nikada ne bih zauvek napustila svoju zemlju, jer ovde su moji koreni, grobovi mojih predaka, ovde su se rodila i rasla moja deca.

U jednom periodu vaš suprug je radio u “Sudu za ratne zločine”, dok ste vi bili zaposleni na televiziji “Pink”. Preseljenje u Beograd bio bi logičan korak, ali ga vi nikada niste napravili.

- Ta naša svakodnevna putovanja u Beograd trajala su četiri godine, ali za sve to vreme nikada nismo razgovarali o preseljenju. Razlog je to što su deca već išla u školu, imali su svoje društvo, a u to vreme ni Miroslav ni ja više nismo imali očeve i majke su nam bile same u Novom Sadu. Beograd zaista volim, to je grad koji mi je mnogo dao, ali oboma nam je bilo lakše da se mi mučimo, nego da decu i ceo život prebacimo u drugi grad. Sada, kada se osvrnem, ne znam kako smo sve to izgurali, ali, eto, uspelo nam je.

U skoro pola veka života upisali ste četvrt veka braka. Gledano iz ove perspektive smatrate li da je za uspeh na tom polju presudna ženska mudrost ili muška savest?

- Teško pitanje. Mislim da je i jedno i drugo podjednako važno. Moj suprug je izuzetno častan čovek, a takvih je danas malo. Poštenih ljudi ima, ali časni su retki. Sa punom odgovornošću tvrdim, ne zato što je moj suprug, da je Miroslav  izuzetno častan čovek, samim tim besprekorne savesti. Ja nisam bila naročito mudra žena. Rukovodila sam se srcem, trenutkom i emocijama. Mudre žene vagaju, kuju planove, prave strategiju, sve što ja nikada nisam radila. Ja govorim srcem, pišem srcem, živim srcem. Dvadeset pet godina je dug vremenski period. Sačuvati brak u današnje vreme zaista je uspeh. Naravno, nikome ne bih savetovala da to čini po svaku cenu, recimo, ako je u braku nesrećan. Miroslav i ja smo sve rešavali razgovorom i još tako radimo. Nikada jedno drugom nismo rekli ružnu reč, a kamoli nešto gore. Poverenje, prijateljstvo i kompromis tri su ključne stvari kojih smo se, pored ljubavi, pridržavali svih ovih godina. Osim naše dece, ja od njega nemam većeg i boljeg prijatelja.

Ipak, postoji li nešto što mu nikada ne biste oprostili?

- Na početku braka rekla sam mu da mu nikada ne bih oprostila da povredi našu decu i mene, kao što i ja to nikada ne bih uradila. Mislim da smo se oboje toga držali i da to i danas poštujemo. Svaki čovek ima trenutke slabosti, nekada su dani dobri, nekad dođu loši, ali i tada pre svega treba biti čovek, roditelj, partner i prijatelj. To nikada ne smemo da zaboravimo.

Uspevate li da “ukradete” vreme samo za vas dvoje?

- Prošle godine smo prvi put posle dugo vremena sami otputovali na Maltu. Tih devet dana mnogo smo se šetali i razgovarali o svemu. Oboje volimo aktivan odmor, interesuju nas istorija i kultura, tako da jedno u drugom imamo odličnog saputnika.

Pomislite li nekada da nije lako biti suprug Jelene Bačić-Alimpić?

- Sigurno da je ponekad teško. Znam da Miroslavu svaki put zastane knedla u grlu kada u tabloidima pročita neki maliciozan komentar na moj račun. Ali, on bolje od bilo koga vrlo dobro zna ko je njegova žena. Nedavno, kada je pročitao moj „Kofer iz Berlina“, zagrlio me je i rekao: „Vredelo je odricanja i muka, svih neprospavanih noći i suza. Ponosan sam na tebe.“ Posle tih reči mogla sam  da poletim.

Govorite o romanu “Kofer iz Berlina”, koji je nedavno objavljen u izdanju “Lagune”. Čime ste bili inspirisani dok ste ga pisali?

- U Sankt Peterburg otišla sam s namerom da napišem roman koji će se oslanjati na istorijski period bez presedana, opsadu Lenjingrada za vreme Drugog svetskog rata, koja je trajala tri godine i tokom koje je, u nezamislivim mukama, pomrlo više od pola miliona stanovnika. Taj istorijski period me je fascinirao i znala sam da ću jednog dana izmaštati priču. Međutim, dok sam boravila u Sankt Peterburgu upoznala sam Ruskinju Veru, istoričara umetnosti u penziji, koja mi je iz prve ruke pričala o stvarima koje ne možete da pronađete u udžbenicima, pa ni u beletristici. Molila me je da ne pominjem njen patronim, ali u znak zahvalnosti jednom od glavnih likova dala sam ime po njoj. Iako sam posle tog putovanja napravila kostur romana, sinulo mi je da moram da odem u Berlin i ispričam drugu stranu priče, nemačku, da ne bih bila pristrasna. Tako je nastao “Kofer iz Berlina”, roman o dve epohe, dva grada, dve sudbine, dve žene i jednom zločinu.

Vođeni životnim iskustvom, emocijama i maštom, kako biste u jednoj rečenici opisali vašu filozofiju života?

- U „Ringišpilu“ postoji rečenica: „Životu se treba predavati, uzimati od njega sve što pruža i trošiti neštedimice. U suprotnom, on će uzeti sve.“

 

Deana Đukić Luka Šarac