Janko Popović Volarić: Slobodan sam i relativno srećan

Janko Popović Volarić: Slobodan sam i relativno srećan

Autor: | 07/04/2018

0

Od kada je, pre desetak godina, ostvario prve zapažene uloge, prvo u telenoveli „Obični ljudi“, a zatim i u „Ponosu Ratkajevih“, Janko Popović Volarić postao je miljenik žena širom regiona. Njegova markantna pojava nije promakla čak ni damama kojima ta vrsta programa nije preterano bliska. U godinama koje su usledile nizale su se nove uloge, sa kojim je rasla i popularnost hrvatskog glumca. Iako o privatnom životu nerado govori, „Vikipedija“ podseća da je od 2009. do 2012. bio u braku sa koleginicom Jelenom Veljačom, a javnosti je poznata i romansa sa glumicom Tijanom Pečenčić, koju je upoznao na snimanju serije „Kud puklo da puklo“. O sinu Davidu, koji danas ima dvadeset godina, govori s puno ljubavi i topline, ni na tren ne ostavljajući dilemu da je to najvažnija osoba u njegovom životu.

Janko Popović Volarić u centar medijske pažnje ponovo je dospeo pre mesec dana, kada je u hit-seriji “Čista ljubav” zamenio kolegu Ivana Hercega, koji je ostao bez angažmana zbog, šuškalo se, problematičnog ponašanja na setu.

Serija “Čista ljubav” osvojila je srca publike u Srbiji, delimično i zbog lika koga je od prve epizode igrao Ivan Herceg. Da li ste se predomišljali kada su vas pozvali da ga zamenite? Sigurno nije jednostavno “uskočiti” u formiranu i prepoznatljivu ulogu.

- Nakratko sam bio iznenađen ponudom, ali sam onda sve dobro izvagao, porazgovarao sa Ivanom, prijateljima, sinom i odlučio da se bacim u izazov tako što sam počeo da gradim ulogu iz početka, na svoj način. Na “Novoj TV” prethodno sam radio puno projekata, većinu ljudi sa seta znam još iz produkcije “AVA”, s nekim glumcima iz serije sam još od akademije želeo da sarađujem, a sada sam dobio priliku. Bilo mi je drago što još jednom mogu da uđem u taj dobro poznati žrvanj.

Ne dešava se često da se usred emitovanja serije zameni glavni glumac. Imajući u vidu da se gledaoci telenovela vezuju za određene likove, jeste li strahovali od komentara koji će neminovno uslediti?

- Očekivao sam različite reakcije i to je potpuno prirodno. Srećom, ljudi su se brzo navikli na “novog” Tomu i moj pristup ulozi. Gledanost je još prilično visoka, što mi je izuzetno drago jer sam dao sve od sebe da ne razočaram gledaoce.

Kada bi, kojim slučajem, postojala potreba da u nekoj seriji vi dobijete zamenu, koga biste voleli da vidite na svom mestu?

- Ne umem da vam odgovorim na to pitanje. S obzirom na to da radim projekte do kojih mi je stalo, to bi trebalo da bude neko ko seriji može da donese nešto dobro i time je učiniti još boljom.

Umete li da se prilagodite kad vam nije sve potaman, kako na poslu, tako i u životu?

- Prilagođavanje je jedna od osnova moje profesije. Gluma je paralelno i timski i samotan posao. Na probi ili snimanju glumca okružuje puno ljudi i treba da nađe način da sa svima što bolje sarađuje. Mislim da sam prilično prilagodljiv, retke su situacije u kojima, uz neke kompromise, na sceni ili setu nije bila dobra atmosfera. U životu sam mrvu manje spreman na kompromise, ali to je prirodno.

Generalno, šta kao javna ličnost nikada sebi ne biste dopustili? Postoje li granice koje se trudite da ne pređete?

- Ne volim preterano zadiranje u privatni život, ne fotografišem svoje obroke i retko stavljam slike s godišnjeg odmora na društvene mreže. Nemam ništa protiv, ali imao sam jednu fazu u životu kada je sve bilo preterano izloženo u novinama. Sebe više ne želim da dovodim u takvu situaciju, jer mi to jednostavno ne odgovara.

U Srbiji ste izuzetno popularni, pretpostavljam skoro kao u Hrvatskoj. Dolazite li često u Beograd?

- Obožavam posete Beogradu jer u tom prekrasnom i suludo živom gradu imam neke stvarno dobre prijatelje i poznanike. Tamo živi i moje “neslužbeno” kumče, mali Janko, sin prijateljice iz Zagreba koja se udala u Beogradu, pa, kada dođem u Srbiju, mnogo je adresa koje treba obići. Nažalost, vremena je premalo, i zato u dogledno vreme planiram da deo leta provedem kod vas u gostima.

Da li ste od ljudi koji se teško odvajaju od ušuškanosti vlastitog doma ili ste spremni da, ako vas privatni ili poslovni put odvede na određenu stranu, sve ostavite i uputite se u nepoznato? Nije mali broj glumaca s ovog podneblja koji zbog određenog projekta i po nekoliko meseci borave u Hrvatskoj.

- Nemam nikakvih problema s promenom mesta boravka. Štaviše, volim da radim izvan Zagreba, jer me u tom slučaju ne opterećuju svakodnevne obaveze i mogu da se posvetim isključivo ulozi, konkretnom projektu. Ujedno, na taj način dobro upoznam grad, bolje nego na klasičnim putovanjima. Pre to sebi nisam mogao da priuštim, jer mi je sin bio mali, ali sada samo čekam takve prilike.

Verujem da mi mnoge čitateljke ne bi oprostile da vas ne pitam da li ste u emotivnoj vezi?

- Nisam, trenutno sam relativno srećan sam.

U jednom intervjuu ste na pitanje kakve žene vam se dopadaju odgovorili: “Kod žene mi je važno ono što kod ljudi uopšte, da nisu zle, sebične, razmažene...” Da li ste češće sretali žene koje se uklapaju u taj opis ili one koje su sušta suprotnost?

- Srećom, mogu reći da sam češće sretao žene koje se ne uklapaju u taj poražavajući opis. Kada prepoznam te osobine, bežim glavom bez obzira.

Važite za jednog od najpoželjnijih muškaraca na ovim prostorima, a nezvanično nosite titulu muškarca sa najviše stila. Koliko vam znači ta vrsta komplimenata?

- Stvarno ne vidim sebe kao nekog ko je “stilizovan”. Zvuči grozno, kao da sedim pred ogledalom i smišljam koje ću pertle staviti na cipele. Imam isti kaput već deset godina. Doduše, dao sam da ga iskopiraju kod krojača jer se raspao. Sve u svemu, u slobodno vreme ne bavim se stilom. Ako sam nekim ženama drag, ne moram ni da vam kažem koliko mi to godi. (smeh)

Moda vas ne interesuje, ali je spisak drugih interesovanja poduži. U vašoj biografiji, između ostalog, piše da ste igrali košarku, ali i da ste završili Grafičku školu i neko vreme radili u grafičkoj redakciji “Vjesnika”.

- Trenirao sam košarku i planirao da mi to bude životni poziv, ali nisam bio dovoljno dobar igrač. Radio sam kao grafičar i paralelno se spremao za studije kamere na Akademiji dramske umetnosti, a na kraju sam sasvim slučajno otkrio glumu i tu se našao. Danas ponekad igram košarku u slobodno vreme, ali kako ga poslednjih godina i nemam previše, gluma je moja najveća preokupacija.

Ko je u vama prvi prepoznao glumački dar i usmerio vas u tom pravcu?

- Pričali su mi da je moj otac. Kada me je prvi put video i čuo kako plačem u porodilištu, rekao je da bi taj glas trebalo unovčiti. Ja sam glumu otkrio prilično kasno, u dvadeset prvoj, ali očito je na neki način bio u pravu.

Publika vas prvenstveno prepoznaje po ulogama u telenovelama, ali u poslednje vreme sve češće snimate i filmove. Koje naslove biste preporučili?

- Ove godine izašla su mi dva filma; “Egzorcizam”, Dalibora Matanića, i “Comic Sans”, Nevija Marasovića. Prvi film napravljen je bez budžeta. Okupili smo se u Puli, u “Istarskom narodnom kazalištu”. Dok smo radili na predstavi “Egzorcizam” odlučili smo da snimimo i filmsku verziju, te smo paralelno radili oba projekta. To je bilo izuzetno zahtevno, ali je ansambl, sa Matanićem na čelu, uspeo u tom “rubno” hrabrom naumu. Na ostvarenju “Comic Sans” smo, pak, reditelj Nevio Marasović i ja radili šest godina. Presrećan sam što je odmah, na njemu premijernom festivalu, beogradskom “Festu”, dobio „Nagradu kritike Nebojša Đukelić“ za najbolji film regije. To je komična drama o grafičkom dizajneru Alanu Despotu i njegovom smešnom, autodestruktivnom padu koji se dešava kada ga na početku filma ostavi devojka, a sticajem okolnosti sve rezultira raščišćavanjem odnosa sa ocem kada neočekivano, zajedno završe na ostrvu Vis. Film je trenutno u bioskopima, a reakcije su i kod kritike i kod publike iznad očekivanja, zbog čega sam neopisivo srećan.

Da glumački posao nije lagodan i glamurozan kao što mnogi misle, svedoči i fotografija koju ste objavili na “Instagramu”, na kojoj se vidi da imate povredu nosa. Kako ste zaradili prelom?

- Nesrećnim slučajem, na snimanju filma “Comic Sans” kolega me je pogodio u nos, pa je kost pukla na tri mesta. Nažalost, i takve stvari su deo našeg posla.

Imate trideset osam godina i sina od dvadeset, koga ste u ovom intervjuu nekoliko puta spomenuli. Imajući u vidu da ste bili vrlo mladi kada ste postali otac, da li je roditeljstvo uticalo da odrastete pre svoje generacije?

- Sigurno me je nateralo na ranije sazrevanje. U tih devet meseci čekanja Davida morao sam da prihvatim veliku odgovornost i dam sve od sebe da mu budem što bolji, i time promenim dotadašnji pogled na život. Na nekin način prerezao sam svoje mladalačke godine, ali kad vidim kakvog finog i pametnog sina imam, jasno mi je da se taj rez višesturko isplatio. Njegova majka, koja je bila nešto starija od mene, i ja dali smo sve od sebe da ne bude uskraćen ni za ljubav, ni za pažnju, ni za našu brigu.

Mnogi glumci ne kriju da ne bi voleli da njihova deca krenu istim putem, jer smatraju da je to previše zahtevan posao. Kakav je vaš stav?

- Ne bih imao ništa protiv da se moje dete bavi glumom, ali i bilo čim drugim što bi ga ispunjavalo. Gluma je dosta stresna, mnogo toga zavisi od sreće, stalne amplitude su neminovne, ali je i profesija koja čoveka obuzme, obogati i može da ga ispuni na raznim nivoima. Želeo bih da moj sin pronađe profesiju koja će mu sve to pružiti, izbor je na njemu, a ja ću mu dati punu podršku.

Nedavno vam je bio rođendan, 14. marta. Dajete li sebi neka obećanja u smislu “od ovog rođendana ću...”?

- Ne radim to, samo iskoristim priliku da sagledam proteklu godinu. U zavisnosti od toga da li sam u poslovnoj gužvi, priređujem veće ili manje proslave.

Vaš zaštitni znak su dva prezimena, što je retkost. Možete li nam otkriti kako je do toga došlo?

- Vrlo jednostavno. Moji roditelji su sedamdesetih bili buntovnici i činilo im se da je dobro da nosim prezimena oba roditelja. Moja majka je Popović, a otac Volarić.

 

Eva Čubrović Nova TV/Instagram

Najnovije vesti