Petar Grašo o braku: Mnogo je važnije da je muškarac nežan prema ženi sa kojom živi, tolerantan, da je ne zlostavlja

Petar Grašo o braku: Mnogo je važnije da je muškarac nežan prema ženi sa kojom živi, tolerantan, da je ne zlostavlja

Autor: | 17/03/2018

0

O Petru Grašu, koji ove godine proslavlja dve decenije karijere, odavno se sve zna. I da je rodom iz Dalmacije, i da je snimio pregršt divnih pop pesama, i da sa porodicom vodi restoran u kojem rado provodi vreme kada nije na nastupima, i da je duže od dvadeset godina u emotivnoj vezi sa Danijelom Martinović, i da je zakleti neženja... Kao lični utisak možemo da dodamo da uživo ostavlja utisak čoveka s manirima, pomalo zaboravljenim u današnje vreme, i najvažnije od svega, pred Beograđanima će ponovo zapevati 30. marta.

Zvuči neverovatno, ali poslednji koncert u Centru “Sava” održali ste 2009. godine. Zbog čega ste napravili tako dugu pauzu?

- Otprilike u to vreme shvatio sam da mi je potreban odmor. Mnogo sam radio, stalno sam bio na putu, imao sam i po sto pedeset koncerata godišnje. Odluka da se na četiri godine povučem i posvetim sebi jedna je od najboljih koju sam doneo. Naravno, moglo se desiti da me za to vreme zaborave, ali, srećom, nisu. Kada sam 2014. objavio singl “Uvek isti”, dogodila se obostrana erupcija želje i nostalgije. Svirali smo u svim većim gradovima u regionu, ali smo Beograd svesno zaobilazili, znajući da je to “zalogaj” kojem se moramo dobro posvetiti.

Po čemu će koncert koji ste zakazali za 30. mart biti drugačiji od onog koji ste imali pre devet godina?

- U mojim pesmama ljudi prepoznaju dušu Dalmacije, Mediteran... To sam ja, i da želim, ne mogu ništa da promenim. U međuvremenu su se dogodile neke nove pesme, novi muzičari... Možda sam se ponajviše ja promenio.

Taman sam htela da primetim da se ne menjate likom. U čemu je tajna?

- Ne mogu da se pohvalim zdravim životom. Iza mene je bezbroj neprospavanih noći zbog prirode posla kojim se bavim, a nije mi strano ni da, uz bocu vina, ostanem sa prijateljima do tri ujutru. U prilog mi ide to što volim sport, volim da trčim. Trudim se da nađem balans.

Doživljavate li još život kao ekskurziju?

- Što sam stariji, ta misao mi je sve bliža. Kad kreneš na ekskurziju, ne znaš šta te čeka, samo si svestan radosti iščekivanja. Taj osećaj intenzivno proživljavam i sada, kada slavim dvadeset godina karijere. Podjednako sam razigran kao na početku, imam utisak da je sve počelo pre godinu dana, a onda me u realnost vrati neka devojka, koja mi priđe i kaže: “Znate, ja sam počela da vas slušam jer moja mama voli vaše pesme.”

Kako se nosite sa mislima o prolaznosti?

- Jedina sigurna uloga života je da će prestati, tu nikad nije podbacio. Razmišljanje o tome oduzima strahovito puno energije, bespotrebno. Činjenica je da svako od nas, na ovaj ili onaj način, dotakne srca mnogih ljudi koje sretne i u tom smislu trebalo bi da malo više pažnje obratimo na tragove koji ostaju za nama.

Veliku popularnost stekli ste još kao devetnaestogodišnjak, kada ste počeli da svirate u grupi “Magazin”. Prvi album prodali ste u, za današnja merila, nezamislivih sto deset hiljada primeraka. Da li je bilo trenutaka kada ste bili na ivici da “poletite”?

- Kada biste okupili trideset ljudi koji me poznaju, svašta bi mogli da vam ispričaju o meni, ali siguran sam da niko od njih ne bi rekao da me je slava ponela. Lično, mislim da čvrsto stojim na zemlji, ponekad možda isuviše realno sagledavam ljude i situacije. Strahovito je bitno imati uporište u familiji, nekoga ko će ti, ako postoji potreba za tim, iskreno reći: „'Ajde, spusti se malo“. Toliko sam radio da nisam ni imao vremena da se razbahatim, da počnem da živim život nekog Petra sa naslovnice. Jednostavno, išao sam putem koji sam zacrtao, a u međuvremenu se dogodila karijera. Nikad nisam ganjao slavu, a, ako mogu tako da se izrazim, popularnost je ganjala mene.

U kontekstu te priče, svojevremeno su obožavateljke bukvalno kampovale ispred vaše kuće. Kakva je danas situacija?

- Verujem da svaki izvođač koji je u nekom trenutku bio nešto više zastupljen u javnosti ima slična iskustva. Bilo je interesantnih situacija, ima ih i danas, ali ne volim da pričam o tome jer mi se čini da na taj način stavljam fanove u negativan kontekst.

Bilo kako bilo, i posle dve decenije u javnom životu, visoko se kotirate na listi najpoželjnijih muškaraca na ovim prostorima.

- Lepo je čuti takve reči, ali etiketu najpoželjnijeg “zalepili” su mi mediji. Nikada se nisam predstavljao kao mačo-men. Moj izbor je bio da obučem dobro odelo i sviram klavir, zato što mi se sviđalo kako to rade “Bitlsi” ili Džordž Majkl, koji je kroz stilove, godine i muziku prolazio tako elegantno da je to za svako poštovanje.

Treba li više hrabrosti ili inata da bi patrijarhalnoj sredini, kao što je ovaj naš region, stavili do znanja da odlazak pred matičara nije nužan izbor?

- Beskrajno poštujem običaje, kao i instituciju braka, ali mislim da je u današnje vreme, kada se mnogi ljudi razlilaze zbog egzistencijalnih problema ili nasilja, malo deplasirano pričati da si čovek samo ako se oženiš. Mnogo je važnije da je muškarac nežan prema ženi sa kojom živi, tolerantan, da je ne zlostavlja. Nažalost, još je prisutan stav “samo se ti oženi, pa šta god da se desi, u braku si”. Odrastao sam u porodici čiji su članovi čvrsto povezani i sumnjam da bi se otac i majka manje voleli da nisu bili venčani. Istina je da kod mene postoji mali otpor prema toj temi, možda zato što sam svestan da mi pitanje kad ću se oženiti postavljaju tek pitanja radi.

U kojim još situacijama ste uhvatili sebe da idete glavom kroz zid pa kako bude?

- Živimo u vremenu u kome je teško steći, a lako izgubiti; od ličnog ugleda do karijere kojom si zadovoljan. Ja sam tip koji će tvrdoglavo udarati glavom o zid ako u nešto bezrezervno veruje, ali ako me neko ili nešto razočara, ako zaključim da to nije vredno truda, povučem se. Verujem da svako od nas na dnevnom nivou razbije bezbroj malih zidova, a kod mene je to naročito vidljivo u poslu.

Porodici ste, reklo bi se, bezuslovno predani.

- Imam običaj da kažem da smo povezani kao 'talijanske familije. Sve što imaju moj otac i majka, imam i ja. I sve što imam ja, imaju i oni. Do te mere smo jedno. I danas s nevericom pročitam vest u novinama da je brat povredio sestru, majka sina... To nikada neću razumeti. Inače, kod nas u porodici je trenutno u centru pažnje sestrina ćerka. Deca su tu da se vole. Emocije koju jedno malo biće, tako blisko i tako tvoje, uspe da probudi teško je opisati.

Imajući u vidu da vam je rođendan 19. marta, da li ste razmišljali da koncert zakažete za taj datum?

- Ne volim da eksponiram sebe na taj način, a i mislim da na koncert neće doći više ljudi ako ga pevač pravi za rođendan. Uvek dođu oni koji te vole, a svaki koncert je malo slavlje za sebe.

 

 

 

 

Eva Čubrović Luka Šarac
Tagovi: Petar Grašo