Tanja Bošković: Teror mladosti koji nam nameću, da babe moraju da izgledaju kao devojke, nije dobar

Tanja Bošković: Teror mladosti koji nam nameću, da babe moraju da izgledaju kao devojke, nije dobar

Autor: | 04/03/2018

0

Glumica Tanja Bošković (64) iza sebe ima impresivnu karijeru, a iako je u penziji, radi punom parom. Nakon što je krajem prošle godine u Ateljeu 212 premijerno izveden komad “Moja ti”, popularna glumica stalno je na točkovima i rado je viđen gost na pozorišnim scenama širom regiona.

Poznata po britkom jeziku, Bošković nije štedela reči ni u intervjuu koji je dala za “Dnevni avaz”. Razgovarali su o ulogama, stanju u kulturi i društvu, a ovom prilikom dotakli su se i estetskih zahvata...

- Veoma sam zadovoljna reakcijom publike na predstavu “Moja ti”. Što se tiče gostovanja, ne znam gde ćemo sve biti, jer to ne zavisi od mene. Poznato mi je da idemo u Rijeku, a bili smo u Zagrebu, onda u aprilu sledi Beč. Svakako bih volela da dođemo i u Sarajevo - kaže glumica.

Kažete da mnogo gostujete, a umorite li se?

- Iskreno da vam kažem, umorila sam se. Opet, to je normalno. Osim “Moja ti”, igram i u “Primadonama” i drugim komadima. Počinjem da se plašim i za svoje zdravlje, jer mnogo igram, a ne treba preterivati. Desilo mi se da igram 22 predstave mesečno, a to je zaista mnogo.

Iako ste u penziji, imate mnogo posla.

- To je istina. Moram da budem iskrena i kažem da se bojim da mladi ne dobijaju dovoljno prilika da igraju zato što su previše zaposlili nas, koji smo u penziji. Radi se upravo o tome da oni koji bi morali da se brinu o mladima, to ne čine. Oni ih, jednostavno, upotrebljavaju, što me veoma ljuti u poslednje vreme. Između ostalog, imam ćerku koja je, takođe, glumica i koja je u punoj snazi, a zapravo retko dobija prave mogućnosti. Znate, ovde se radi o tome da se više ne prave ansambli i sada je sve ad hoc i kako kome padne na pamet. Dunu u jedra mladim ljudima, često ih polome, a onda ih bace. Oni koji se strastveno bave pozorištem, nažalost, ne dobijaju šanse.

Da li se Vaše zanimanje zadržava samo na pozorištu ili...?

- Samo me zanima pozorište i umetnost. Idem na koncerte, izložbe, gledam, slušam i čitam i ništa me ne zanima što ima veze s dnevnošću. Sve je to zaludno i nepotrebno. Znate kako je divno biti u ovim godinama, a ne čuti dobro, prosto imam pravo da ne čujem i ne vidim, a to je tajna moje životne radosti.

Iza Vas je više od 40 godina karijere.

- Moram da priznam da sam teško podnela i sopstvenu mladost, jer je veliki nesklad između snage i mudrosti. U mladosti nemate mnogo mudrosti, imala sam od koga da učim, ali sam mnogo više bila buntovna nego što sam se bavila učenjem. Imala sam sreću da diplomiram u klasi profesora Predraga Bajčetića, u kojoj je, između ostalih, bio i Miralem Zupčević. Njega sam zapamtila kao mudrog kolegu, koji je znao da kaže divne stvari. Bio je stariji od nas za nijansu, ali je imao dosta više životnog iskustva, ali i umetničkog. Onda, tu su bile Gorica Popović, Rada Živković, Jelica Svetenović, Tanja Cvetković, Azra Čengić... Velika klasa smo bili. Osim što smo imali obavezu da učimo kroz studije, imali smo dužnost i da učimo o životu i pozorištu, po čemu se današnje i nekadašnje studiranje razlikuje.

Vaš posao je povezan sa putovanjima.

- Volim da odem u neki drugi grad, koji je nepoznat, i volim da boravim u zemlji čiji jezik ne znam. Tad se, zapravo, pokaže ko sam ja i kako delujem na ljude. Ako me obasipaju osmehom, znači da sam pobedila, a ako sam uplašena, ljudi osećaju strah i sklanjaju pogled od mene. Zato mislim da je veoma važno putovati i životno se radovati, jer ne možemo stalno biti u svom selu.

Na kojem je mjestu danas ljudskost?

- Ako malo dublje pogledate u ljude, ljudskosti ima mnogo. Ima je u nežnosti, saputništvu, ima je u svemu u čemu je bila i ranije. Negde su nas stigle tekovine zapadne civilizacije, koja se nije dobro primila u naš gorštački narod. Onda smo izgubili nežnost, osetljivost, delikatnost i to mi je nekad žao. Ali, čim malo zagrebete, malo više date od sebe, pružite ruke, otvorite vrata svoga srca čak i za nekoga koga ne poznajete, ljudskost dolazi do izražaja.

Najviše se za sebe čini onda kad dajete. Ali, mi danas samo stičemo i želimo da sve više imamo, a to nije tekovina nekog civilizacijskog trenutka u kojem sam ja odrasla.

Vi ste se i u ulogama koje ste igrali mnogo davali. Kako danas gledate na njih?

- Kako kad, nekad sam se davala i bile su to dobre uloge, a nekad su, bogami, bile i promašaji. Takav je život i ne bi valjalo da je sve bilo fantastično, jer bi to bila i jedna bezvezarija. Imam mnogo promašenih uloga u karijeri, mnogo više nego što ima onih dobrih. Hvala Bogu da je tako, jer kad na početku dobijete po njušci, ne možete da se umislite da ste nešto važno. Ako se to desi, čovek se uzoholi i postane odmah budala.

Bojite li se starosti?

- Zašto bih se bojala, sve je u Božijim rukama i čemu, onda, briga? Svaka bora koju sam dobila i zaradila sam je, i ovaj teror mladosti koji nam nameću, da babe moraju da izgledaju kao devojke, nije dobar, jer ne moraju. Nikakvi botoksi, implantati, mezoterapije... nema potrebe za tim. Moja preporuka je da se svakog jutra umijemo, lepo namažemo svoje lice, bilo čime, samo da ga nahranimo, a onda misli i osećaji.

Znači, protiv ste plastičnih zahvata?

- Ranije se znalo, odete u neku porodicu i prvo pogledate babe i dede i onda kažete: “To je zdrava porodica”, i tako se birala mlada ili mladoženja. A ovo sad, plastične operacije, stvarno ne znate koga ćete roditi i to je katastrofa sa moje tačke gledišta. Nemam ništa protiv, neka svako radi šta god hoće, jer sebi to radi, ali ne sviđa mi se.

Dugo sam mislila da je moj život velika bruka

- Nemam nikakav problem sa slavom. Dugo sam mislila da je moj život velika bruka, a onda sam srela nekoliko ljudi potpuno nepoznatih, na ulicama, koji su mi rekli kako sam ih utešila ili život spasila nekom svojom rečenicom ili gestom... Onda sam pomislila, hvala Bogu da moj život ima nekog smisla, jer sam bar nešto dobro učinila. Mogla sam da budem mnogo gora i da nijedno dobro delo iza sebe ne ostavim, ali ovako, gledam ovu moju decu i zaključim da su dobri, jer čine dobra dela – pojašnjava Bošković.

Večita sobarica

- Volim kućne poslove i volela bih da se sad neki stan renovira pa da imam posla. Volim da čistim, kao i građevinu, skoro svaki fizički rad mi odgovara. Često odem kod sestre pa nas dve zajedno čistimo, mi smo one domaćice koje okreću veš - mašinu da joj operu pod pa da bude sto posto čista. Jednom prilikom, profesor glume mi je rekao: “Ja sam mislio da ste vi večita sobarica.” Dobra sam i kuvarica i uživam u tome – kaže glumica.

Tata, ne psuj...

- Tata ima 88 godina, a mama 86 i osećaju se dobro. Tata je bio bolestan, a sad se oporavlja. Sve su to bile velike muke, ipak prebrodi se, sve bude i prođe. On nekada opsuje starost, a ja mu na to kažem: “Nemoj, tata, odoše ljudi koji starost nisu doživeli, kao brojne moje kolege. Onda kukamo svi za njima, ali vratiti ih ne možemo.”

hellomagazin.rs Antonio Ahel/ATA Images/Janko Petković