Džiboni:  Zdravko Čolić je vanserijski kvalitetna osoba

Džiboni: Zdravko Čolić je vanserijski kvalitetna osoba

Autor: | 09/01/2018

0

Zlatan Stipišić Džiboni održaće posle sedam godina koncert u Novom Sadu. On će u velikoj dvorani "Spensa" nastupiti 8. marta. Džiboni kaže za "Blic" da obožava novosadsku publiku i da priželjkuje koncert kakav je bio onaj iz 2011.

Novi Sad je uvek važio za grad sa posebnom muzičkom publikom, da li je to izazov?

- Možda je u Novom Sadu i poseban izazov. Jedan od najvećih festivala na svetu se ovde događa i ljudi su imali priliku videti najbolje, nije to jednostavno. Sting je bio tu. Mnogi su ozbiljni bili ovde, ne možeš ovde doći sa dva fara od "stojadina" i reći "ej, ljudi, ovo je spektakl".

Nedavno se pojavila pesma "Kuća puna naroda" koju si napisao za Zdravka Čolića. Kako je bilo sarađivati sa Čolom?

- Prvo, Čola je vanserijski kvalitetna osoba. Ja ti to moram objasniti. U mom detinjstvu sestra i ja smo spavali u istoj sobi, imali dva postera na zidu. Ja sam imao Brus Lija, ona je imala Zdravka Čolića. Znači nije Čola bio na mom zidu, ali je bio u mojoj sobi. Posle kad sam ga upoznao, uvek sam ga gledao kroz te oči. On je jedan sjajan čovek, poslednji primerak izumrle vrste, onih ljudi što kad ih vidiš, oni srce izvade na sto. On mi je strašno ugodno društvo. Te večere i ručkovi sa Čolom, to traje danima. Stalno se jede, on je stalno zabrinut da meni nešto ne nedostaje, stalno nešto donosi, nikad kraja tome. Ja sam njega posmatrao i ne mogu reći da sam autor te pesme, ja sam zapisao što bi on, da piše. Slično iskustvo kao što sam nekada, pre 100 godina, imao sa Dinom Dvornikom. Dino Dvornik je imao svoj život i ja sam njemu kao posmatrač napisao pesme koje bi on, da piše, napisao. To nisu moje pesme. Manje sam autor, a više putopisac.

Da li ti je lakše da pišeš sebi ili Čoli i zašto?

- Lakše mi je sebi, pošto sam u svojoj koži, a ovde moraš nekako i biti odgovoran. Kad radim ne volim to upoređivati sa nečim što je bilo osrednje. I Čola je imao veliku sreću da je radio sa velikim autorima, a i veliki autori su imali sreću da je baš on otpevao te pesme. Pesme koje su mu napravili, od Arsena, do Bregovića, Balaševiča, stvarno su to neki šampioni radili. Iako ja nisam išao tim putem, želeo sam mu napisati njegovu pesmu.

Radio si sa Oliverom Dragojevićem i Damirom Urbanom, obojica su ti prijatelji, kakav je vaš odnos?

- Malo su drugačija prijateljstva. Oliver je jako jednostavan čovek, sa njim je puno zafrkancije, jako je duhovit. Muzički se jako dobro razumemo, jer on je čovek neopterećen uspehom. Bavi se muzikom jer obožava muziku i to je ono što je meni blisko. Mi se znamo 100 godina i nikada u životu on meni nije rekao "jel znaš ti koliko sam ja prodao ploča?". On uopšte to ne zna, njega to ne zanima, on samo voli svirati. Prijateljstvo sa Urbanom je drugačije, prvo - generacijski smo isti i imamo te teme. Ja njega strašno volim, jer on je jedan od retkih rok muzičara koje sam u životu upoznao koji ne živi u klišeu. Rok muzika, kada je izmišljena, ona je bila sloboda, bila je krik, prvo za seksualnu slobodu, a onda za sve drugo. Vremenom se pretvorila u kliše i onda imaš ljude koji kažu "ako ne izgledaš tako, ako ne zvučiš tako, onda ti nisi to". Šta je to nego kliše.

Sarađivao si i sa najpoznatijim baptističkim horom iz Londona, Gospel komjuniti horom. Kako je došlo do saradnje?

- Oni imaju četrdesetak Gremija, to je hor koji dugo postoji i uvek najbolji idu tamo. Meni je bila želja da imam njihov hor, poslali smo im moju muziku i oni su odmah bili za. Tako smo se zbližili. Kod njih sam doživeo jednu totalno neverovatnu stvar. Kada mi je umro otac, imali smo koncert 20 dana nakon toga. Zvali su me u garderobu i otpevali mi molitvu za dušu mog pokojnog oca, koju su iskomponovali za mene. Takvu čast da doživim. Super je kad te neko odvede na ćevape, pa kažeš čovek ima dušu, a kamoli tako nešto.

 

Vlatko Stefanovski je važan tip u mom životu

Na koncertu u Nišu, pre dve godine, rekao si da ti je idol Vlatko Stefanovski. Zašto? Imaš li još idola?

- Vlatko je strašno važan tip u mom životu. Ne znam ti opisati taj njegov entuzijazam, koliko njega ništa nije napustilo. On gori za to šta radi, kao da mu je 18 godina. To mi je fascinantno. Znalo se meni dogoditi da mi se i bend raziđe i da neki ljudi ne mogu da čekaju te moje pauze dok snimam pesmu, pa i da ode pola u Parni valjak, to se događalo. Jedanput su me zvali da idem svirati na kruzer, imali smo 4.500 putnika i 1.500 ljudi u posadi. To je drugi brod po veličini bio na svetu. Tu je bila dvorana od 1.600 mesta, ne možeš verovati. Nemam bend i zovem Vlatka i kažem "je l' ideš, Vlatko?". Kaže on "pa normalno, druže". On je već spreman. Ne mogu ti opisat koliko ga volim. On ide ko samuraj. Vlatko uzme gitaru ko samuraj onaj mač katanu. Volim to što je takav dobar tip.

Hellomagazin.rs Ivana Vučić/Antonio Ahel/Ataimages/ArhivaHello