Miloš Timotijević: Ja sam radnik, volim da zaslužim ono što dobijem

Miloš Timotijević: Ja sam radnik, volim da zaslužim ono što dobijem

Autor: | 11/12/2017

0

Ulogom državnog tužioca Miloša Đukića, glumac Miloš Timotijević na male ekrane vratio se na velika vrata i jedan je od glavnih krivaca što milionski auditorijum ne propušta nove epizode serije “Senke nad Balkanom”. Odmeren i umeren, ističe da je dugogodišnjim radom na sebi naučio kako da eksplozivan temperament stavi pod kontrolu, što mu je nekada teško polazilo za rukom. Iako o privatnom životu i supruzi, sa kojom je zajedno više od decenije, gotovo nikada ne govori, Miloš ne propušta priliku da istakne kako mu upravo porodica pruža najveću podršku. U razgovoru za magazin “Hello!” zgodni četrdesetdvogodišnji umetnik iznosi utiske o Bjelogrlićevom projektu koji hvale i glumački esnaf i gledaoci, a otkriva i kako je uspostavio životnu ravnotežu.

“Senke nad Balkanom” uspele su da nedeljom uveče skoro cela nacija prati Prvi program „Radio-televizije Srbije“. Da li ste i vi tada prikovani za ekran?

- Gledam i iščekujem svaku nedelju, ali ne radim to da bih sebe kontrolisao, već kao običan gledalac. Priznajem da mi je to uzbudljivo.

Razmenjujete li komentare sa nekim od saradnika dok traje epizoda?

- Nekoliko puta sam se video sa Bjelom posle emitovanja epizode, jer smo snimali film “Južni vetar”, pa smo imali prilike da podelimo utiske. I on je prezadovoljan ovakvim odjekom i gledanošću serije. Projekat je istorijski, ali je sve vrlo moderno. Priča je do te mere uzbudljiva da se i mi koji smo učestvovali u njenom stvaranju ponašamo kao naivni gledaoci.

Kako vam izgleda ono što gledate u odnosu na situacije koje ste iskusili na setu?

- Mislim da su u ovaj projekat suštinski i do kraja verovali samo Dragan Bjelogrlić i ekipa serije, jer smo znali šta imamo. I tokom snimanja dobijali smo podršku medija, ali ne u dovoljnoj meri, jer mislim da ni oni nisu očekivali da će krajnji proizvod biti toliko kvalitetan i da će pomeriti granice igranog programa.

Kakve komentare dobijate od kolega i ljudi iz vašeg okruženja?

- Svi koji su mi se do sada obratili imali su samo reči hvale. Mislim da se onima koji mi se obraćaju sviđa, a da se onima koji ništa ne govore ne dopada. Naravno, svako ima pravo na stav i mišljenje, ali smatram da je, u svakom slučaju, ovo nešto novo na našoj televiziji, što bi trebalo pozdraviti. Potrebna je velika žrtva da se u Srbiji napravi ovakva serija i trebalo bi da makar malo toga budemo svestan. Dovoljno je i minimalno priznanje za učinak.

Vaša supruga je takođe glumica. Kakve kritike vam upućuje?

- Seriju uglavnom gledamo zajedno. Nekoliko puta imala je priliku da vidi epizodu pre mene, jer sam ja igrao u pozorištu. Tada mi je javljala kako joj se sviđa i govorila čime je zadovoljna, a šta joj smeta. Svakako da mi je njena kritika važna.

Da li vam je ona ujedno najstroži kritičar?

- Postoji desetak ljudi čije mi mišljenje znači. S vremenom sam se ogradio od prevelike količine saveta, dobrih ili loših, a filtriram i kritiku koja dolazi od najbližih.

Šta vas je učinilo tako opreznim?

- To je stvar iskustva, koje vas uči u čiji sud možete da verujete. S vremenom upoznajete sebe, pa i sami donosite dobre procene. Parametri su različiti, mišljenje je donekle stvar umetničkog afiniteta i estetike, i zato je važno da birate kome ćete da verujete. Naravno, uvek je dobro dobiti povratne informacije sa različitih strana, jer ako isključivo slušate savete istih izvora, to može da zavara. Najvažnija je dobra procena.

Kako vidite trenutnu situaciju u vašoj profesiji?

- Činjenica je da se ove sezone dosta radilo. Voleo bih da se tako nastavi, da 2017. godinu ne pamtimo kao divan trenutak u profesiji, već kao početak nečega što će da raste u budućnosti. Mislim da ova zemlja može mnogo više da uradi za kulturu i u kulturi, samo bi pravim ljudima trebalo dati priliku da to pokažu.

Šta vas očekuje u narednom periodu?

- Završio sam nekoliko projekata, među kojima je i pomenuti film “Južni vetar”, reditelja Miloša Avramovića, i u Hrvatskoj sam sa rediteljem Neviom Marasovićem priveo kraju ostvarenje “Comic sans”. Dolazi zima, duga i hladna za nas umetnike, što me i raduje, jer je to vreme praznika i odmora. Zimi nema mnogo prilika za snimanje, pa je pozorište na neki način naše utočište. Igram u “Beogradskom dramskom pozorištu” i “Madlenianumu”.

I u seriji “Senke nad Balkanom” i u filmu “Vlažnost” snimali ste lascivne scene, koje su privukle pažnju. Kakav odnos imate prema tom glumačkom izazovu?

- Neprijatnost svakako postoji, pogotovo ako ste stidan čovek kao ja. Ali, nekako pređete preko toga. Kao glumac ne smete tome da pridajete toliku pažnju. Meni je jednako neprijatno da snimam takve scene i da nekoga maltretiram ili, ne daj bože, ubijam. Sve to zahteva određeni psihološki proces.

U takvim scenama do izraza dolazi i fizički izgled. Koliko često trenirate?

- Napravio sam veliku pauzu, skoro pet meseci nisam ušao u teretanu, ali se uskoro vraćam treninzima. Ishrana je ključna stvar. Trudim se da se hranim što zdravije i zahvaljujući tome “konzervirao” sam sebe, tako da će mi biti dovoljno nekoliko nedelja da se vratim u formu.

Prija li vam epitet seks-simbola koji vam pripisuju?

- Ja se svojim telom bavim isključivo iz dva razloga, jedan je zdravlje, a drugi posao. Za to što u finalu sve izgleda tako kako izgleda zaslužni su moji majka i otac, to jest njihovi geni. Protiv takvih titula se ne može. Lepo je, naravno, i imponuje, ali mi nije nešto bitno u životu.

Koliko su za umetnika važne disiplina i posvećenost zdravom životu?

- Disciplina je potrebna, ali sve je pitanje mere. Mislim da se u mom poslu ljudi previše oslanjaju na talenat i malo rade na nekoj, da kažem, dugovečnosti. Naš posao je ipak maraton, a ne sprint, i smatram da bi trebalo raditi na sebi radi dugoročnih rezultata. Razumem kolege kojima zahvaljujući talentu koji poseduju sve što ide uz ovaj posao dolazi lako, ali ja sam više radnik. Volim da zaslužim ono što dobijem.

Čemu ste posvećeni kada nemate poslovnih obaveza?

- Volim da odem u teretanu, da čitam, gledam filmove i kuvam. Ako se bavite svojim zdravljem i izgledom, morate da vodite računa o ishrani i trebalo bi da znate da kuvate. Moj otac je celog života tragao za zdravim stvarima, a ja, što sam stariji, sve više radim isto.

Kako doživljavate svoje četrdesete godine?

- Subjektivni osećaj je kao da imam dvadeset sedam. Ali, tako se osećam fizički, ne mentalno. Indijana Džons kaže: “Nije do kilometraže, već do godine proizvodnje”.

Odajete utisak savršeno odmerene osobe, koja u svakom trenutku kontroliše situaciju. Kako se snalazite u nepredviđenim okolnostima?

- Zavisi. Mene dosta stvari iritira, ali se trudim da u tom trenutku izliv besa bude verbalan i da ga plasiram što dalje, ali u prazan prostor, ne prema drugoj osobi. Naučio sam da kanališem emocije, ne zadržavam ništa u sebi. Svako ima svoj način samokontrole, niko ne može da bude odmeren dvadeset četiri sata sedam dana u nedelji. Trudim se da nađem balans, jer je to protivno mom temperamentu. Posao me je naučio da spustim loptu i da se fokusiram. Kada sretnem ljude sa Akademije, kažu mi da sam potpuno drugačiji u odnosu na vreme kada smo studirali. Tada nisam bio osoba, već jedna kugla energije. Sada je to neki oblik, vrlo konkretan i jasan, ali se ne trudim da ga pokazujem svetu. U mojim intervjuima to se pokaže dva do pet posto, najviše deset, u zavisnosti od pitanja, ali to je maksimalno koliko sam spreman da otkrijem.

Smatrate li sebe srećnim čovekom i čime merite to osećanje?

- Recimo da mogu da budem zadovoljan u skoro svim segmentima života. Meni je suštinski bitan stalan rad na sebi i napredak. Svi smo u život krenuli sa drugačije startne pozicije i nemamo isti cilj, ali napredak je, prema mom mišljenju, ključni parametar. Kada radite na sebi, nemate razloga da budete nezadovoljni, što ja svakako nisam.

Prija li vam popularnost?

- To je deo našeg posla sa kojim se treba nositi mudro. Moramo da imamo razumevanja za svoju publiku, za sve ljude koji prate ono što radimo. Ja bih kolegama na fakultetu održao nekoliko časova na temu kako se baviti drugim ljudskim bićima. Međutim, nisam siguran da bih se ovako nosio sa popularnošću da sam je doživeo pre dvadeset godina.

Ulazimo u finiš godine. Kako ćete provesti najluđu noć, u kafani, kod kuće ili na nekom putovanju?

- Praznici su vreme za porodicu i trebalo bi ga, pre svega, kvalitetno provesti. Bar mi jedino tako umemo da ih obeležavamo. Trudimo se da otputujemo negde porodično, ali najčešće ostanemo kod kuće. I tako je najbolje. Ne treba ništa planirati, najlepše je kada iznenadimo sami sebe.

Deana Đukić Mirko Tabašević