Goran Bogdan: Neprijatno mi je kad se priča o meni, samo radim posao za koji sam se školovao

Goran Bogdan: Neprijatno mi je kad se priča o meni, samo radim posao za koji sam se školovao

Autor: | 09/11/2017

0

Hrvatski glumac Goran Bogdan poslednjih godina sve prisutniji je i na ovdašnjoj sceni, a simpatije i naklonost publike koju je već stekao bez sumnje će uvećati i zahvaljujući ulozi u seriji “Senke nad Balkanom”, koja je izazvala ogromno interesovanje javnosti. Šarmantan, ljubazan i skroman – utisak je koji Goran Bogdan ostavlja na prvi pogled, dok se tokom razgovora sa njim neminovno nameće zaključak da ga posao kojim se bavi čini neizmerno srećnim.

Srećemo vas u Beogradu. Postoji li poseban povod vašeg dolaska?

–U Beogradu sam zbog promocije serije “Senke nad Balkanom”, ali istini za volju moram reći i to da poslednjih šest godina toliko često dolazim da sam postao skoro pa domaći. Juče, dok mi je avion sletao, osetio sam nostalgiju povratka kući. Već sam naučio ulice po gradu, znam gde mogu da nađem parking mesto... Malo je reći da me je Beograd divno prihvatio. To je grad za koji me vežu samo lepe emocije.

Osim “Senki nad Balkanom” u Srbiji ste snimili više projekata i – pretpostavljam - stekli brojna prijateljstva koja su razlog više da se radujete dolasku.

–Stekao sam prijatelje za ceo život, pa i kumove. Geografija i međe ne određuju sadržaj mog života, već ljudi. Zanimljivo je da sam sa nekim glumcima iz Srbije više radio nego sa pojedinim kolegama iz Hrvatske. Slobodno mogu reći da u Beogradu imam svoju “ekipu”. Marko Janketić, Nikola Rakoćević, Sergej, Đuričko, Bjela, Viktor, Jezda, Andrija Kuzmanović samo su neki od ljudi koji čine moj krug prijatelja, na koji sam jako ponosan.

U Beogradu je u toku sajam knjiga, a kažu da ste pasionirani čitalac. Hoćete li imati vremena da posetite tu manifestaciju i obnovite kućnu biblioteku?

–U Zagrebu su knjige tri puta skuplje nego u Beogradu - moram malo da pokudim moje Hrvate, pa je Beogradski sajam knjiga poslednje četiri godine moja Meka i Medina. Kad uđem na sajam “izgubim glavu”, a bogami i potrošim sestrinu školarinu. Bez sedamdeset naslova se ne vraćam kući. Budući da i Sergej Trifunović gaji podjedanko veliku ljubav prema knjigama, na sajam idemo u tandemu.

U seriji “Senke nad Balkanom” igrate istorijsku ličnost, Mustafu Golubića. Da li za glumca veći izazov kada glumi čoveka koji je zaista postojao?

–Mustafa Golubić je fascinantan lik, balkanski Hamlet. Taj čovek je imao toliko zanimljiv životni put da zaslužuje da mu se posveti film. Što se tiče zanatskog dela posla, bitan faktor za kreiranje lika je glumčeva mašta – čak i kad je uloga jasno definisana scenariom, a ja se uvek trudim da dođem do još nekog podatka, pročitam nešto za svoju dušu.

Po čemu ćete pamtiti snimanje?

–Na snimanju je vladala toliko dobra energija i tako veliki entuzijazam da sam imao utisak da se vraćaju zlatni dani jugoslovenske kinematografije. Svi smo slušali priče o Bati, Gagi Nikoliću, Ljubiši... Bjela je svojim poštenim pristupom radu, začinjenim dozom kreativnog ludila i dečačke spremnosti da se igra, stvorio duh zajedništva i osećaja da radimo nešto zbilja vredno. Ne mogu ostati imun na to. Odgovornošću vraćam poverenje. Ljubavlju uzvraćam ljubav.

Ostvarili ste zapaženu ulogu u trećoj sezoni američke hit-serije “Fargo”. Kako se otvaraju vrata Holivuda?

–Iskreno, nemam pojma. Ne znam čak ni da li sam otvorio ta vrata. Malo sam ih odškrinuo, to svakako. Nisam maštao da ću glumiti “preko okeana”, čak i da sam želeo da krenem tim putem ne bih znao šta konkretno da preduzmem. Imao sam tu sreću da me neki ljudi vide u filmu “Poslednji panteri”, a zatim je sve krenulo svojim tokom.

Kakva iskustva nosite iz “fabrike snova”?

–Pre svega, primetno je ogromno poštovanje prema glumcima. Radi se sa lakoćom. Svestan da se od mene dosta očekuje imao sam malo veću tremu, ali uživao sam u svakom danu snimanja.

Šta ste mislili kada ste izjavili: “Jedan sam od onih dosadnih štrebera koji stalno drže podignutu ruku u vazduhu.”?

–Nisam kao druga deca imao neke posebne taletne, niti sam bio naročito popularan. Nisam znao igrati fudbal, ne umem da pevam... Gluma je prvo u čemu sam se našao. Akademiju sam upisao ne tako davno, 2005. godine. Sve mi je još uvek nekako novo i uzbudljivo. Volim svoj posao, ali prema njemu gajim i poniznost. Svakoj ulozi se bezuslovno predajem. Čak i ako projekat nema sve predispozicije da bude savršen, na meni je da se potrudim da bude što bolji.

Pre nego što ste upisali Akademiju, stekli ste diplomu Ekonomskog fakulteta. Da li to znači da niste odmah bili sigurni da želite da budete glumac ili se niste usuđivali da izađete na prijemni?

–Ima i jednog i drugog. Potičem iz male sredine, prvu predstavu gledao sam kada sam sa sedamnaest godina iz rodnog Širokog Brijega došao u Zagreb da studiram. Na prvoj godini fakulteta učlanio sam se u jedno amatersko pozorište, u naredne tri godine igrao sam u sedam pozorišta, a u međuvremenu sam shvatio da je gluma jedino što me zanima.

Da li ste nekada radili kao ekonomista?

–Kad? Studirao sam sedam godina. (smeh)

Pomaže li vam poznavanje ekonomije da bolje raspolažete novcem?

–Kamo sreće da je tako.

Imate brojnu porodicu, tri brata i dve sestre koji su mlađi od vas. Da li je neko krenuo vašim stopama?

–Nije, iako svi u porodici imamo umetničku crtu. Moj deda je bio učitelj, roditelji su mi profesori. Dobri ljudi, meki i nežni. Moj odlazak u glumu i nije bio veliki iskorak. Imam privilegiju da radim posao koji me čini srećnim, i to svakome želim.

Spadate u grupu javnih ličnosti koje nerado pričaju o privatnom životu.

–Kad se tako kaže zvuči kao da sam neki mrzovoljan lik koji odbija da odgovara na pitanja novinara, a ja zapravo ne želim nikoga da “gnjavim”. Nekako mi je neprirodno da svetu delim svoje  preferencije, stavove i ukuse. Niti je to moj zadatak, niti svrha. Fotografisanje i davanje intervjua čine da se osećam pomalo neugodno. Neprijatno mi je kad se priča o Goranu Bogdanu, ne vidim tu  ništa zanimljivo. Ja sam glumac koji radi posao za koji se školovao. Goran Bogdan je nešto drugo.

Bio kako bilo, uz vaše ime neretko stoji i epitet “seks simbol”.

–Takve natpise ignorišem. To je nešto što ide mimo mene.

Priznajete da ste ranoranilac. Šta sve stane u jedan dug dan, koji počinje već u sedam sati?

–Ranije sam bio velika spavalica. Što sam stariji, trudim se da budem što bolja verzija samog sebe. Nekad u tome uspevam, nekad ne, ali borim se. Profesija kojom se bavim je specifična utoliko što nema određeni tempo. Ima perioda kada snimam po sedam meseci u kontinuitetu, pa naiđe period kad ništa ne radim. Knjige i filmovi su mi velika strast. Volim ljude, volim da izlazim. Kuvanje me smiruje, kao nekog pecanje.

Postoji li uloga koju čekate da vas pronađe?

–Ksenija Marinković, divna glumica, posavetovala me je da ne čekam određene uloge, već da od svake koju dobijem napravim ono što bih želeo.

Eva Čubrović Luka Šarac
Tagovi: goran bogdan