Boško Jakovljević: Čovek u zrelim godinama, koji drži do sebe, mora da postavi jasne granice

Boško Jakovljević: Čovek u zrelim godinama, koji drži do sebe, mora da postavi jasne granice

Autor: | 22/08/2017

0

Pre dve decenije televizija “Pink” emitovala je prvi “City”, zabavnu emisiju kratke forme koja je s vremenom postala šablon koji su brojne televizije, s manje ili više uspeha, pokušavale da slede, baš kao što su i mnogi mladići koji bi tim povodom stali pred kamere nastojali da oponašaju Boška Jakovljevića. Razmere popularnosti koju je prva voditeljska postava kultnog šou-biz magazina iskusila generacija koja ih je nasledila ne može ni da zamisli. Da Bošku slava nikada nije “udarila u glavu” potvrdiće svi koji ga poznaju od početka karijere, a složiće se i da su godine na njegovoj strani. Stečeno znanje i iskustvo omogućili su mu da uspešno balansira između medija i mode, i mada je uvek važio za zgodnog muškarca, izgleda da u ovom periodu života izgleda bolje nego ikad. Dan pre nego što je krenuo put Mikonosa, omiljene letnje destinacije, stigao je da sa nama proćaska uz prepodnevnu kafu. Na intervju je došao direktno sa bazena, gde, od kada je počeo talas visokih temperatura koje nam svima remete svakodnevni život, uživa od ranih jutarnjih sati.

Uprkos opravdanoj bojazni da ću ispasti nepristojna, na početku razgovora moram da vas pitam koji rođendan ste proslavili u junu?

- Na “Vikipediji” piše da sam rođen 1968. godine i da mi je otac poznati maneken Moma Jakovljević. Ne znam da li je Moma upoznat sa tim podatkom, mene je nedavno drug obavestio o tome. Pripadam generaciji koju su internet i “Fejsbuk” zatekli, pa nisam baš siguran kome treba javiti da to ispravi. U svakom slučaju Moma mi nije otac, a ja sam rođen 1969. godine, pa vi sad računajte koliko sam godina napunio. Ne razmišljam previše o tome, mada mi je simpatično što sam za dve godine od “poželjnog gradskog mladića” postao “stari gradski šmeker”. I tako pišu.

Pitam vas za godine iz prostog razloga što će fotografije koje prate ovaj intervju mnoge devojke podstaći da jačem polu kažu: “Vidi u kakvoj je Boško formi, a stariji je od tebe”.

- Svako artikuliše život onako kako mu odgovara. Nemam problem s tim da čovek ima stomak i da nije u fit formi, pod uslovom da se na njegovom licu vidi životna radost i da je srećan u svojoj koži. To mi je skroz fenomenalno.

Boško Jakovljević: Ne razmišljam o životu jer moram da ga živim

Da li ste sa godinama uvek bili na “ti” ili je bilo i perioda preispitivanja?

- Mislim da nema mladog čoveka koji dvadesete nije dočekao uz komentar: “Jao, kad pre?!” U srednjim tridesetim shvatite da više nikada nećete izgledati kao da vam je dvadeset jedna. Bez ikakve traume, možda čak i s radošću, u ovom životnom dobu polako se ratosiljavam svega suvišnog što je pratilo dosadašnji autfit i počinjem da gradim novi, prikladan godinama koje imam.

Često se dešava da muškarci posle četrdeste odluče da menjaju život iz korena, pa se ponovo zainteresuju za noćne izlaske, “presele se” u teretanu, kupuju novu garderobu... Vi ste se, izgleda, uvek držali parole sve u svoje vreme.

- Zapravo, vodio sam se devizom da bi sve trebalo raditi s merom, s tim što umerenost, po mom mišljenju, ne znači da nemaš poroke i mane, već da probaš sve što misliš da će tvom životu dati format koji želiš da ima, ne prelazeći granicu posle koje zadovoljstvo prerasta u problem. Celog života sam živeo punim plućima, prateći svoja interesovanja i mogućnosti, a određenih stvari bih se zasitio taman kada mi više ne bi, da tako kažem, priličile.

Godinama ste leta provodili sa društvom na grčkim ostrvima, ovih dana relaksirate se na beogradskim bazenima u ranim jutarnjim satima. Spada li i to u već pomenuto - sve u svoje vreme?

- Obožavam Grčku; njihovu muziku, kulturu, klimu. Na Mikonos odlazim godinama, pa će tako biti i ovog leta. Verovatno ću ići i sledeće godine, a onda možda i kažem “sad je dosta”. Inače, volim kad nađem “svoje” mesto, gde se osećam kao kod kuće. U periodu najveće popularnosti izbegavao sam da idem na bazen jer sam znao da će me svi zagledati. Istinski sam patio što ne mogu sebi da priuštim neka sitna zadovoljstva. Zato sada idem na bazen kad hoću i plivam koliko mi duša ište. Mogu samo da pretpostavim kako bi me svojevremeno zagledali da su me sretali na plivanju u sedam ujutru.

Da biste u to vreme bili na bazenu, morate da ustanete u šest sati, a to znači da ste u krevetu oko ponoći. Šta je sa noćnim izlascima?

- Na spavanje idem oko dva, ne treba mi mnogo sna. Valjda i to ide s godinama. Šalu na stranu, kažu da je bolest 21. veka “bolest propuštenih prilika”. Koliko puta vam se desilo da, gledajući na društvenim mrežama nečije slike iz provoda, pomislite: “Šteta, trebalo je da odem”. Toliko sam bio prisutan u noćnom životu Beograda da znam da su večeri za pamćenje retkost, a slike zbog kojih nekad nekome pozavidimo tek odraz trenutka. Nisam se odrekao izlazaka, naravno, ali sada su ređi i s povodom.

Neki ljudi nastoje da retke trenutke opuštanja provedu uz knjige, za koje nisu imali vremena tokom godine, drugi da sumiraju šta su uradili i prave planove za naredne dane. Vi?

- Najbolje poslovne ideje mi padnu na pamet dok plivam, šetam se kraj reke ili vozim bicikl. Tada u mislima kreiram, pravim nacrte, razmišljam o novim emisijama... Onda žurim kući da to pribeležim. Za kancelarijskim stolom bih bio totalno neproduktivan.

Da li ste bili skloni velikim rezovima i odlukama da će od sutra biti drugačije ili ste puštali da se stvari odvijaju spontano?

- Bliža mi je ova druga opcija.

Budući da se dugo poznajemo, uzeću slobodu da konstatujem da ste i u vreme najveće popularnosti, baš kao i danas, bili ljubazni, predusretljivi, kolegijalni... Uspeli ste da ostanete s obe noge na zemlji iako ste, objektivno, bili istinska zvezda.

- Uređivao sam i vodio čak četrnaest emisija. Ako biste napravili anketu, ljudi bi vam, u skladu sa svojim afinitetima, rekli da je ova ili ona emisija bila više ili manje gledana. Činjenice govore da su samo dve bile osrednje rangirane, ostale su imale rekordnu gledanost. Imao sam tu sreću ili nesreću da je uz svaki projekat išao i određeni problem koji mi, uprkos velikoj popularnosti, nije dao da “uzletim”. Osim toga, ja sam i pre televizijske popularnosti živeo lepo i kvalitetno. I najvažnije od svega, kućno vaspitanje mi nije dozvoljavalo da se “uzvezdim”.

https://www.hellomagazin.rs/domace-vesti/bosko-jakovljevic-je-dalje-zgodan-godine-mu-ne-mogu-nista/

Da li vas je lepo vaspitanje sputavalo? Koliko puta ste prećutali svoje mišljenje jer ste smatrali da vam ne priliči da se raspravljate?

- Mnogo puta sam zadržao mišljenje za sebe, iz dva razloga. Prvo, nisam želeo da vodim razgovor na nekom prizemnom nivou, što bi bilo neminovno u određenim okolnostima. Drugo, trudio sam se da zaštitim porodicu, da je poštedim eventualnih neprijatnosti na ulici zbog nekog mog ličnog sukoba. Moram da priznam da me je mučilo što nisam svaki put odreagovao kako sam zaista želeo, ali iz ove perspektive znam da sam postupio pravilno kada sam dao šansu boljoj verziji sebe.

Mnogi momci pokušavali su da idu vašim putem, često su vas oponašali u načinu govora, oblačenju ili gestikulaciji, što ni danas nije retkost, ali su ostali u vašoj senci. Šta im je nedostajalo da postanu “Boško posle Boška”?

- Ja sam u “City” ušao kao zreo čovek, sa dvadeset šest godina. Do tada sam obišao sve gradske institucije kulture, znao odlično sva mesta za izlaske, upoznao mnoge znane i manje znane ljude. Iako sam svaku emisiju odradio maksimalno profesionalno, voditeljstvo sam više doživljavao kao hobi nego kao biznis. Za mene je posao bila i prilika da slušam dobru muziku, putujem, družim se sa zanimljivim ljudima... I da se blesavim. U svemu sam pokušavao da nađem bar zrno kvaliteta, koje ću predstaviti publici. Ljudi koji danas rade na televiziji su, da tako kažem, “ukalupljeni”, slede isti tok, a da biste imali objektivan uvid u bilo koju temu, potrebna je širina.

Ispašće da vas previše hvalim, ali činjenica je da ste među retkima koji znaju meru stvari. Nema vas pred kamerama onoliko koliko biste mogli da budete.

- Znam da stavim tačku i ne ustručavam se da to učinim, čak i kada nisam siguran da li ću dobiti novu mogućnost da radim nešto u istom rangu. Najbolje emisije kreirao sam kada sam se kretao u okruženju kojim sam se tematski bavio. Zamislite da sada pričam pred kamerama o noćnom životu na splavovima. Ne ide. Čovek u zrelim godinama, koji drži do sebe, mora da postavi jasne granice. Na “Ženskoj” televiziji radim emisije koje su po mojoj meri, sa sagovornicima razgovaram kao što bismo pričali i da nema kamera. Velika je šansa da ćete me od jeseni gledati i na “Pinku”, u nekom novom formatu. Dosadašnjim radom sebi sam omogućio luksuz da biram šta ću da radim i na koji način.

Svih ovih godina uspešno balansirate između televizije i mode. U kom pravcu će se razvijati vaša buduća profesionalna interesovanja?

- U pravcu biznisa. Da ne budem pogrešno shvaćen, nisam materijalista, ali ako mogu da unovčim znanje i iskustvo, zašto da ne. Došlo je vreme da na posao gledam drugim očima.

U krugu vama najbližih prijatelja je i doktorka Nevenka Dokmanović, specijalista za estetsku dermatologiju. Moram da vas pitam da li ste radili neki ozbiljniji tretman?

- Hteo sam, ali Nevenka neće ni da čuje za to. Nije pristalica radikalnih intervencija kod muškaraca. Smatra da dobra i kvalitetna nega može mnogo da pomogne, ali ja nemam naviku da koristim kreme. Strašno me nerviraju moji podočnjaci, ali jedino za šta sam uspeo da se izborim je vitaminski tretman. Bore na licu nikada ne bih korigovao, ne samo što mi ne smetaju, nego mislim da govore o karakteru čoveka. Inače, mnogo je onih koji su promenili lični opis i to mi se nimalo ne sviđa. Da se vratimo na početak priče, čovek mora da nauči da živi u skladu sa svojim godinama.

Šta vam zameraju oni koji vas najbolje poznaju?

- Malo toga jer sam ja kao otvorena knjiga. Kad me neko ne zanima, trudim se da se diskretno distanciram. Ako nekoga pustim u svoj život, na mene uvek može da računa. Strašno se naljutim kad mi se neko ne javi na telefon a znam da je mogao.

U jednom intervjuu ste rekli: “Sebi sam dao za pravo da živim na način koji ne mora svima da se dopada.” Treba li mnogo hrabrosti za takvu odluku?

- Treba. Nikada sebe nisam kažnjavao svesno propuštajući nešto što me je u određenom trenutku privlačilo i što je bilo u redu da sebi dopustim. Ako poštuješ norme lepog ponašanja i kućno vaspitanje, nećeš preterati. Umetnost je naći meru.

U današnje vreme, kad svi za nečim žude, vi pomirljivo konstatujete da ste zahvalni životu za sve što vam je doneo.

- Nemojte misliti da sumnjam da bi mi bilo dobro u Njujorku ili da ne bih voleo da živim u Atini, u stanu sa bazenom. Ako se desi, odlično, ali tu sam gde sam. Zadovoljan sam onim što sam postigao, zadovoljan sam statusom svoje porodice, srećan sam što su svi zdravi. Često se prisetim ljudi koje sam upoznao kroz serijal “Plesom do snova”. Svi oni su imali ozbiljne zdravstvene probleme, ali i osmeh na licu i volju da žive. Na šta bi ličilo da ja imam neku zamerku?!

Eva Čubrović Dejan Milićević

Pročitajte još

Najnovije vesti