Aleksandra Radović: Verujem da su deca anđeli, ona ispravljaju tvoje greške

Aleksandra Radović: Verujem da su deca anđeli, ona ispravljaju tvoje greške

Autor: | 16/05/2017

0

 

 

Aleksandra Radović nije otvorena knjiga, ali se u njenim pesmama može pročitati sve zbog čega njene reči često nisu naglas izgovorene, ni život ogoljen, baš kao ni so u moru. Za mnoge enigma, za neke arogantna zvezda, za većinu obična žena izvanrednog glasa. Publika nema potrebu da kopa po njenim godinama tražeći nešto što ne postoji. Za one koji imaju, davno je na lice stavila domino, koji je ćerka Nina pretvorila u osmeh, oslobodivši tako njenu suštinsku emociju, lišenu okova izolacije od medija, ljudi i same sebe. Tuga jeste partitura njenog života, prirode i muzike, njena datost bez koje ne bi bila to što jeste. Prepušta joj se potpuno, verujući da se ljubav, uprkos malim pehovima, ne može istrošiti. Zato zna zašto je ponekad važno reći živeo kraj. U iskrenoj ispovesti magazinu „Hello!“ otvara kapije svog carstva u koje će na koncertu u Centru „Sava“, 17. maja, povesti i one koji vole njen rad. Tada neće nositi lažnu krunu koju prezire, već žezlo svoje muzike zbog koje, ma šta ko mislio, govorio i pisao, za njom uvek ostaju svetla.

Iza vas je skoro petnaest godina karijere, medijska i muzička scena su danas mnogo drugačije. Koliko je teško prilagoditi se?

- Suštinski se nije desila velika promena. Očekivala sam da će pop muzika doživeti ekspanziju, ali se to nije dogodilo. Ja sam uprkos svemu radila, uvek davala svoj maksimum i, na kraju, bitno je da su srca puna i meni i publici. Najvažnije mi je to da nisam odstupila od muzike koju volim da pevam, komponujem i pišem, i što uvek mogu da slušam svoje pesme, da kao običan slušalac u njima pronalazim neke stvari koje me podižu, teše ili ohrabruju. Imam vernu publiku koja oseća to isto.

Kako opisujete vaše carstvo tuge i da li u njemu vladate ili ste podanik?

- Postoji trenutak kada poželiš da, ako ne svi, bar određeni ljudi mogu da zavire u tvoje srce i unutrašnjost tvoje duše. Često u poslednje vreme razmišljam o tome jer sam gotovo oduvek doživljavana drugačije od onoga što jesam. Kada sam bila najotvorenija i u potpunosti ispunjena ljubavlju i pozitivnim emocijama, smatrali su da sam hladna. Kada sam pokušavala da zaštitim svoje i dostojanstvo svojih bližnjih, etiketirana sam kao odbojna i arogantna. Unutrašnjost često može biti potpuno drugačija od spoljašnjosti, tako da je moje carstvo tuge veoma kompleksno. Kada je o muzici reč, ona je pečat na ovih petnaest godina nedešavanja ničega. Jer, kad čovek toliko dugo radi ono što voli i u šta veruje, a ne odmakne mnogo, ne svojom krivicom, to zna da rastuži.

https://www.hellomagazin.rs/domace-vesti/aleksandra-radovic-zena-kad-postane-majka-dobije-neku-nadljudsku-snagu/

Da li to carstvo predstavlja beg ili lek?

- Meni je muzika uvek lek i svojevrsna terapija. Svako od nas na različite načine ispoljava ono što ga muči. Ljudi u direktnom razgovoru sa mnom ne mogu da primete da li osećam tugu, jer po svojoj prirodi to ne umem da izrazim rečima. Međutim, kroz muziku veoma lako komuniciram i sve što treba da se kaže i zna o meni otpevano je u mojim pesmama koje su govor moje duše. To sam ja, to je moja suština. Sve ostalo može i ne mora biti.

Da li je govor vaše duše i bol koja se oseća u skoro svim pesmama? Odakle ona izvire i jeste li je prihvatili kao neraskidivi deo vašeg senzibiliteta?

- Iz mog srca. I to nije lažna, već istinita bol. Smatram da mi je Bog dao ulogu da dodirujem tuđa srca i da svojim osećanjima iskazanim kroz pesme na neki način lečim ljude. Čovek mora da prihvati da ne može da ima sve i da privatni život može da bude veoma težak. U većini slučajeva se to umetnicima i dešava. Onda utehu i put pronalaze u svom daru, tešeći tako i druge ljude.

Jeste li u svom carstvu samotnjak i koliko ta osobina oslikava vašu ličnost i vaš život?

- To je pitanje koje stalno sebi postavljam i ne nalazim pravi odgovor. Postoje moje samoće, dubine i daljine, oduvek su u meni, ali je ljudima teško da ih sagledaju i razumeju zato što neće da se udubljuju. Niko danas ne želi da pronikne u nečiji karakter, prirodu i dušu. Sve se svodi na površne razgovore i zabavu. Čovek treba da uloži napor i mnogo ljubavi da bi razumeo drugog i dopro do skrivenih delova njegovog bića, ali u vremenu u kome živimo to nije realno očekivati. Znam samo da u svakom ćošku mog carstva tuge postoji neko lice koje me ne ostavlja samu.

Šta je protivteža tom carstvu, što je možda zamagljeno setom i distancom koju imate? Šta donosi miran san, optimizam i osmeh?

- Na prvom mestu majčinstvo. Dok sam bila mlađa mislila sam da preteruju žene koje stalno pričaju da je majčinstvo nešto posebno. Međutim, sada vidim da se taj osećaj ne može prepričati, kao ni spremnost da za sreću deteta učinite bukvalno sve. Razgovori sa detetom, zagrljaji, uživanje u njegovom odrastanju i nekim divnim stvarima koje radite zajedno smisao su života. S druge strane, muzika, ma koliko bila moja tuga, toliko je i moja radost, a veliko zadovoljstvo mi pričinjava i pedagogija, koja je moja velika ljubav.

Postoji li nešto što ljudi nikako ne uspevaju da pročitaju između redova u vašim pesmama, rečima i očima?

- Svako polazi od sebe i onoga što nosi u srcu. Ako nekoga karakteriše hladnoća, on će je prepoznati ili je pripisati drugome, dok onaj koji svuda vidi ljubav i dobrotu, kroz takvu prizmu gleda na svet. Ja sam vrlo zatvorena osoba i mislim da nema potrebe da sebe objašnjavam, što ne znači da duboko ne proživljavam sve što mi se dešava. Imam svojih uspona i padova, kao i svaki čovek. Poslednjih godinu dana se maltene svakodnevno nešto pisalo, svakog dana je neko nešto novo lagao, izmišljao, dodavao mi različite epitete i stavljao me na kojekakve stubove srama. Niti želim, niti mogu da se borim sa tim. Živim kako živim, znam ko sam i čvrsto stojim na zemlji. Ljudi koji me znaju decenijama vide da se nisam promenila, ostali mogu da pričaju šta hoće.

Koliko ste i sami zaslužni za takva mišljenja? Zašto niste dozvolili da vas ljudi upoznaju na pravi način, već vas doživljavaju kao hladnu i nepristupačnu osobu?

- Ima moje zasluge u tome i ja je ne poričem. Po prirodi sam veoma emotivna, ali i stidljiva, i to ne mogu da promenim. Odmalena sam takva. Međutim, kada kročiš na estradu, odjednom si u zverinjaku u kome dobrota nailazi na neodobravanje i na sistematsko uništavanje. Da bi se čovek izborio i opstao, mora u jednom trenutku da podigne zid. Ja pamtim kada se to desilo i od tog trenutka se i stvorila takva slika o meni.

Čime se ruši ta fama? Da li pesmama kao što su vaše ili iskrenom ispovešću kao što je ova?

- Ljudi koji vas doživljavaju kao što ste malopre pomenuli to žele. Možeš biti ne znam koliko dobar i činiti mnogo dobrih dela, oni će uvek reći da si to uradio u svrhu sopstvene promocije i marketinga. Postoji priča o siromašnom čoveku koji je došao kod nekog bogataša i zamolio ga za malo hrane. Ovaj je iz korpe za smeće izvadio neke ostatke i dao mu. Čovek se nasmešio, uzeo ih i odneo. Vratio se posle nekoliko dana sa buketom poljskog cveća. “Zašto mi to daješ?” pitao ga je bogataš, “ja sam tebi dao otpatke, a ti meni cveće”. “Svako daje ono što ima u duši”, rekao je. Mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje.

Ima u vašoj pojavi, stavu i muzici nečeg tamnog i tajanstvenog. Jeste li osvestili to u sebi i kako to opisujete?

- Ne radim to namerno i ne ostavljam svesno takav utisak. Svako u sebi nosi neko ozbiljno parče života i život svakoga predstavlja drugačije, u zavisnosti od toga kakvi su mu ožiljci i rane. Tako verovatno i zrači. Ja se u tom smislu ne razlikujem od drugih.

Da li svoje rane nosite kao tuđe stvari?

- Pokušavam da ih što manje osećam. Da što manje grebu.

Šta je uslovilo da, upkos svemu, ne izgubite sebe i toplinu, da ne ogrubite i postanete prazni, lišeni svake emocije, ma koliko ona bila skrivena?

- Stalno govorim sebi da je sve što mi se dešava, i lepo i ružno, iskušenje kroz koje se vide moja stabilnost ili moj nemir. Nikada ne treba poleteti. Uvek sam pored sebe imala ljude koji su mi iskreno govorili kakva sam, i koji su mi, ako bi se desila neka promena u mom ponašanju, ukazivali na to i vraćali me. I ono što je jako bitno, naučila sam da nikome ništa ne zameram. Zato, možda, nisam ogrubela. Iako verovatno mnogi neće poverovati, ali, što kažu, Bog zna da je ovo istina, ali ja zaista nikome od ljudi koji su mi nešto nažao učinili ne želim loše. Ni onima koji su me oklevetali, ni onima koji su izmišljali priče o meni i etiketirali me kao ovakvu ili onakvu. Želim da shvate da time samo sebi čine zlo i da probaju da se promene. Kada čovek počne pozitivno da razmišlja, prestaje da se fokusira na loše stvari, već na dobre ljude i dobre misli.

https://www.hellomagazin.rs/domace-vesti/aleksandra-radovic-zeli-duet-sa-colom-on-mi-je-neostvarena-zelja/

Koliko vam posvećenost veri donosi spokoj i pomaže da realno sagledate svoje mane, pogrešne korake i odluke?

- Vera mi mnogo pomaže u težnji ka ličnim promenama koje želim da postignem. Da nikome ništa ne zameram i da nikoga ne osuđujem. Svi grešimo, svi imamo stvari zbog kojih smo više ili manje srećni i ljude o koje smo se ogrešili. Ljudski je pogrešiti i zamoliti za oproštaj. Tako skidate teret sa srca, bez obzira da li dobijate taj oprost. Na taj način se oslobađam negativnih emocija. Na svađu ne moraš da odgovaraš svađom. Na loše reči o sebi ne moraš da uzvraćaš još gorim rečima jer više odzvanja tišina nego loša reč.

Jedina pesma koju ste napisali za novi album zove se “Neka me osude svi”, u kojoj kažete “bacite kamen vi, bezgrešni ljudi”. Šta time poručujete i da li na bačen kamen uzvraćate istom merom?

- Osuda je postala sastavni deo našeg života. Mi smo kao narod skloni da osuđujemo i da uvek tražimo opravdanje za sebe, a ne za drugog. Koliko puta čujemo: “Ovaj je ovakav, on je sa onom” ili “Ova je ovakva, ona je sa onim”. Živimo u začaranom krugu osuda. Čovek ne treba da se obazire na osude drugih i da ne osuđuje. To je poruka pesme. Trudim da koliko mogu svoje greške ispravim, da živim pošteno i da svoje dete naučim da tako živi. Bilo je mnogo kamenja. Nikada ne možeš da bude imun na te stvari, ali bitno je da ti ne bacaš i da izdržiš udarce. To je ta priča o osudi. Neka prvi baci kamen onaj koji je potpuno čist i bezgrešan. Sumnjam da takav postoji.

Šta je kamen spoticanja o koji se uvek sapletete?

- Prilično sam rigidna osoba, verovatno zbog te velike pažnje kojoj sam izložena kao javna ličnost i posla koji podrazumeva da neprestano vodim računa o svom ponašanju, govoru, o onome što pevam i radim. S vremenom je došlo do mog zatvaranja. Zameram sebi što se u odnosu sa ljudima još nisam opustila ni približno onoliko koliko bi htela, ali verujem da, kada neko jako želi da se promeni, u tome mora da uspe.

Da li je ćutanje iz pesme vaša odbrana i u privatnom životu?

- Jeste, iako mi je danas žao što sam zbog nekih meni veoma važnih stvari u određenom periodu života ćutala, jer je i to uslovilo određenu karakterizaciju koja nema veze sa istinom. Neki ljudi, tačnije neke žene, su me oklevetale. To je najispravnija reč. Ja sam vaspitana tako da znam šta je čije i da nikada ne poželim tuđe. Pod tim podrazumevam sve, a posebno pravo pripadnosti nekome. Moji roditelji su u divnom braku punih pedeset godina, za razliku od onoga što novine pišu, i za mene je to primer koji se ne dovodi u pitanje. Ono što je nečije ne može da pripada meni. Toga sam se uvek držala kada je reč o ljudima do kojih mi je stalo. Kajem se što sam ćutala, ali mnogo vremena je prošlo i više ne bi imalo smisla da bilo šta govorim, iako me neistine i laži o meni još bole. Ali, istina jednog dana uvek dođe po svoje.

Ako i stih “oduvek glavom kroz zid, pravo u bol” prenesemo na vašu ličnost, šta ćemo saznati o vama? Jesu li to prkos i inat?

- Bilo ih je dok sam bila mlađa. Verujte mi da su davno umrli. Ovde je reč o mojoj borbi za istinu, za ljubav, za sve ono što osećam u duši. Kroz život idem srcem, to ume da bude veliki problem, ali nisam od onih koji se foliraju, ne umem to da radim, kao što ne umem da se bavim ovim poslom iz koristi. Tome učim i decu u školi. Mnogo puta lupiš glavom o zid, pa staneš i kažeš: “Čekaj malo! Možda bi neke stvari trebalo da menjam”. Zamislim se. Onda tu nastaje ili promena ili potpuna propast jednog čoveka. Ili podigneš onaj zid o kome smo pričali, ili ostaneš u svom mraku.

Zašto je važno da u životu naučimo da kažemo živeo kraj?

- Zato što je nekada kraj dobar. U određenom trenutku rastanak sa osobom koju volimo izgleda nam kao kraj sveta, a može se ispostaviti da bismo, da smo ostali zajedno, doživeli mnogo gore situacije i imali mnogo veće posledice nego to što smo se razišli. Kad se dvoje odraslih rastaju, važno je da ostanu prijatelji, da uvek mogu da se jave jedno drugom i da nemaju loše emocije kada se sretnu. Ljubav bude i prođe, ali poštovanje uvek mora da ostane. Živeo kraj je način na koji se dvoje ljudi razilaze u uzajamnom poštovanju i razumevanju, čuvajući lepu uspomenu na ljubav koju su nekada imali. Bitno je da naučimo da kažemo „živeo kraj“ jer se tako oslobađamo gorčine koja opterećuje dušu. Prosto treba pustiti. Ljudi koji te zaslužuju uvek će biti tu, oni koji nisu vredni tebe ili tvoje ljubavi ne bi trebalo da budu deo tvog života. Prava osoba je ona koja te prihvata sa svim vrlinama i manama i ima dovoljno zrelosti da kaže: „Ja te volim onakvu kakva jesi, svestan toga da sa tobom mogu da imam mnogo divnih, ali i teških trenutaka“. Svi koji traže da se u potpunosti promeniš, jer žele da te prilagode sebi ne bi li voleli sliku sebe u tebi, nisu ljudi koji bi trebalo da budu u tvom životu.

Kada sve ostavite po strani i uzmete za ruku svoje dete u kakvo carstvo odlazite?

- U čisto, dečje carstvo puno bezuslovne ljubavi. Znate onaj osećaj kad se topite u toj maloj ruci i iskrenom zagrljaju. Volim da se igram sa decom i da se ponašam kao dete, što verovatno niko za mene ne bi rekao. Uživam da se do besvesti glupiram sa njima i verovatno me iz tog razloga deca vole. Verujem da su ona, na neki način, i merilo toga ko je kakva osoba jer ih ne možeš slagati.

Na koji način je, u skladu sa tim, vaša ćerka merilo vaše ličnosti?

- Mene je dete zaista potpuno promenilo, ma koliko to zvučalo kao floskula. Ranije sam prema sebi bila preterano stroga, a ona je u meni probudila neku blagost. Neverovatno je koliko sve duboko oseća i koliko je intuitivna. Ja zaista verujem u izreku da su deca anđeli. Ona bukvalno ispravljaju tvoje greške. Ako ih slušaš i pratiš znake, možeš sebe da koriguješ i postaneš bolji čovek u svakom smislu. Mene Nina svakog dana uči nečemu. Recimo, kaže mi: „Nemoj da se ljutiš, na kraju ćeš ipak morati da se odljutiš. Zašto bi se onda ljutila?“ I to je stvarno istina. Onda probaš da se promeniš i da na drugačiji način posmatraš i prihvataš stvari. Kada sam odlučila da se neću otvarati ni prema kome, skoro potpuno sam se izolovala. Ona je probila taj štit. Vratila mi je iskrenost i toplinu u odnos sa ljudima, koje sam imala u detinjstvu, a koje sam maltene prestala da pokazujem.

Kada razmaknemo sve zavese o kojima smo pričali, karijeru, popularnost, tuđa mišljenja, promene, koliko ste iza svega samo obična žena?

Potpuno. Moj život se razlikuje samo po tome što kao javna ličnost mnogo putujem i odsustvujem od kuće, ali sam apsolutno jednostavna žena koja živi svoj život, suštinski mama kao svaka druga, prijatelj ili saradnik kao svaki drugi. Imam ista stanja sreće i tuge, smenjivanja dobrog i lošeg raspoloženja i perioda nežnosti i mirnoće sa trenucima ljutnje koje pokušavam da korigujem.

Osećate li da ste kompletna ličnost u svakom smislu ili ipak nešto nedostaje? Koliko u sebi nosite mir, sreću i zadovoljstvo?

- Srećna sam jer mi je Bog podario dete i što radim posao koji volim. Ima mnogo stvari za koje bih volela da su bolje i drugačije, sa nekim ljudima bih želela da imam kvalitetniji odnos, zbog nekih prijateljstava mi je žao što su prekinuta, ali naučila sam da budem zahvalna na onome što imam. I dobro i loše u životu je dragoceno iskustvo. Kad čovek to prihvati, lakše prevazilazi životne, poslovne ili ljubavne probleme. S tim sam se pomirila i živim u trenutku. Sreću čine male stvari i trudim se da ih pronalazim na dnevnom nivou. Mislim da je najveća radost u davanju drugima i da je ljubav jedina stvar koja se množi davanjem, jedina stvar koja se ne troši.

Dejan Ćirić Mirko Tabašević