Dženan Lončarević: Niko nije znao da sam morao osmehom da prikrijem ogromnu, neizdrživu bol

Dženan Lončarević: Niko nije znao da sam morao osmehom da prikrijem ogromnu, neizdrživu bol

Autor: | 08/05/2017

0

Život i karijera Dženana Lončarevića mogu da se opišu kao šahovsko polje na kome i bele i crne figure u svojoj borbi gotovo podjednako čine ono što se zove istina. Potezi koje je do sada vukao belim figurama doneli su mu ozbiljnu karijeru, kvalitetne pesme, veliku popularnost i status jednog od najboljih i najtraženijih pevača u regionu. Život ga je svojim crnim konjanicima često stavljao u šah-mat poziciju, zadajući mu najteže gubitke, ali ga nije pobedio, ni promenio. Nije postao pion sudbine, trendova, estrade i tuđeg mišljenja.

Retko se eksponira u medijima, još ređe govori o sebi, ali zato svojom gitarom i pesmama prenosi najdublje emocije, koje u iskrenom intervjuu za magazin "Hello!" prvi put pretače u reči. U susret velikom koncertu na stadionu „Tašmajdan“, 27. maja, otkriva sve ono o svom životnom i profesionalnom putu za šta je do ovog trenutka važio stih iz njegove verovatno najpopularnije pesme „Nikome ni reč.“

Izgradili ste ime i karijeru na jedan nepretenciozan i specifičan način. Da li je vizija koju ste imali na početku ostvarena u potpunosti i koliko su stepenice ka uspehu u vašem slučaju bile teške?

- Odmalena sam naučio da pitam sve ono što ne znam i smatram da sam, kako od roditelja, tako i od menadžera, producenata i autora pesama sve naučio na pravi način. Nisam preskakao ni jedan jedini stepenik. Želeo sam da učim i nikada nisam pokušavao da budem pametniji od oca, majke ili od ljudi koji su u ovom poslu iskusniji od mene. Iako je to retkost, pokušao sam da budem od onih koji će karijeru graditi na osnovu muzike i dopustiti ljudima da me kroz nju upoznaju. Tako je i bilo. Svi su slušali nekog Dženana, a niko nije znao kako izgledam. Bezbroj puta sam bio u situaciji da ljudima zvoni telefon na zvuk moje pesme, a nemaju pojma da ja stojim pored njih. I dan-danas mi se to dešava i drago mi je zbog toga, jer mislim da je to jedini pravi put kojim treba doći do svog mesta pod estradnim nebom. Imao sam dobre uzore. Jedan od njih je Zdravko Čolić, koji nikada privatni život nije stavljao u prvi plan, i taj model sam i ja prisvojio.

Podrazumeva li danas takav model ipak teži način opstanka na muzičkoj sceni? Izgleda da se ni kao ličnost ni kao pevač ne uklapate u nova pravila igre?

- Kada sam počinjao, mislio sam da će ljude interesovati samo moja karijera. Prvih nekoliko godina dobijao sam vetar u leđa od novinara, kolega i publike, ali se u međuvremenu sve izokrenulo. Sada retko gde možeš da se pojaviš ako od sebe ne praviš senzaciju. Za mene je, u tom smislu, vezana varijanta: „Hajde da pozovemo Dženana da bude gost u emisiji. - Nije on zanimljiv, dosadan je, neće da priča o privatnom životu“ ili „Hajde da pozovemo Dženana da bude u žiriju. - Nije on pogodan, neće da se svađa ni sa kim.“ Danas definitivno možeš da budeš popularan samo ako pričaš o privatnom životu, ako plačeš, ako se smeješ bez razloga ili ako se skineš. Ja to ne želim, nikada nisam bio od onih koji se laktaju, koji zovu novinare da im slikaju rođendane, automobile i stanove. Idem svojim putem, jeste teško, ali želim da ostavim trag i to mi je najvažnije. Nema te popularnosti zbog koje bih sad počeo da se pojavljujem po nekim televizijama na kojima ću biti smešan, glup ili prost sedamnaest sekundi i tako izneverio sve što sam do sada uradio. To nikada sebi ne bih oprostio. Nadam se da ovo ludilo neće trajati dugo.

Da li su današnja merila uspeha za vas neuspeh i razočaranje i koliko to može da utiče na samopouzdanje nekoga ko je, kao vi, odabrao drugačiji put?

- Danas je osnovno pravilo uspeha stav koji se zove „ja, pa ja“ u svakom segmentu karijere i života. Osnovno vaspitanje gotovo da ne postoji. Preko noći svi postaju zvezde, a ne zna se zbog čega. Svi mogu da pevaju, da se pojavljuju u medijima, svi se laktaju, mnogo su popularni i važni. Izgleda da kod nas postoje nepisana pravila da moraju da se voze dobri automobili, nose dobri satovi i najbolja "Philipp Plein" garderoba sa išaranim glavama da bi bio neko i nešto. Svi su isti. Zna se kako su obučeni fudbaleri, kako pevači i pevačice, kako gastarbajteri i to je to. Ne prozivam nikoga, ali to više nema nikakve veze sa tim kako su muzička i javna scena izgledale pre nešto više od deset godina kada sam ja počinjao.

Koliko ste za tih deset godina spoznali tamnu stranu estradne medalje, u čemu najviše i da li je to možda usporilo vaše korake?

- Nikada nisam hteo da pričam o tome, ali sada ću reći neke stvari. Ja sam od svojih roditelja naučio da poštujem ljude i da će se tim poštovanjem drugih meni vratiti dobro. Tako se i danas ponašam. Međutim, nailazio sam na toliko izokrenute priče i mišljenja o meni i mom životu da nisam mogao sebi da dođem. Štipao sam se i šamarao da poverujem u ono što čujem i vidim. Mnogi nisu mogli da podnesu moj uspeh. S jedne strane, to razumem, svi smo sujetni, ja prvi. Dolaze nove generacije koje malo bolje rade, pa sedneš i razmišljaš da li u nečemu grešiš, ali nisam osoba koja bi ispričala neistinu ili pljuvala nekoga samo zato što je u datom trenutku uspešnija od mene. Mnogo puta sam doživeo velika razočaranja od kolega koji su me tapšali po ramenu, bili moji najbolji drugovi i dolazili na sve moje nastupe. Danas ih je ostalo vrlo malo. Takve stvari duboko zabole, ali čovek mora da ih prihvati kao sastavni deo ovog posla.

Da li vas je ona blistava strana te medalje u nekom periodu zaslepila i povela putem koji očigledno osuđujete u svakom smislu?

- Nikada nisam izgubio realnu sliku o sebi, ni otišao apsurdno u nešto što ne valja, da pomislim da sam glavni, da sam najbitniji. Međutim, dešavalo se da u periodima kada sam mogao da sviram i dva koncerta dnevno kažem: „Neću, ne mogu. Nema potrebe da toliko radim.“ Čak sam dolazio u sukob sa menadžerom Sašom Obradovićem, koji mi je uvek govorio: „Doći će vreme kada ćeš da tražiš da radiš i dva dana nedeljno, a nećeš imati priliku.“ I došlo je to vreme, što je neminovno u karijeri svakog pevača, samo ja tada to nisam shvatao. Srećom, nikada nisam imao bolesne ambicije. Postoje neke stvari koje sam poneo od kuće i koje me, kada u glavi poletim, spuste na zemlju, pa premotam film i kažem: „Stani, seti se gde si bio.“ Dragi ljudi su mi takođe mnogo pomogli u tome. Pored Saše, tu je i moj rođeni brat Senad, koji me u tim trenucima uhvati za ruku i kaže: „Gde si pošao? Čekaj. Nisi ti deo te priče, ostani dosledan onome što si rekao da ćeš raditi“. Dakle, imam zid na koji naiđem uvek kada počnem da srljam, dobro udarim glavom, osvestim se i vratim na pravi put.

Koja vaša osobina ili stav su vam najviše pomogli da ostanete dosledni, a šta vas, s druge strane, sputava?

- Vrlo sam tvrdoglav i to mi često smeta, ali u istoj meri i pomaže da se izborim za ono što mislim da je pravedno i ispravno. Kada pogrešim, znam da se povučem i kažem „izvini“, ali su mi upornost i tvrdoglavost pomogle da opstanem u svemu ovome. Moralo je tako. Ponekad sam brzoplet, preterano odreagujem i izgovorim teške reči i to mi je najveća mana. Ipak, ne stidim se ničega što sam u životu uradio. Čini mi se da je sve ispalo kako treba i da sam se do sada dobro pokazao.

Potičete iz jednog vrlo autentičnog podneblja. U čemu vas je najviše odredio taj mentalitet, uz porodične vrednosti koje ste poneli iz doma?

- Mi u Prijepolju smo na tromeđi, Bosna i Crna Gora su vrlo blizu i kod nas se poštenje i obraz ne daju ni za šta na svetu. To je neki crnogorski stav koji jako cenim. Roditelji su me celog života učili da budem pošten i da prema ljudima budem onakav kako bih želeo da se oni prema meni ophode. Trudim se da ono što ne valja zaboravljam, da dobro pamtim i vraćam dobrim. Ako sam nekada nekome naneo neko zlo, a sigurno je da jesam, nisam to namerno uradio. Nikada sebi ne bih dozvolio da nekoga tendenciozno povredim na bilo koji način. 

Šta je najvažnije što je vezano za Prijepolje što izdvajate kao jednu od najdragocenijih stvari u vašem životu?

- Najvrednija stvar kojom se ponosim je to što se i dan-danas ljudi u mom rodnom gradu prema meni ophode kao i ranije, kada sam bio običan momak koji je tamo muzicirao po nekim kafićima. Sa svima mogu da pričam, da popijem kafu, da zastanem na ulici. Nekima je to neobično i neshvatljivo, ali ja uvek jedva čekam da odem kući, da sedim u omiljenim lokalima, sa dragim ljudima. Beskrajno sam srećan što sam tamo ostao Dženan Lončarević kakav sam ranije bio.

Imate veoma autentičnu i pre svega setnu interpretaciju. Da li se kroz nju oslikava vaša suštinska emocija?

- To ti Bog ili da ili ne da. Nijedan stih u životu nisam otpevao a da ga prethodno nisam osetio, proživeo i shvatio. Ja sam definitivno prenosilac emocije koju ljudi napišu. Mnogi su me ubeđivali da se promenim i govorili mi: „Zašto celog života balade, životne priče, ljubav, tuga? Daj malo pesama koje su u trendu.“ Nikada to nisam uradio. Godinama dobijam poruke od ljudi koji mi pišu da su uz moju muziku prebrodili vrlo teške periode. Ništa ne može da se uporedi sa tim. Za većinu tih dušebrižnika sigurno grešim, ali ja imam nešto što većina njih nikada neće pružiti publici, a to je da uz moje pesme možeš i da se dobro provedeš i da sam sediš kući i isplačeš se. Ja i dalje ne razumem kolege koji svoje nastupe baziraju samo na brzim pesmama. Sve vreme traje ludilo, sve vreme je tenzija, lomovi, alkohol. I onaj koji ne pije od muke bi se napio. Postoji nešto što se zove ljubav, postoji nešto što se zove fluid, emocija, postoji nešto što se zove “Pukni zoro”. Postoje pesme za dušu uz koje bih i ja razbio čašu. To sam ja, to je moje biće, moja emocija i suština. Nikada to nisam skrivao, svidelo se to nekome ili ne. 

Nikada u medijima ne govorite o tome. Očigledno je da ste veliki emotivac, ali i vedar, nasmejan čovek. Da li osmeh ponekad prikriva prava osećanja?

- Reći ću vam jedan detalj koji su neki ljudi protumačili pogrešno, ali samo ja znam koliko sam u tom trenutku morao da pobedim sebe. Jedne novogodišnje noći morao sam da izađem na binu naizgled srećan, nasmejan i odlično raspoložen. Morao sam da pevam cele noći i da napravim odličnu atmosferu. Nepunih dvadeset dana pre toga izgubio sam rođenog brata, ali nisam mogao da otkažem nastup i nisam želeo da izneverim ljude koji su očekivali odličan doček Nove godine. Kažu da je bilo fenomenalno, ali niko nije znao da sam morao osmehom da prikrijem ogromnu, neizdrživu bol. Retko govorim o tome, retko se i prisećam te noći, ali znam da posle nje mnogo toga više nije bilo isto.

Da li ste u tom trenutku pre vremena odrasli, sazreli, promenili se, možda se i zatvorili, kako to često biva posle teških gubitaka?

- Ne. Odrastao sam mnogo ranije kada sam imao četrnaest i po godina. Tada mi je umro otac i tog trenutka sam sazreo i shvatio da moram da se suočim sa životom, da ga shvatim i da se borim. Tada se završilo moje detinjstvo.

Šta vam je pomoglo da posle svih životnih lomova i tragedija nastavite svojim putem, ne izgubite optimizam, veru i svoju muziku?

- Imam pozitivne ljude oko sebe, mnogo dragih prijatelja sa kojima mogu satima da se smejem. Ima i ljudi u mom Prijepolju koji mi često šalju poruke koje me razvesele i ulepšaju mi dan. Postoji vedrina u mom okruženju koja me bodri i ne dozvoljava da budem apatičan, a i ja sam takav po prirodi. Pokušavam da negujem pozitivnu energiju i iste takve misli.

Pesma “Nikome ni reč” na neki način je vaša lična karta. Šta ta rečenica podrazumeva kada ste vi u pitanju?

- To znači da postoji trenutak kada bi trebalo da se osamiš u svojoj sobi, da nikome ništa ne pričaš i da svu bol tog trenutka podneseš sam. Koliko čovek može da izdrži da ćuti veliko je pitanje. Ja bi na koleno progovorio, i to mi je, čini mi se, jedini spas, inače bih pukao. Da li će ti nekada neko tu bol ublažiti ili je izlečiti, pitanje je vremena i ljudi koji te okružuju.

 

U spotu za pesmu “Laufer” pojavljujete se na velikoj šahovskoj tabli. Kako opisujete šah svog života i birate li bele ili crne figure?

- Sasvim mi je svejedno koje figure biram ili ih nekako sudbinski dobijem u raspodeli života. Verujem da i jedne i druge mogu doneti pobedu ako znaš da ih vučeš na pravi način. Ja život doživljavam kao šahovsko polje i smatram da sam dosta toga “pojeo” protivniku, da koračam odlučno i da je glavni potez još na meni. Tog laufera bi trebalo razumeti, osamdeset posto ljudi nije znalo šta to znači, ali definitivno moja karijera i moj život mogu da se oslikaju kroz simboliku šahovskog polja.

 

Da li ste nekada bili u šah-mat poziciji i šta su vam donela takva iskustva?

- Mnogo puta, ali sam znao da se izvučem. Tu mi je opet bila potrebna nečija pomoć. Tada sam imao suflere, ali ne one nepravedne koji će onog koji pomera figure preko puta mene srozati i vređati, nego one koji su mi govorili: “Povuci ovaj potez”.

Šta se dešava kada pukne žica na gitari, a šta kada pukne ona u srcu?

- Mnogo puta u životu su mi pukle obe žice. Što se gitare tiče, ranije sam voleo da menjam žice na bini, a sad uzmem drugu gitaru. Kad pukne žica u srcu, tu nema menjanja, to je prilično komplikovano. Pokušavaš da krpiš na neki način, ali to su teške zakrpe, dugo traju i mnogo bole. Pucanje žice u srcu zna da ostavi jako dubok trag i u glavi, ali zato pomaže da pesme budu još bolje i da žice na gitari prenesu ono što srce oseća.

Oduvek pevate o ljubavi. Ima li je dovoljno u vašem životu?

- Ljubav je moja vodilja i verujem da bi trebalo da bude svačija. Ona je moj osnovni pokretač, bez obzira da li je to ljubav prema voljenoj osobi koja svemu daje snagu, smisao i podstrek ili ljubavi prema roditeljima, prijateljima, braći. Ljubav je neiscrpna tema moje muzike i mog života.

Da li je i sreća proporcionalna količini te ljubavi i u čemu najviše?

- Ostvario sam ono što sam želeo. Imam još želja i ciljeva, idem ka njima, uporan sam i duboko verujem da ću uraditi sve što poželim. Presrećan sam što sam živ i zdrav, jer sam osetio da kada si bolestan, nemaš ni tantijeme, ni muziku, ni prijatelje. Nemaš nikoga. Kada si bolestan, onda si sam. Presrećan sam što mogu da se osvrnem i da kažem da nikome ništa ne dugujem, ni moralno ni materijalno, presrećan sam što mogu da odem u rodni grad i da ponosan izađem na ulicu, jer me ljudi vole i poštuju kao što i ja cenim ljude u svom okruženju.

Komentari (0)

Loading
Dejan Ćirić Miloš Nadaždin