Stefan Milenković: Uslov da dođem u Beograd je da majka napravi reform-tortu

Stefan Milenković: Uslov da dođem u Beograd je da majka napravi reform-tortu

Autor: | 04/05/2017

0


Budući da je odrastao na sceni, praćen budnim okom javnosti, Stefana Milenkovića, nekadašnje “čudo od deteta”, koji je danas svetski poznat violinista i profesor na prestižnim univerzitetima, nikada nije trebalo posebno predstavljati u intervjuima. Svestrani četrdesetogodišnjak, harizmatičan šarmantan muškarac savršenih manira, odavno je zadobio i zadržao simpatije u našem narodu. Iako je nastupao na svim kontinentima i pred mnogim uglednim ličnostima, koncerti u Srbiji za njega imaju posebno značenje. U okviru festivala "NOMUS i SOMUS" 25. aprila u Novom Sadu i dan kasnije u Somboru sviraće violinski koncert Čajkovskog, jedan od njemu omiljenih koncerata. Dok bude boravio u domovini društvo će mu praviti supruga Gorica Grozdanić, diplomirana gitaristkinja, sa kojom je u braku tri godine i koja u potpunosti deli njegova profesionalna i životna interesovanja.

Imaju li koncerti u Srbiji neko posebno, emotivno, značenje za vas?
- Svakako da imaju. Ne samo što sam ushićen zbog toga što sviram pred publikom koju dobro poznajem i koja mene dobro poznaje, već svaki put kad sviram u domovini osećam se kao da imam zadatak da nadmašim samog sebe. Istovremeno, to je nešto što me veoma inspiriše.

Da li je suvišno pitati nekoga ko, kao vi, decenijama skoro svakodnevno nastupa postoji li doza treme uoči susreta sa publikom?

- Bez obzira na broj koncerata, trema je često prisutna. Zavisi od mnogo faktora, koliko ste priprema uložili, šta i za koga svirate, pa i od vaše ličnosti. Mislim da je jedna pozitivna emocija iščekivanja nastupa neophodna da biste iz sebe mobilisali čitav potencijal. Ja i dalje osećam „leptiriće u stomaku“ pred nastup, samo što sada ti „leptirići“ lete u formaciji.

Uprkos prebukiranom poslovnom rasporedu uspevate da nađete vreme za bavljenje sportom, časove tanga, kuvanje, vožnju motora, jogu. Da li smo nešto propustili?
- Skokovi sa padobranom predstavljaju mi svojevrsnu relaksaciju. Mnogo vremena provodim u avionu, to je idealno mesto za čitanje, a uvek se nađe nešto novo na „iPad-u“.

Kako izgleda jedan vaš sasvim običan dan?

- Sve zavisi od toga gde sam. Ako sam kod kuće, ujutru napravim doručak, na primer, volim ovsenu kašu pojačanu orasima, bananom i medom, i kapućino na mojoj omiljenoj starinskoj "La Pavoni" mašini na polugu, a onda odgovaram na poštu i radim druge stvari vezane za karijeru. Sledi vežbanje, pa joga... Od 13 do 19 časova imam predavanja na univerzitetu. Ako mi obaveze dozvole, uveče odgledam neki film ili izađem.

Na putu ste više od dvesta dana godišnje. Da li ste se umorili od života sa uvek spremnim koferima?
- Takav život može da umori, ali ga ja, u suštini, volim. Brzo počne da me vuče put ako sam predugo kod kuće, kao što posle dve-tri nedelje na putu počne da mi nedostaje kuća. Na kraju krajeva, odrastao sam uz takav ritam i naučio sam da cenim i vreme na putu i vreme kod kuće, bez preterane nostalgije ni za jednim, ni za drugim.

Živeli ste u Beogradu i Njujorku, poslednjih godina ste u Čikagu. Šta vas vezuje za gradove u kojima ste duže vreme imali adresu?
- Beograd je moj rodni grad, blizak mi je duši i uvek ću mu se vraćati. Njujork je apsolutno fascinantan i umnogome istinski centar sveta, iako je toliko intenzivan da nije za svakoga, i nije za svako razdoblje života. Čikago je predivan grad sa neverovatnom arhitekturom. U proleće i leti bezbroj je dešavanja - tada lokacija na jezeru Mičigen najviše dolazi do izražaja.

Šta vas najviše raduje pri pomisli da dolazite u Beograd?
- Majka već zna da bez garancije da će praviti „reform-tortu“ ne počinjem da bukiram kartu. To je prva klauzula u našem majčinsko-sinovskom ugovoru.

Na koncertima u Novom Sadu i Somboru uz vas će biti i supruga Gorica. Poznato je da ste se venčali na jednoj plaži u Americi, a zatim i u romantičnoj Veroni, a vi nam ispričajte kako ste se upoznali.

- Upoznali smo se na jednoj mojoj turneji na našim prostorima, konkretno posle koncerta u Banjaluci. Ostalo je, što se kaže, istorija.

Da li je supruga uz vas počela da deli interesovanja prema ekstremnim sportovima i vožnji motora ili joj je sve to bilo blisko i pre nego ste započeli zajednički život?
- Definitivno je imala te sklonosti, mada ih nije u potpunosti razvila dok nije upoznala nekoga ko možda, takođe, nije kompletno normalan. Šalu na stranu, u suštini, skoro da je nemoguće ubediti nekoga da skok sa padobranom ima bilo kakvu svrhu ako taj neko već nema u sebi želju da to proba. Iskreno, nisam odmah pomislio da ćemo imati slične interesovanja, ali sam prepoznao određeno odsustvo straha prema novim stvarima, što mi se dopalo. Generalno, volimo izazove i posete novim mestima, a volimo i da smo fizički aktivni i u dobroj formi. Naš “turizam” je uvek angažovan. Tako smo, između ostalog, na motorima “prokrstarili” Ameriku. Gorica se uveliko priprema za triatlon krajem maja, a na jesen će učestvovati i na maratonu. Sad nešto kad razmislim, stvarno i nije normalna.

Uplašite li se nekada nečega?
- Kako da ne. Uostalom, često nas adrenalinske aktivnosti privlače upravo zbog želje da savladamo određeni strah. Ja se, recimo, plašim visine. Merdevine ili skela su mi noćna mora. Ne daj bože da moram da zamenim sijalicu na visokom plafonu.

Izgleda da vas dečački duh i radoznalost nikada nisu napustili.

- Zaista nisu, čak bih rekao da ih svesno održavam jer osećam da su neophodni ne samo u životu već i u mojoj umetnosti, koja se, s jedne strane, ne menja, a sa druge konstantno evoluira.

Ove godine proslavili ste “okrugli” rođendan. Da li je to bio povod da “podvučete crtu” i kažete “do sada je bilo tako, a sada je vreme za...”?
- Godine su samo broj. Mada mogu da budu zaista strašan broj. A sada ozbiljno, ja sam neke crte podvukao još ranije, upravo da bih kasnije to izbegao. U suštini, o ovome ne mogu ozbiljno da pričam a da se ne rasplačem. Od radosti, naravno.

Izjavili ste da planirate da postanete otac kada budete sigurni da ćete deci moći da poklonite dovoljno vremena i pažnje. Bliži li se dan kada ćete smanjiti svoje aktivnosti?
- Smatram da taj period nastupa prirodno, doduše kod različitih ljudi u različito vreme.

Imajući u vidu da ste počeli da nastupate pre nego što ste savladali azbuku, pomislite li ponekad da ste nešto propustili tokom odrastanja?

- Mislim da nisam propustio ništa što kasnije nisam višestruko nadoknadio.

Na osnovu ličnog iskustva, šta biste voleli da jednog dana prenesete na svoju decu ili od čega biste želeli da ih zaštitite?
- Zaista je teško praviti neke isključive prognoze i planove jer je to ipak samo teorija, a u praksi ima previše promenljivih elemenata da bismo mogli dosledno i doslovno da sprovedemo svoj plan sa decom ma koliko on možda bio genijalan. Istini za volju, i nemam genijalan plan. Šalu na stranu, svakako bih voleo da moja deca što pre shvate vrednost ličnog izbora u bilo čemu i da što ranije počnu da prave što informisanije izbore. Kad već fantaziramo o tome, dodao bih i to da bih se potrudio da im priuštim što češći kontakt sa prirodom, da ih naučim da je što više poštuju i štite, s nadom da će zbog toga imati i zdraviji odnos sa drugim ljudskim bićima.

Čime se danas bavi vaš mlađi brat koji je svojevremeno, na vašim televizijskim gostovanjima, znao da “ukrade” koji minut pažnje?
- Filip je završio likovnu akademiju u Italiji, ali se usmerio na grafički dizajn i animaciju. Poslednjih godina uradio je mnogo multimedijalnih postavki u muzejima. Pored toga fenomenalan je bubnjar i redovno sarađuje sa nekoliko bendova.

Žene, koje su vam ionako naklonjene, “kupili” ste kada ste bivšoj supruzi, sa kojom ste ostali u dobrim odnosima, čestitali rođenje deteta. Možete li našim muškarcima da održite kratak “kurs” na temu “biti džentlmen”?
- To bi bio najbrži način da me zamrzi svaki muškarac na svetu. Generalno, rekao bih da je možda najvažnije da gledamo jedni na druge kao na ljudska bića, i ophodimo se tako, nezavisno od pola.

Komentari (0)

Loading
Eva Čubrović Nebojša Babić

Pročitajte još