Rada Đurić: Sreća je samo trenutak a mi često ne znamo da ga prepoznamo

Rada Đurić: Sreća je samo trenutak a mi često ne znamo da ga prepoznamo

Autor: | 21/02/2017

0

Novinarka i voditeljka Radio-televizije Srbije Rada Đurić od onih je osoba koju kada ugledate odmah se osećate bolje i poletnije, jer svojom zaraznom, mladalačkom, reklo bi se neobuzdanom energijom na najlepši način prenosi pozitivne vibracije. To najbolje zna armija gledalaca njene autorske emisije "A, sada Rada", u kojoj smelo rekapitulira svakodnevicu "malih" i "velikih" ljudi.
Na pragu šeste decenije, kao iskusni hroničar društvenih događanja i previranja, razmišlja da svoje priče pretoči u literarnu hroniku i napravi retrospektivu proteklih nekoliko decenija života u zemlji u kojoj je srčano vodila mnoge lične borbe za kolektivno dobro.

Dok kćerka Vera istrajno krči sopstveni put u Sjedinjenim Američkim Državama, poznata majka je pre tri i po godine sa sinom Despotom iz rodnog Lazarevca došla u Beograd. Svoj emotivni život brižljivo čuva daleko od javnosti, dok sa žarom i bez kalkulacije iznosi stavove o mnogim životnim pitanjima.

Na intervju za magazin "Hello!" došla je naoružana osmehom i dobrim raspoloženjem, i iskreno govorila o “sitnicama” koje čine njen život.

Koliko je potrebno hrabrosti baviti se novinarstvom danas?

- Često razmišljam o tome i ne znam šta bih o tome rekla, jer intenzivno razmišljam da izađem iz tog posla.

Zašto?

- Zato što sam se umorila od konstantnog preispitivanja, koje sada već prilično traje.

Da li biste zaista mogli bez svoje dnevne novinarske doze?

- Ja sam dvadeset godina u tome, uradila sam mnogo emisija, hiljade priča, sve pred kamerama. To zahteva ozbiljnu energiju. Verovatno se čovek i malo umori od toga, mada ova Srbija stalno ima neke izazove pred koje vas stavlja. Vremena su ponovo turbulentna, i u svetu i na Balkanu, ali to vidim kao drugu vrstu izazova. Dobra dela, dobre slike, generalno dobra umetnost u kriznim vremenima se najbolje stvarala. Razmišljam da ono što sam kroz novinarstvo doživela podelim sa ljudima i da ih upozorim svojim iskustvom. Nekako mi se čini da bi bilo dobro da neko stane na loptu i preispita neke stvari, da se ljudi prisete i preispitaju, da ih podsetim. Taj žar u meni pitanje je mog karaktera i ludog duga koji odužujem drugima i sebi, zarobljena u tom preispitivanju šta se od mene očekuje, kako ljudi to vide, odgovornosti koju sam stalno u životu sebi nametala.

Ima li to veze sa "podvlačenjem crte" posle pedesete godine?

- Ja se u principu preispitujem ceo život i zbog toga sam sebi vrlo opterećujuće društvo, onoliko koliko sam drugima rasterećujuće. Najviše u stvari volim ljude što me odvrate od same sebe, pa mi je nekako jednostavnije. S godinama samo dodaješ nova pitanja i zamisliš se - jesi li naučio nešto do sada. Kada čovek napuni neke godine - zapita se. Ne toliko da li je ili nije nešto mogao, već šta bi još mogao. A to bi moralo da bude zdrava, racionalna i mudra odluka. To je ono za čim trenutno tragam.

Kakav je vaš odnos sa glavnom i odgovornom urednicom Oliverom Kovačević? Obe ste vrhunski profesionalci sa stavom, kako izgleda kada dođe do situacije da vam se mišljenja razilaze?

- Ja poštujem hijerarhiju. Olja ima karakter, što je bolje nego nemati ga, i mislim da se zato mnogo ne sukobljavamo. Oko važnih stvari nema sukoba, a kada toga nema, sve drugo je, sa ovim godinama iskustva, nevažno. Ona poštuje moje postojanje u ovoj profesiji, kao i ja njeno. Tako da ja mislim da je taj odnos ipak pitanje ljudi, bez obzira na karaktere koji mogu biti ovakvi ili onakvi. Kada dođete u ove godine i kada prođemo sve što smo nas dve prošle u ovoj profesiji, nema ni potrebe ni razloga za ne znam kakvim sučeljavanjima.

Rada Đurić: Pravi sam TV manijak

Jeste li tolerantniji u profesionalnom ili privatnom životu, praštate li lako?

- Mislim da sam u poslu mnogo tolerantnija, što je vrlo zanimljivo. Obično je obrnuto, ali nekako mi se čini da je ono što mi se dešava u životu van posla moj izbor, pa imam i veću odgovornost i prema sebi i prema ljudima oko mene. Moja deca su moj izbor, moj stav prema porodici, prema prijateljima. Da, tu su i okolnosti, ali one nikada ne mogu biti opravdanje. U principu sam neko ko brzo prašta i to me ponekad nervira, posebno jer vidim da drugi na to računaju. Ne mislim da je mana praštati, čak smatram da je to velika vrlina, ali mi se već nekako malo smučilo što vidim da se to podrazumeva.

Šta vam zameraju vaši najbliži?

- Da sam nestrpljiva i da brzo planem. Sin mi često kaže: "Nemoj mi stalno ponavljati", a ja onda vidim da sam pet puta izgovorila istu stvar. I onda se stavim u poziciju onoga ko sluša i pomislim: "Bože, kako je ovo strašno kada neko sluša". Moji najbliži me mnogo vole i mnogo mi praštaju, ali nekako mi se čini da ih ne nerviram preterano, da me nešto drugo u njihovom životu čini važnom i da sve ono što su moje mane, a ima ih, oni nekako drugačije vide. Nije lako sa mnom, koja sve analiziram, gledam uvek unapred i razmišljam o svim okolnostima, ali ja ih utešim pa im kažem: "Ajte, molim vas, meni je sa mnom najteže". A zapravo mislim da je sa mnom lako, koliko god na prvi pogled delovalo da nije tako. Te žene koje mnogo analiziraju su jedno opasno društvo, ali najviše po sebe.

Strahujete li da nećete uspeti da držite sve roditeljske konce u rukama?

- Moj primer potvrđuje onu staru "Malo dete mala briga, veliko dete velika briga". To mi je moja baba davno govorila. Ona je bila žena iz naroda, koja se izražavala samo umotvorinama i poslovicama. Tada je nisam slušala, ali sam pamtila šta govori, i za sve je bila u pravu. Kako raste roditeljska ljubav, tako raste i briga. Ja sam rasla i stasavala u jednoj potpuno drugoj životnoj atmosferi, svet je bio drugačiji i svi smo delili istu sudbinu. Postojao je red i imao si izvesnost. Imala sam dvadeset četiri godine kada je u ovoj zemlji počelo da se dešava ono što se desilo. Sa dvadeset šest rodila sam Veru. Ono što se nama desilo bio je civilizacijski šok za celu moju generaciju, koja svoju decu odgaja u vremenu u kojem si ti sam izgubljen, opterećen razmišljanjem da to što se tebi događa ne bi nikako smelo njima da se desi. Zato mislim da smo mi kao roditelji ostali zbunjeni i izgubljeni između socijalizma i kapitalizma, povučeni, nenametljivi, zbunili smo našu decu koja su sada u raskoraku.

Čini li vam se da današnja deca prevaspitavaju svoje roditelje?

- Mislim da mi često nemamo pojma ko su naša deca, šta je to što oni znaju, umeju i šta žele. Čini mi se da smo svi postali nekako sebični. Ljudski je da čovek iz svog iskustva gleda na stvari, ali mi smo ili preterano brižni ili smo umorni, i sad bismo malo da gledamo svoj život. Između ta dva bila bi prava mera, ali to je vrlo teško. Stalno smo između krajnosti, sve je podeljeno na crno i belo, a nedostaje ono nešto između.

Rada Đurić: Bavim se životom, jer nije dobro puštati ga samo da prolazi

Šta je vaša zlatna sredina, sigurni oslonac u trenutku pada?

- Deca, porodica, prijatelji. Svi pomalo. Dugo sam verovala da sam sama sebi najbolji oslonac i da je to najsigurnija priča. Ali dese se u životu stvari kada shvatite da ne možete baš sve sami, priznate to sebi i postanete bolja osoba, i za sebe i za druge. Ceo život sam se trudila da svojim životom ne opteretim nikoga. Čovek se, naravno, iscrpi, a ja svoje baterije punim u svojoj porodici, sa mojim bratom, snajom, našom decom i mojom majkom. Pre svega, sa njima. Jako smo vezani, čak i kada međusobno ne pričamo mnogo, znamo šta se dešava u glavama onih drugih. Kada smo zajedno, uglavnom se zabavljamo, šalimo se i smejemo. I od bolesti pravimo šalu, a nismo neozbiljni. Moja majka je već dugo jako bolesna i mi se na naš način šalimo na račun te bolesti, jer nam je tako lakše. Tako te teške stvari postaju lakše.

Skupili ste hrabrost da svoju majku dovedete u emisiju i zajedno sa drugim ženama obolelim od raka javno govorite o "Sobi broj jedan" Instituta za onkologiju i radiologiju u Beogradu. Jeste li imali dilemu da li to da učinite?

- Brinula sam da li će ta moja intima biti profesionalno neprikladna, a onda sam shvatila da time što će moja mama doći u emisiju, zajedno sa drugim ženama, i pričati na taj način o bolesti biti drugačije tumačena kod onih koji su bolesni. To sam videla mojim svakodnevnim dolaskom na Onkološki institut, jer sam ja njima bila radost, a one su meni bile lek. Od tada potpuno drugačije vidim stvari, drugačije vidim život. Na žalost ili na sreću, tada sam poređala prioritete i shvatila koliko u stvari ne znamo da se radujemo životu. Ne znam kako i kada čovek počne nelogično da živi i da komplikuje život, umesto da shvati šta je najvažnije.

Šta je to najvažnije?

- Najvažnije su male stvari, detalji, sitnice. Sve ono što izazove osmeh na usnama ničim izazvano, svaka pozitivna misao, svako treperenje, svaki drhtaj. Radovati se nekom malom, srećnom trenutku, bezrezervno, bez razmišljanja. Živeti taj momenat radosti najduže što možeš. I kada ga doživiš, gledati u naredni. Jer sreća nije srećan život, nije ni bolji život, sreća je samo trenutak. A mi često nemamo pojma da ga prepoznamo i zato smo nesrećni.

Posložili ste svoje prioritete, shvatili šta je sreća i naučili da uživate u malim stvarima. Šta je to što ste tek u ovoj životnoj fazi, u svojim pedesetim, shvatili o životu?

- Nije to ništa što nisam shvatala i ranije, samo sada to i osećam. Sada bih stvarno mogla malo više da volim sebe, onakvu kakva jesam, da volim ko sam, šta sam i gde sam. Vreme mi je.

 

Komentari (0)

Loading
Deana Đukić Hello!/Mirko Tabašević