Tanja Bošković: Kada sam se umorila od glamura, postala sam - ja

Tanja Bošković: Kada sam se umorila od glamura, postala sam - ja

Autor: | 01/01/2017

0

Glumica Tanja Bošković ume da nosi repertoar, kao i svoje godine. S ležernim osmehom kaže da je već četiri u penziji, mada se teško može poverovati: ne samo što igra sa istom lakoćom i umetničkom ubedljivošću, već i što njenoj lepoti vreme nije učinilo ništa. A ni ona nije učinila ništa svom vremenu. Za razliku od mnogih koleginica, Tanja je dozvolila sebi da prirodno (ne)stari.

Kažete da je pozorište vaša apsolutna ljubav?

- Pozorište je mesto gde se raste i pada, biva bolji od sebe. Ono je porodica, i više od toga. Žalim što oni koji bi trebalo da brinu o jeziku i kulturi, dovoljno ne neguju ansamble. Ako glumci zaista postanu roba, ukoliko ih uguraju u rijalitije i reklame, ruši se dostojanstvo i kontinuitet naših umetnika. Neće rasti kao što smo mi nekada, niti biti negovani kao što je to umeo jedan Bojan Stupica i Muci Draškić u drami, ili Lidija Pilipenko i Jovanka Bjegojević u baletu.

Susretali ste se i sa velikim svetskim rediteljima, između ostalih i Romanom Polanskim?

- Nije ostavio na mene naročito uzbudljiv utisak, za razliku od Iva Montana i Mišela Pikolija. Uverila sam se da što su umetnici veći, utoliko su jednostavniji, ljubazniji, nežniji. Posebno pamtim Iva Montana. Imao je nešto toplo, zaštitničko u sebi, pun razumevanja za moju mladost, nesigurnost i nedostatak mudrosti. Uostalom, glumci drugačije gledaju jedni druge nego što to čine reditelji.

 

Da li ste poželeli da stvarate karijeru i van granica zemlje?

- Nikad. Doživela sam da odem u SAD, provedem tamo jednu godinu, snimam sa Makavejevim. Imala sam ponude i od Polanskog, ali kao pozorišna glumica shvatila sam da se odrasta samo na svom jeziku. Sve ostalo je zamena, neprilika. Volim da istražujem, mada suštinski razumem samo ono što mi je blisko: pravoslavlje, ovdašnju kulturu i razbarušene ljude, polumediterance, poluslovene, polulude, polupametne. Otvorenost je naša najbolja osobina, otvorenog srca primamo i dajemo. Ovaj narod ume i da dočeka i da isprati, više je duhovit nego duhovan, opsednut slobodom - valjda zato što je nikad nije dovoljno osvojio. Kao i svaki njegov čovek, pojedinačno.

Kako ste se nosili sa sopstvenom slavom?

- Teško. Ipak, samo do onog trenutka kada sam shvatila da ne moram da joj služim, da je deo sujete. Kada sam se umorila od glamura, postala sam - ja. Kad me više nije bilo briga šta ko misli, imala sam više prostora da delim i srce i vreme sa sobom i drugima. Naučila sam da se radujem, pa i da se podsmehnem sebi. Slava je nebitna. Za sve svoje loše odluke snosim posledice, nekad se sebi dopadam, nekada ne. I to je u redu.

Komentari (0)

Loading
hellomagazin.rs hello/arhiva