Sergej Ćetković: Srećan je onaj muškarac koji pronađe pravog prijatelja, a najsrećniji onaj koji ga pronađe u svojoj supruzi

Sergej Ćetković: Srećan je onaj muškarac koji pronađe pravog prijatelja, a najsrećniji onaj koji ga pronađe u svojoj supruzi

Autor: | 11/10/2016

0


Oni koji vole pesme Sergeja Ćetkovića, a takvih je mnogo, znaju da će 14. oktobra održati koncert u Centru “Sava”, da će nedelju dana kasnije pevati u “Srpskom narodnom pozorištu” u Novom Sadu, a 5. novembra u zagrebačkoj dvorani “Lisinski”.

Osim u najpoznatijim koncertnim salama, Sergeja ćemo ove jeseni redovno gledati i na televizijskim ekranima, jer je član žirija “Pinkovih zvezdica”.

Budući da je to za mnoge bilo iznenađenje, jer deluje kao osoba koja ne voli da bilo koga kritikuje, a od člana žirija se očekuje i to, razgovor za “Hello!” počeli smo pitanjem da li je sebi dao neka obećanja pred početak serijala.

- Obećao sam da neću biti strog. Imam dovoljno muzičkog znanja i iskustva da takmičarima mogu da dam korisne savete, ali smatram da je važnije od svega opustiti ih kroz šalu, razgovarati sa njima njihovim jezikom, bez mnogo stručne terminologije, učiniti im boravak u studiju što prijatnijim, jer će te trenutke pamtiti celog života. Evo, ja se još sećam svog prvog javnog nastupa, na festivalu „Naša radost“, na koji me nisu “gurnuli” mama i tata, već je to bila isključivo moja odluka. Jedno je podržati dete, a drugo svim silama nastojati da od njega napravite muzičku ili sportsku zvezdu. Apelujem na sve roditelje koji će pročitati ovaj intervju, bez obzira na kom takmičenju učestvuju njihova deca, da im budu isključivo podrška i da, ne uzimajući u obzir rezultate, učine sve što je u njihovoj moći da deca što bezbolnije prihvate situaciju. Važno je da ne zaborave da su pobedili samim tim što su imali priliku da učestvuju.

Da li ste kćerke Lolu i Milu vodili na snimanje?

- Tek pre nekoliko dana videle su me u „Pinkovim zvezdicama“ i oduševljeno su me pitale kada ću ih voditi u studio. Ovih dana jedva čekaju koncert u Centru “Sava”, pogotovo Lola, koja obožava tu atmosferu. Nedavno u Baru Mila je prvi put bila na mom koncertu. Toliko se oduševila da je rekla da će postati pevačica. Srećom, još su male da bi se to „ja ću biti...“ ozbiljno shvatalo.

Koliko ste nekadašnjih stavova o vaspitavanju korigovali od kada imate Lolu i Milu?

- Svi kao da žurimo da nam deca što brže odrastu, a u suštini treba ih pustiti da što duže ostanu deca. Već sutra ih čeka “život”, problemi i obaveze. Jurimo za njima, držimo ih pod staklenim zvonom, ne dozvoljavamo im da rade sve ono što smo i sami radili. Ni ja nisam izuzetak, ali pokušavam da se opustim i uživam u njihovom odrastanju.

Da li ste stigli da se naviknete na činjenicu da je Lola već đak prvak?

- Tek kad vidiš svoju decu i decu prijatelja, shvatiš kako vreme leti. Kao da je bilo juče, pamtim prvi dan vrtića, a sada već - prvi razred. Lolin polazak u školu doneo je malo više obaveza, ali za sada se dobro snalazimo. Žao mi je što im babe i dede nisu bliže, jer bi u ovim prvim školskim danima njihova pomoć i strpljenje bili neprocenjivi.

Pre nekoliko godina rekli ste da vam je neprihvatljivo da svako drugo dete u prvom razredu ima mobilni telefon. Šta sada mislite o tome?

- Ne želim da moja deca rastu opterećena trendovima današnjice, što ne znači da im neke stvari nećemo dozvoliti. Mislim da prvi razred nije vreme kad se „mora imati mobilni telefon“. Kao i u svemu, važno je napraviti red. Zna se kako bi deca tog uzrasta trebalo da se oblače, ponašaju, kada mogu da koriste mobilni telefon, ajped i slično.

Uspevate li da i kad se ljupko osmehnu ostanete pri odluci da nešto ne može?

- Trudim se, ali se uvek završi sa „'ajde još samo ovaj put“. Kristina je u tom pogledu istrajnija i veći autoritet od mene. Svi koji su stekli pravo kućno vaspitanje nastoje da ga prenesu na svoju decu, pa tako i mi. Mnogo puta sam rekao da u mojoj kući nije trebalo trošiti reči, već je bilo dovoljno da nas otac ili majka pogledaju pa da nam sve bude jasno. Danas se mnogo priča o pravima dece i to je sasvim u redu, ali valjda i roditelji imaju neka prava. Zavladala su druga pravila, primenjuju se neki novi metodi vaspitavanja, sve je to daleko od vremena u kojem sam odrastao.

Kada ste bili na roditeljskom sastanku, da li ste među roditeljima našli istomišljenike?

- Ni roditeljski sastanci nisu kao nekad, već svako ima svoje vreme za razgovor sa nastavnikom. Možda je tako bolje, jer su učitelji tada posvećeni tebi i tvom detetu.

Pomenuli ste uticaj tehnologije. Da li se nedavno otvaranje profila na društvenim mrežama, budući da ste dugo bili njihov protivnik, može objasniti krilaticom “ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se”?

- Često upotrebljavam čuveni citat dobrog Alana Forda: “Ako kaniš pobediti, ne smeš izgubiti”. Počeo sam da preko društvenih mreža sa svojom publikom delim deo života u kojem sam opušten i ponekad neozbiljan. Svestan sam da je ovo 21. vek i da bi trebalo pratiti trendove, ali nikada po svaku cenu. I dalje sam tvrdoglavi Balkanac koji ne pristaje da ga tehnologija pokori, koji joj ne dozvoljava da ga zloupotrebi, iako nas iz dana u dan sve više uzima pod svoje. Razmislite samo koliko sati tokom dana provedemo gledajući u telefon i na šta bi se sve to vreme moglo potrošiti.


Smatrate li tvrdoglavost svojom manom ili vrlinom?

- Pre bih rekao da sam previše konzervativan, a to nas opet vraća u vreme u kojem sam odrastao i na kućno vaspitanje koje iščezava.

Estrada nije idealno mesto za konzervativne ljude, a vi ipak imate status vredan poštovanja.

- Iako se estrada i u svetu ne razlikuje mnogo od naše, a prilično je raznolika, mislim da svako ima svoje mesto pod suncem i živi za svojih pet minuta. S vremenom naučio sam da svoje stavove i misli zadržim za sebe i da ne gubim energiju na njihovo objašnjavanje. Nemamo svi isti pogled na svet i isti ukus. Veoma sam zadovoljan kada na ulici, u prolazu, uz osmeh, ljudi pohvale moj rad i istrajnost u današnjoj medijskoj džungli. To mi daje snagu da i onda kada pomislim da je sve izgubilo smisao, nastavim putem kojim sam krenuo.

Pre nekoliko godina rekli ste da vam supruga Kristina zamera preteranu tačnost. Da li ste je sveli na „umerenu tačnost“?

- Iako se trudim da ponekad zakasnim, i dalje sam isti. Neki ljudi su prosto nepopravljivi. Sa četrdeset godina ne mogu bitnije da promenim sebe, ali nastojim da korigujem odnos prema ljudima na koje sam do sada trošio previše vremena. Gradim svoj mikrosvet, trudeći se da uživam u trenucima provedenim sa porodicom i prijateljima. Dok sam bio mlađi, trebalo mi je više vremena da shvatim kakav je neko, jer se ljudi zarad ličnog interesa često predstavljaju onakvim kakve biste vi hteli da čujete i vidite, ali vreme pokaže da nisu takvi. Što sam stariji, lakše procenim kakav je ko.

Tokom poslednjih pola sata razgovora više puta ste pomenuli svoje godine.

- Svestan sam koliko ih je, pa uprokos tome što je slika koju plasiram u javnost previše ozbiljna, i dalje sebe ne doživljavam kao četrdesetogodišnjaka. Uporno pokušavam da se uozbiljim i prihvatim godine koje imam. Međutim, ja sam vam kao vickasto i nemirno dete zarobljeno u telu čoveka rođenog 1976. godine. Sebe vidim kao mladića koji je tek napunio osamnaest, pa se raduje jer će brzo položiti vozački, kupiti kola.

Vi ste počeli da vozite mnogo pre osamnaeste?

- Moj otac profesionalno se bavio automobilizmom, neko vreme smo imali autootpad, tako da su uvek na dohvat ruke bila neka kola. Zbog svega toga nije bilo neobično što sam sa deset godina seo za volan, naravno, pod budnim okom oca, najboljeg instruktora u Crnoj Gori.

Zašto ne dozvoljavate ljudima da upoznaju ležernu stranu vaše ličnosti?

- Ko to kaže? Mada je moja opuštenost sve vidljivija na koncertima, a primećujem i da se publici dopada, karakter mi ne dozvoljava da se to dogodi bez kontrole, pa vodim računa da ne preterujem, ni kad je reč o ponašanju, ni kad govorimo o pevanju. Smatram da me upravo ta osobina čuva od svih onih ružnih stvari do kojih mogu da te dovedu uspeh i popularnost.

Zar se ne umorite od konstantne samokontrole?

- Volim da kažem da svako vreme nosi svoje breme i da neke stvari ne podnosiš isto sa dvadeset i četrdeset godina. Ipak, ne gubim iz vida da ako predugo držiš podignutu ručnu, počnu da se čuju kočnice. Živci su tanji, pa sve, a naročito nepravdu, mnogo teže podnosiš. Često dođeš u situaciju da odreaguješ onako kako pre nekoliko godina ne bi. Dodatno opterećenje je kad si javna ličnost, jer uvek misliš „nije red da...“.

Ispliva li sve to kod kuće?

- Ima dana u kojima me “potroše” i umore i ova današnja brzina i ljudi, a njih tri mi dođu kao melem na ranu. Koliko god bio nervozan, dovoljan je jedan zagrljaj pa da sve to nestane ili, kako u pesmi kažem - samo sa njima svet je u boji.

Nije teško pretpostaviti da je “svet u boji” i dok ste na bini.

- Obično jedva čekam da koncert počne, jer kad izađem na scenu, sve je drugačije. Budući da u tom trenutku znam da sam uradio sve što je zavisilo od mene, emitujem samo pozitivnu energiju. Bukvalno, preporodim se zahvaljujući publici, te uživam u svakom trenutku koncerta.

Čim se najavi vaš ili koncert Vlade Georgieva, momci koji nameravaju da prose devojke pomisle - eto dobre prilike. Pesma “Reci da” je kao stvorena za tu nameru.

- “Pogledi u tami” postali su evergrin, a mnoga venčanja počela su ili završena upravo njom. Drago mi je što “Reci da” ide istim putem i polako postaje deo repertoara brojnih venčanja. Često se šalim da ću završiti kurs za matičara, pa ću na koncertima moći i da venčavam ljude. Uglavnom, tu sam kad se mladići odvaže i zaprose svoje devojke, kao što se dogodilo u Nišu pre nekoliko meseci, kada smo tokom jedne večeri imali dve prosidbe. Zabeležili smo ih i te snimke iskoristili za deo spota za pesmu “Reci da”, u kojem je učestvovala moja publika.

Koje su pesme bile aktuelne u vreme kad ste se vi i Kristina zabavljali?

- Svaki par ima “svoje pesme”, a u to vreme bila je aktuelna „Cesarica“ i još nekoliko Oliverovih balada.


Da li biste mogli sebe da zamislite kako Kristinu pitate da li će se udati za vas na - koncertu?

- Naravno da bih. I ja sam romantična duša, poput mnogih koji su svoje devojke zaprosili na mojim koncertima. Takve situacije doživljavam kao dobre ljubavne scene iz nekih poznatih filmova. I do sada sam znao da je iznenadim na razne načine, pa čim mi se ukažu prava prilika i povod, eto mene ponovo.

Kada biste bili u prilici, šta biste mladićima i devojkama koji se zaljubljeno gledaju na vašim koncertima, “u poverenju” rekli o braku? Da požure ili da dobro razmisle?

- Postoji mudra izreka čuvenog kompozitora Franca Šuberta: “Srećan je onaj muškarac koji pronađe pravog prijatelja, a najsrećniji onaj koji ga pronađe u svojoj supruzi”. Za sve treba imati sreće u životu, a najviše u ljubavi. Danas se lako stupa i u vezu i u brak. Sve je instant, a podaci o broju razvoda su poražavajući. Prvo treba da budeš siguran da želiš brak, da si spreman da u njega uložiš svu ljubav i sve znanje ovog sveta. Slušam poznanike, pa stičem utisak da više niko nikoga ne može da trpi. Svi “njemu” ili “njoj” nalaze bezbroj mana, a ko ih od nas nema?

Komentari (0)

Loading
Brankica Treskavica Arhiva Hello!

Najnovije vesti