Tamara Grujić: Ponovo u akciji

Tamara Grujić: Ponovo u akciji

Autor: | 04/04/2016

0

Omiljena televizijska “devojka iz komšiluka”, voditeljka Tamara Grujić, ponovo organizuje “Radne akcije”, koje je sa televizije “Prva” “preselila” u svoju producentsku kuću, a potom ih “udomila” na „Radio-televiziji Srbije“.

Petkom od 21 čas gledaoce uvodi u domove stanovnika severnog dela Kosovske Mitrovice, u čija ognjišta sa zadovoljstvom vraća živost i nekadašnji sjaj.

Uz podršku supruga Vuka, sa kojim se upustila u vođenje producentske kuće, izazove savladava lakše i bezbolnije, mada priznaje da je po pravilu on taj koji prvi popušta kada ih muka “stisne” i nju natera na burne reakcije. Dok iščekuje da se ostvare i u ulozi roditelja, Tamara za “Hello!” govori o povratku na male ekrane, životu pred kamerama i onom koji vodi kada se one isključe, ali i o velikoj ljubavi sa životnim partnerom.

Posle duže vremena, ponovo se družite sa televizijskim gledaocima. Je l' vam nedostajala televizijska akcija?

- Moram da priznam da jeste. Ali ne zbog toga što želim da se slikam, istina je da ko se jednom zarazi televizijskim virusom, teško se od njega leči, ali ja sam posle televizije “BK” otišla u potpuno druge vode i uživala sam baveći se marketingom i PR-om. Imala sam super kolege i dinamičan posao. Međutim, kada sam se pre nekolikogodina vratila na male ekrane, sada kad sam napravila pauzu, shvatila sam da sam poslednjih pet godina posvetila poslu u kome sam najviše uživala u životu, da radim ovakvu vrstu televizijske emisije. U tom smislu, nedostajao mi je posao.

Serijal se snima na Kosovu. Da li je to bila vaša želja ili zajednička odluka produkcije i „Radio-televizije Srbije“?

- Kosovo i Metohija je izabrano potpuno slučajno. Tamo sam prvi put boravila prošle godine, bila sam prihvaćena izuzetno srdačno i praktično ljudi oko mene došli su na ideju da bi bilo divno kada bih bila u mogućnosti da takvu vrstu emisije radim upravo na severu Kosova i Metohije, koje je, inače, veoma bezbedno područje. Nije bilo jednostavno isplanirati i realizovati serijal u produkcionom smislu, ali nije bilo ni nemoguće. Izazov je bio ogroman, ali naš narod koji tamo živi to zaista zaslužuje. I sada sam veoma ponosna na činjenicu da smo uspeli. Malo ljudi znam koji su zaista boravili u tom delu naše zemlje, htela sam da prenesem iskustvo i priče običnih ljudi, prirodne lepote i običaje, kako zaista izgleda život ljudi koji nisu napustili svoja ognjišta.

Ovoga puta ste, osim u ulozi voditeljke, i u ulozi producenta. Kakvo je to iskustvo za vas?

- Znanja iz teorije i dosadašnjeg iskustva trebalo je da konkretizujem u projekat koji vrlo dobro poznajem. Međutim, ispostavilo se da je posla bilo četiri puta više nego što sam mogla da pretpostavim. Radila sam zajedno sa suprugom i nekolicinom prijatelja nekoliko meseci na pripremama, i radili smo još napornije kada je krenulo snimanje. Nevolja je što smo nekoliko stotina kilometara udaljeni od montaže, tačnije postprodukcije, pa je trebalo da se izuzetno dobro organizujemo. Desilo se, naravno, nekoliko grešaka, srećom samo u prve dve nedelje, tako da smo mogli brzo da reagujemo. Mada, ja volim greške, na njima se čovek najbolje uči.

Kako je Rambo Amadeus dobio svoj muzički deo u ovoj priči?

- Naš zajednički prijatelj Slavimir Stojanović, koji je, inače, zadužen za vizuelni identitet emisije, olakšao je saradnju. Lično volim Rambovu vrstu muzike i mislila sam da bi spoj njegovog humora i talenta našoj emisiji dodao pravu energiju. To se i desilo. Rambo je posle mesec dana rada, komponovanja, struganja i burgijanja u svom studiju napravio šumadijski fank. Emisija se dosta razlikuje od onoga šta sam do sada radila u "Radnoj akciji", a muzika i vizuelni identitet je najviše čini posebnom. Rambo je jedan od retko javno osvešćenih ljudi po pitanju ekologije, reciklaže, uštede energije, čišćenja planete, širenja humanosti i zalaganja za prave vrednosti. Ovo je samo početak naše saradnje.

Producentsku kuću vodite sa suprugom. Znači li to da je mešanje poslovnog i emotivnog života dobitna kombinacija?

- Za sada - jeste. Mi smo iz istog posla, na jednom televizijskom projektu smo se i upoznali. Verovatno je to slučaj sa svim parovima koji se bave istim poslom. Sigurno se dva lekara mnogo bolje razumeju u kući nego neko ko se bavi različitim poslom. To je bar moje mišljenje. Pre ili kasnije počne prebacivanja čiji je posao više stresan, kome je teže zbog podele privatnih obaveza. Moj muž je do sada bio u filmskoj produkciji, ja sam bila na televiziji poslednjih nkeoliko godina. Uglavnom smo oboje bili na terenu, više razdvojeni nego zajedno. Treba imati razumevanje kad neko jednostavno ne može da se javi na telefon i po dva dana, a da se ne traži nikakvo objašnjenje. Ovaj projekat nam je bila prilika da udružimo snage, budemo više zajedno, delimo stres, ali, nadam se, i uspeh. Ne kažem da je lako živeti i raditi zajedno, ali nije nemoguće.



U poslu je neminovno sukobljavanje mišljenja. Ko je od vas u tom smislu temperamentniji i ko prvi popušta?

- Ja ne da sam temperamentna, nemo sam tempirana bomba. Od onih sam tipova koji apsolutno ništa ne mogu da sakriju, ni emociju, ni razmišljanje, ni problem - prvo planem, pa onda rešavam. Na svu sreću, muž je sušta suprotnost. On nikad nema problem i nikad nije u frci. U svakom slučaju on prvi popušta, na bilo koju temu. Moj problem je što o svemu razmišljam, sve volim da držim pod kontrolom i sve volim da bude u savršenom redu, što je uglavnom nemoguće.

Uspevate li da razgraničite poslovno i vreme za ostale životne teme?

- Tek sada na polovini snimanja serijala možemo da razgraničimo dokle nam je radno vreme. Ove nedelje smo u Beogradu, pa zbog ogromnog broja dnevnih obaveza uveče nigde nismo hteli da idemo, nego sedimo kod kuće i gledamo filmove. Mada, moj muž, koji je u tome veoma realan, nedavno mi je rekao: "Ne uzbuđuj se, Žule, normalno je da smo preopterećeni. Kad sve prođe, idemo na putovanje".

Kako najradije provodite slobodno vreme?

- U dugim šetnjama bez tačnog cilja, uvek sa psom Milicom, a ponekad mi se priključi i suprug. Volim da čitam knjige, da pogledam dobru predstavu, a najviše od svega volim da putujem.

Prepoznatljivi ste po osmehu i optimizmu. Kako ih održavate?

- Pre svega, majka i otac su me napravili takvu. Stvarno mislim da sve polazi od naših gena. Rodite se ili kao namćor, ili kao pesimista, ili kao veseljak. Na sreću, ja sam baš, ama baš, vesela. Okružujem se prijateljima koji su slični, gajim takav odnos sa partnerom, volim da se radujem tuđoj sreći i uspehu, od zavisti ili pesimističkog pogleda na svet, čovek lično nema ništa, samo može sebi da nanese zlo i da privlači loše stvari. Mislim da mi je Bog podario i malo smisla za humor, volim da se šalim na svoj račun, volim da se šalim sa prijatejima. Smeh je lek i koliko god da je čoveku teško, uz osmeh sve se lakše podnosi.

Postoji li nešto što vam u ovom trenutku nedostaje da biste mogli da kažete da ste apsolutno srećna žena?

- Volela bih da znam da će moja porodica, tata, mama, sestra i muž dugo živeti i da neće biti bolesni. I volela bih da imam i mnogobrojnu porodicu. Jedan veliki haos gde ćemo svi da se deremo. Ako deca povuku na mene, daj Bože, to će mi se sigurno i ostvariti.

Komentari (0)

Loading
Deana Đukić Slobodan Sarić, Gordan Jović
Tagovi: tamara grujić

Pročitajte još