Velimir - Bata Živojinović: Smehom lečim sve rane

Velimir - Bata Živojinović: Smehom lečim sve rane

Autor: | 20/03/2016

0

U toplini porodičnog doma na Vračaru, jedan od najvećih junaka savremene filmske istorije balkanskog podneblja, Velimir - Bata Živojinović uspešno se oporavlja od trećeg moždanog udara, u čemu najveću ulogu ima njegova supruga Julijana, sa kojom je u braku pedeset sedam godina.

Ekipu magazina “Hello!” na ulazu je sa osmehom dočekala gospođa Živojinović sa unucima Dinom i Velimirom, decom Batinog i Lulinog sina Miljka, koji poslednjih devet godina živi u Parizu.

Njihova kćerka Jelena sa suprugom i decom Jelisavetom, Julijanom i Obradom živi na Kubi, a ove zime roditelje je obradovala svojim dolaskom.

Dok s nestrpljenjem iščekuju dan kada će njihov sin dobiti oslobađajuću presudu, zbog čega poslednjih devet godina ne živi u Srbiji, Bata i Lula raduju se posetama njihove dece, koji kuću ispune radošću i smehom.

Zbog zdravstvenih tegoba sa kojima se uspešno bori, osamdesetdvogodišnji glumac dugo se nije oglašavao u medijima, ali je, na radost brojnih poštovalaca i obožavalaca, komunikaciju sa njima uspostavio preko društvene mreže “Instagram”.

Dobitnik ovogodišnje “Festove” nagrade za životno delo ekipi magazina “Hello!” otvorio je vrata svog doma, u društvu sa suprugom i unucima, i otkrio nam mnoge zanimljivosti iz svog veoma uzbudljivog života.

Dobitnik ste ovogodišnje “Festove” nagrade “Beogradski pobednik”. Koliko vam to priznanje znači?

Bata: Ovaj naš posao dobija svoje puno značenje tek kada ga isprate i nagrade. Zato nam je svaka važna, iako to ne želimo uvek javno da priznamo. “Festovo” priznanje je od posebnog značaja, jer svi znamo koliki ugled ima ova međunarodna filmska institucija. Naravno da sam ponosan što će moje ime narednih godina biti u probranom društvu, među najznačajnijim svetskim filmskim stvaraocima.


Smatrate li sebe životnim pobednikom?

Bata: Ne bih to tako nazvao. Život je borba neprestana, kako je Njegoš rekao. U nekima pobeđujemo, u nekima ne. Važno je stalno se boriti i uvek biti pozitivan. Pored toga, izuzetno je važno pravilno izabrati životnog saputnika, jer čovek ne može ništa sam da postigne u životu. Čovek mora da veruje u sebe i u ono što radi. Bez toga nema nikakve šanse za uspeh.

Snimali ste i filmove koji su se našli u nominacijama za “Oskara”. Jeste li maštali o holivudskoj karijeri?

Bata: Krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih godina prošlog veka, imao sam mnogo konkretnih ponuda. Neki naši glumci u tom periodu ostvarili su zavidnu karijeru. Mislim pre svega na Bekima Fehmiua, Oliveru Katarinu, Gidru Bojanića. Najviše mi je žao što nisam prihvatio ponudu mog pobratima, slavnog sovjetskog glumca i reditelja Sergeja Bondarčuka, jedinog čoveka na svetu koji ima “Oskara” i “Orden Lenjinove zvezde”. Naime, tokom snimanja filma “Bitka na Neretvi”, on, Boris Dvornik i ja delili smo sobu i provodili mnogo vremena zajedno. Tada su se i naše porodice zbližile. Sledeće godine me je pozvao da igram jednu od glavnih uloga u filmskom spektaklu “Vaterlo”, koji je režirao. Izabrane su velike zvezde, kao što su Orson Vels i Kristifor Plamer, koji još intenzivno radi. Lik Napoleona je tumačio čuveni američki glumac Rod Stajger, a meni je bila namenjena uloga Napoleonovog sekretara. Dugo sam se lomio, ali smo Lula i ja odlučili da ostanemo u Jugoslaviji, da nam se deca ovde školuju i odrastu.

Sećate li se svoje prve nagrade?

Bata: Kako da ne. “Srebrna arena” u Puli 1963 godine, dobijena za filmove “Kozara” i “Dr”, predstavljala je prekretnicu u mojoj karijeri. Kada se takve stvari dese, čovek jednostavno oseća da se nešto menja nabolje i da će od tog trenutka sve biti drugačije. Mislim da se slično osećaju i sportisti posle osvajanja medalja.

Prošle godine zaokružili ste šest decenija od filmskog debija i odlučili da odete u penziju. Kako vam to zvuči?
Bata: Glumački poziv je specifičan, glumci nikada ne odlaze u penziju. Uvek postoji potreba za tumačenjem ljudi mojih godina. Za mene je došlo vreme za povlačenje, pre svega zbog mog zdravstvenog stanja. Inače, niko me ne bi još dugo odvojio od kamere i scene. Pravo da vam kažem, reč “penzija” kao da se odnosi na nekog drugog, a ne na mene. Ipak, danas uživam u nekim drugim stvarima, pre svega u vremenu koje mogu da provedem sa porodicom i prijateljima, a koga nisam uvek imao na pretek.

Postoji li nešto što ste želeli da uradite, a niste?

Bata: Kada iz ovog ugla razmišljam o svojoj karijeri, shvatam da je malo toga moglo da se promeni. Život i sudbina vas vode, a na vama je da prepoznajete znake koje vam šalju. Naravno, da biste to mogli da prepoznate, potrebno je da stalno i uporno radite. I na sebi i oko sebe.

Sin Miljko ima evidenciju svih vaših filmova. Da li je on jedini arhivator?

Bata: I Jelena je pažljivo pratila celu, mogu da kažem, našu karijeru. Evo, polako to sada preuzimaju i unuci. Dina i ja intenzivno sarađujemo na tim slikama na internetu i sve to unosi neku novu pozitivnu energiju u moj život. Prisećamo se lepih filmova, nekih divnih ljudi i boljih vremena.

Koliko je supruga Julijana zaslužna za vaš profesionalni uspeh?

Bata: Najviše. Kompletan moj uspeh zapravo je njen. Ko zna kako bih se razvio kao ličnost bez stabilne porodice i jake žene, kao što je Lula. Uvek je bila dovoljno mudra da me isprati i podrži kada je bilo najvažnije. Nikad se nije sklanjala u stranu, niti bežala od problema. Ona je zapravo vodila celu našu porodicu sve ove godine. Ne mogu da zamislim život bez nje.

Gospođo Živojinović, svakodnevno brinete o Batinom zdravlju. Osetite li nekada umor i šta vam daje snagu?

Julijana: Smatram da mi je to dužnost. Duge godine provedene sa Batom daju mi snagu da mu maksimalno pomognem. Čini mi se da u tome uspevam.

Strepite li za njegovo zdravlje?

Julijana: Naravno, ali veliki sam optimista, baš kao i on. Razmišljam pozitivno i pokušavam da nađem dobru stranu svake situacije, koliko god da je teška ili naporna, čak i opasno po život. Imamo divnu i veoma posvećenu medicinsku sestru Lepu Ilić, koja mi je velika stručna pomoć i brine o Batinom zdravlju. Ona je sa nama već četiri godine i postala je član porodice.

Plašite li se trenutka kada će nas napustiti?

Julijana: O tome uopšte ne razmišljam. Bata je čudo, posle tri moždana udara svaki put se podigao kao feniks. I dan-danas se bori kao što se celog života borio na filmovima.

Pre nekoliko godina najavili ste crkveno venčanje, ali tu želju ipak niste realizovali.

Bata: Nažalost, zbog moje zdravstvene situacije to se nije desilo, iako nam je kuća u Koraćici bukvalno pored crkve. Žao mi je što to nismo uspeli da realizujemo, ali i to je dokaz da ne može da se ostvari sve što se isplanira.

Zamerate li nešto sebi kao mužu?

Bata: Sebi zameram nekoliko teških situacija, koje su mogle da se izbegnu. I pored svega, Lula je ostala čvrsta kao stena. Zato zaslužuje moju najveću ljubav i poštovanje.

A kao ocu?

Bata: Mislim da sam bio vrlo naivan prema ljudima za koje sam mislio da su mi prijatelji. Cenu mog uspeha i moje popularnosti plaćala je cela porodica na različite načine. S tim se nikad neću pomiriti.

Koliko vam nedostaju deca?

Bata: Izuzetno. Iako se svakodnevno čujemo na “Skajpu”, to ne može da zameni naša porodična okupljanja. Život ih je rasuo na različite strane, isuviše retko se viđamo, a zajedno se nismo okupili već devet godina. I dalje imam nadu da ćemo uskoro svi biti zajedno.

Unuci vam često dolaze u posetu. Koliko vas to veseli?

Bata: To mi je najvažnije od svega. Lula i ja se preporodimo kada čujemo njihove glasove i kada pričamo sa njima. Te trenutke ništa ne može da zameni.


Koliko vam znači vreme koje provodite sa dedom i babom u Beogradu?

Dina: Neke stvari nemaju cenu. Dani u Beogradu mi prolete, i ovoga puta sam napokon mogla sebi da dam oduška i dođem na mesec dana. Posećujem ih skoro svakog dana i na taj način punimo jedni drugima baterije smehom i pozitivnom energijom.

Velimir: Baba Lula je domaćica prve klase, tako da nas njena hrana drži za stolom satima. Obožavam njenu kuhinju, sposobni smo da sednemo svi zajedno za sto i satima pričamo o svemu i svačemu. Sa dedom volim da se šalim i slušam njegove priče iz prošlosti, ali i nove fore.

Delite li sa dedom i babom ljubavne dileme?

Dina: Naravno, to je glavna tema. Baba često pokušava da mi nađe dečka, ali bezuspešno jer sam se posle duge veze sada fokusirala na fakultet i karijeru. Taj dečko je Nemac, što je, prema dedinom mišljenju, mogao da bude bolji izbor. Nekoliko meseci pošto su se upoznali, mi smo raskinuli. Deda uporno ponavlja da mi pomoć nije potrebna i odbija da me upoznaje sa mladićima kada ga suptilno zamolim, ali voli da sluša moje priče i da mi daje savete. Od koga drugog bih mogla da dobijem bolje odgovore nego od njih koji su zajedno duže od pola veka.

Koji dedin savet ti je najdragoceniji?

Velimir: Uvek treba biti pozitivan i optimista, koliko god da neke situacije mogu da izgledaju beznadežne i teške. Sve se dešava s razlogom i duboko verujem da uvek treba biti srećan i zahvalan na onome što imamo.

Dina: „Sve što radiš, radi gospodski“. Deda me je naučio da čak i najdosadniji predmet na fakultetu može da bude interesantan ako se pronađe dobar pristup. Isto važi za poslovne i porodične obaveze, ali i za izlaske.

Zbog čega se najviše ponosite dedom?

Velimir: Obožavam to što ima smisao za humor, čak i u ovako teškim okolnostima. Najviše sam ponosan na njega što je, pored svih filmskih obaveza koje je imao, uvek odvajao vreme za svog unuka.

Vaš deda jedan je od najvećih glumaca u istoriji srpske i jugoslovenske kinematografije. Kako ga vi doživljavate?

Dina: Mislim da sam tek pre godinu dana shvatila ko je u stvari moj deda. U Beogradu sam išla u Francusku školu, koju su većinom pohađali stranci, a zatim sam se sa četrnaest godina iselila iz Srbije. Posao glumca sam uvek došivljavala kao svaki drugi posao. Deda je provodio vreme učeći tekstove koliko i moji roditelji u kancelariji i ordinaciji, ako ne i više.

Velimire, koliko vam znači što ste ime dobili po dedi?

Velimir: Baš mi je drago što se ta tradicija nastavlja, jer je i Batin deda bio Velimir. Ponosan sam na svoje ime i prezime, jer gde god da odem, ljudi odmah pogode da sam iz Srbije. Nemam probleme sa nadimcima, ali ipak preferiram da me zovu punim imenom.

Kako najradije provodite zajedničko vreme sa unucima?

Bata: Razgovaramo mnogo, postavljamo pitanja jedni drugima, razmenjujemo mišljenja. Oni donose neka nova pravila ponašanja koja nisu postojala u naše vreme, mi im dajemo savete. Na njima je kako će ih primeniti. Pričamo o ljubavi, budućim profesijama, njihovim planovima i željama. Puno se smejemo i gajimo pozitivan porodični duh.

Lula, koliko vas raduju porodični trenuci?

Lula: Nažalost, oni su poslednjih godina sve ređi. Naša deca su u inostrantvu zbog posla, unuci takođe, zbog studija. Srećom, Dina nas je obradovala posetom posle skoro godinu dana odsustva. Unuk Velimir živi u Beogradu, kao i njegova polusestra Milena. Jelenina deca Jelisaveta, Julijana i Obrad u mogućnosti su da nas posećuju samo preko leta, jer žive na Kubi. Kada se makar mali deo nas okupi, radosti nema kraja. Kuća se ispuni pozitivnom energijom, ljubavlju i srećom. To Bati mnogo znači, a izgubljeno vreme bude zaboravljeno.

Kada ste se poslednji put okupili u punom sastavu?

Lula: Verovali ili ne, skoro nikada. Kada mi se rodila najmlađa unuka Milena, Jelena je bila na Kubi sa porodicom. Miljko nije bio u prilici da se vrati u Beograd, pa nam je Pariz bio jedina moguća destinacija za sastanke, ali to, nažalost, više nije opcija zbog Batinog zdravstvenog stanja.

U kojim trenucima vam deca najviše nedostaju?

Lula: Uvek mi nedostaju, naročito poslednje četiri godine od kada je Bata bolestan. Njihova podrška, ljubav i sigurnost su mi najpotrebniji, ali se nadam i verujem da ćemo se uskoro svi skupiti u našem domu.

Jeste li ikada imali ambicije da napravite profesionalnu karijeru?

Lula: Biti žena jednog Bate nimalo nije lako. Bilo je izazova, ali moja mudrost, strpljenje i ljubav prema njemu ispunili su me više nego što bi mogla bilo koja profesionalna karijera.

Šta u ovom periodu života najviše priželjkujete?

Lula: Zdravlje mom Bati, našoj deci brz povratak u Srbiju, a unucima da nađu svoj put i sreću u budućim karijerama i životu.

Reklo bi se da imate urođeni imunitet na smrtnost. U čemu je tajna?

Bata: Nema tajne, sve je u duhu. Sve zavisi od toga kako se osećate i kakvu poruku šaljete svojoj okolini. Optimistički pogled na svet nasledio sam od svojih roditelja, što sam pokušao da prenesem i na svoju decu. Takva je i Lula. Svaki novi dan je nova šansa. Od nas zavisi kako ćemo ga iskoristiti, sa kakvim mislima ćemo ga započeti.

Plašite li se odlaska sa ovog sveta? Razmišljate li nekada o tome?

Bata: Ne, a i zašto bih? To nisu pozitivna razmišljanja, kao što rekoh, svaki dan je nova šansa i zato treba gledati pozitivno u svaki novi dan.

Po čemu biste voleli da vas pamte?

Bata: Mi smo mala sredina i manje-više sve se o nama zna. Voleo bih da me zapamte onakvog kakav sam zaista, bez preuveličavanja. Ja sam čovek iz Koraćice, koji je pronašao svoj put u životu, radeći vredno i uporno. Imao sam sreću da sam izabrao poziv koji volim i da sam ga radio sa izuzetnim ljudima - mudrim, talentovanim i interesantnim. To je izuzetno bogatstvo. Na kraju, svako će poneti svoj utisak na koji ne mogu da utičem i da hoću.

Komentari (0)

Loading
Deana Đukić Mirko Tabašević

Pročitajte još