Aja Jung: Sreća ne stanuje u zemlji starleta i baraba

Aja Jung: Sreća ne stanuje u zemlji starleta i baraba

Autor: | 27/09/2015

0

Zahvaljujući upornosti i vrednom radu direktorka Beo­gradskog festivala igre Aja Jung uspela je da stvori jednu od najcenjenijih manifestacija, na kojoj se okupljaju ista­knuti svetski umetnici. Iako nije imala podršku državnih institucija, ostvarila je mnogo više nego što je očekivala. Majka kćerki Dore i Zoe uverena je da nijedan segment njenog života ne trpi zbog posvećenosti poslu.

Pripremate li se čitave godine za Beogradski festi­val igre?

- Kada se zavesa jednog festivala spusti, znači da je program narednog već spakovan. Nije to ritam Beograd­skog festivala igre, nego tempo po kome vas ozbiljan svet tera da planirate. Upravo smo najavili prodaju ulaznica za deo programa koji će se igrati na Velikoj sceni Centra Sava. Tamo nas na svečanom otvaranju očekuje kultni Holandski plesni teatar, sa dva komada u koreografiji Pola Lajtfuta i Sol Leon, ali i rad Gabrijele Karizo, umetni­ce koja predvodi belgijsku trupu Peeping Tom. Na istom mestu videćemo i predstavu "Istočna senka" Jiržija Kilija­na, koju smo prošle godine morali da odložimo zbog povrede glavne igračice. Mnogo se radujem i predstavi "Mrtva priroda", jednog od najcenjenijih grčkih savreme­nih umetnika Dimitrisa Papajoanua. Centar Sava biće mesto međunarodne premijere komada "Primarna trilo­gija" u koreografiji Jakopa Godanija i u izvođenju kom­panije "Forsajt" iz Frankfurta.

Jeste li od početka znali da će taj festival prerasti u vodeću manifestaciju u regionu?
- Nisam ni sanjala. Planirala sam da odem u Ame­riku i prvi Festival odigrao se u mojoj životnoj pauzi i punoj slobodi. Prve trupe su stigle 2004. godine. Osta­li smo u debelom minusu, a ja sam prodala kola kako bih isplatila umetnike. Lokalna plesna zajednica i ljudi koji su tada odlučivali o kulturi doživeli su prvu edici­ju Festivala kao grešku koja ne sme da se ponovi. Samo iz ludog inata kreirali smo drugo izdanje i pažnju regio­na privukli istorijskim gostovanjem Baleta pariske Ope­re. Posle je svake godine Festival postajao bolji i veći. Već sa osmim izdanjem, berlinski kritičari su manifestaciju tretirali kao trendsetera evropske plesne scene, da bi godinu dana kasnije Beograd dobio podnaslov u "Njujork tajmsu".

Putujete li često na strane festivale?
- Putujem koliko mogu i koliko mislim da je po­trebno. Ako neku predstavu najave ili pohvale svi vodeći svetski mediji, onda je za jedan festival važno da je ima u svom programu. Putovanja su privilegi­ja selektora čije je festivale osnovao grad i koji uživa­ju finansiranje tokom cele godine. Nažalost, među njima je sve manje onih koji vrede, uglavnom je to društvo iz regiona koje za tuđe pare organizuje raz­menu poseta, pozorišnih angažmana i letovanja. To nije moj film.

Koliko je teško dovesti u Beograd neke od naj­značajnijih umetnika današnjice?

- Poslednjih decenija nijedna umetnička disciplina nije uspela da predstavi toliki broj istinskih svetskih zve­zda u Beogradu kao Beogradski festival igre. Dolazak tih ljudi je dokaz da se čuda ipak dešavaju ako jednom pro­jektu poklonite mnogo vremena, bezgraničnu ljubav i ogromnu energiju. Ja ne znam za vikende, odmore ili praznike, a mojoj deci uvek nedostajem, iako smo sva­kog dana u istoj kući.

Imate li podršku porodice?
- Iza svake uspešne žene stoji jedna supermama, koja brine o njenoj deci. Moja mama je moj najveći oslonac. Mnogi se sa strane dive mojoj energiji, ali ne znaju da ona prija samo nakratko. Stalno imam potrebu da ra­dim. Kada ponestane mogućnosti za drugo, krečim zi­dove, premeštam nameštaj ili vozim do Soluna da bih se prošetala ulicom Tsimitski.

Da li su vaše kćerke zainteresovane za balet?
- Starija Dora je odlučila da u baletu uživa kao pu­blika. Verujem da će se jednog dana baviti pozorištem ili umetnošću, jer joj je to blisko. Zoi je još mala i sva­kodnevno menja planove. Jedino bih volela da na vreme odu odavde. Niko me ne može ubediti da sreća i buduć­nost stanuju u zemlji baraba i starleta. Deci koja su ra­sla u bidermajer foteljama svojih čukunbaka, išla na Be­ogradski festival igre i koncerte Filharmonije ostaje samo da spakuju uspomene i zbrišu daleko.

Koliko je teško da uskladite privatne i poslov­ne obaveze?

- Ništa ne trpi, jer je igra moj život, a ne posao. Ne­mam vremena da ispijam kafe sa drugaricama, da uži­vam u beskrajnim telefonskim razgovorima, da ogo­varam ili analiziram tuđe poteze. Volela bih da je dan duži i uvek mi nedostaje nekoliko sati, iako ustajem u pola šest ujutru.

Da li bavljenje igrom zahteva da joj u potpuno­sti posvetite život?
- Sve zavisi od ljudi i prilika. U svetu su igrači dis­ciplinovani vojnici, koji se svakog dana iznova bore za svoje uloge i pozicije. Verujem da je u svakoj profesi­ji stagnacija loša, ali je za scenu pogubna. Uvek će po­stojati vredni i talentovani, baš kao i oni koji uvek idu u grupi, životareći u poslednjem redu. Nevolja je što se kod nas ovi prvi kažnjavaju, a mediokriteti opstaju i sa osmehom kolo vode.

Volite li da sve konce držite u svojim rukama u organizaciji Festivala?
- Tim Beogradskog festivala igre vrlo je mali. Čine ga samo dve žene tokom godine, i još nekoliko lavica koje se pridružuju u različitim fazama.

Komentari (0)

Loading
Ivana Nikolić Hello!
Tagovi: Aja Jung kultura

Najnovije vesti