Verica Rakočević i Veljko Kuzmančević: Boemski život naša je prošlost

Verica Rakočević i Veljko Kuzmančević: Boemski život naša je prošlost

Autor: | 30/06/2015

0


Posle sudbinskog susreta pre dve godine, u životu dizajnerke Verice Rakočević i kompozitora Veljka Kuzmančevića ništa više nije bilo isto. Velika ljubav koja im se dogodila naterala ih je da iz korena promene život, zbog čega nijednog trenutka nisu zažalili. Uspešna kreatorka svoje rituale sa drugaricama rado je zamenila za miran porodični život na Avali, dok je njen suprug od istinskog boema postao ozbiljan porodični čovek koji nigde ne ide bez svoje žene. Priznaju da period prilagođavanja još traje, zbog čega često imaju nesuglasice koje rešavaju svađama. I to smatraju najvećim kvalitetom u svojoj vezi. Posle svakog "sukoba", njihova ljubav se još više rasplamsava, a svaki novi dan u njihovom svetu je prava avantura.

Nedavno su se navršile dve godine od kada ste zajedno, jeste li obeležili taj dan?
Verica: Svako ko poznaje Veljka zna da reč formalnost ne postoji u njegovom svetu. On je čovek koji me mnogo puta iznenadi bez ijednog povoda, ali takođe ne spadamo u ljude koji će slaviti godišnjice. Naš brak ni po jednom kriterijumu nije formalan, štaviše, iz ugla mnogih ljudi, naš odnos je pravi cirkus, ali mi u tome uživamo.
Veljko: Smatram da suprugu treba da obradujem svaki put kada osetim potrebu za tim, a ne na neki određeni dan. Spadam u ljude koji često zaborave da najbližima čestitaju rođendan, čak i roditeljima, ali mi to niko ne zamera jer znaju da sam takav. Ne volim što je u današnje vreme postalo popularno da ljudi jedni drugima čestitaju rođendane preko društvenih mreža, a da im nije stiglo obaveštenje sa Fejsbuka da je toj osobi rođendan, nikada se ne bi sami setili toga. Zato sam uvek za iznenađenja koja su spontana i dolaze iz srca.

Kako iznenađujete suprugu?

Veljko: Moram da budem vrlo kreativan da bih oduševio Vericu i trudim se da joj uvek nešto poklonim ili napravim neki ugođaj koji još nije doživela. Siguran sam da se ne bi oduševila kada bi sada otišao u radnju i kupio joj najskuplje cipele u gradu. Potrebno je nešto mnogo originalnije.
Verica: Naš odnos se ne bazira na međusobnom poklanjanju skupih poklona, jer živimo drugačije i verovatno nas mnogi gledaju sa čuđenjem. Verujem da ima mnogo onih koji misle da, kada si u modi trideset tri godine kao ja, onda moraš da poseduješ neke statusne simbole. Ja ne smatram da je tako. U našem odnosu, u kome ima malih potresa, najlepše je što imamo privilegiju da ne živimo na formalan način. Jer, kada ste u braku sa genijem, a otvoreno tvrdim da Veljko jeste, ne uklapate se u šablone. To nekada nije lako, ali je čarobno. Ja sada živim potpuno drugačije nego pre njega i uživam u tome. Dovoljno mi je da mi ujutru pusti neku pesmu koja je nešto najstrašnije što je iko mogao da snimi, a koju je verovatno mali broj ljudi čuo, da pojača do daske i da ja umrem od smeha. To nijedna kreditna kartica ne može da zameni.


Da li je bila potrebna hrabrost da zbog ljubavi promenite život iz korena?
Verica: Moje drugarice kažu da sam bila hrabra, ali ja mislim da, kada se dogode velike stvari, onda se promene dese spontano. Uvek sam govorila da volim da živim na poseban način i posle razvoda sam rekla da neću nikada da se udam i zaista to nikada ne bih učinila na uobičajen način. Veljko je nedavno bio u jednoj kafani u Vrčinu da kupi ćevape, a prodavačica mu je rekla da su svi mislili da je lud kada se oženio sa trideset pet godina starijom ženom. To je njen stav, ali i mišljenje mnogih intelektualaca koji ne vide dalje od svog vidokruga. Naš brak je nama nešto posebno.

Veljko, koliko se vama promenio život od kada ste sa Vericom?
Veljko: Mnogo se promenio, jer sam promenio sredinu, okruženje i ljude sa kojima se družim. Upoznao sam i počeo da provodim vreme sa nekim osobama za koje sam ranije znao samo iz medija i shvatio sam da su potpuno drugačiji od onoga kako ih percipiraju ljudi koji za njih znaju samo sa televizije. Ranije sam takođe živeo kao nomad, jer mesto iz koga potičem, Sremska Mitrovica, nije mi pružalo mogućnost za posao, pa sam živeo u Nemačkoj, Austriji, u Sarajevu i mnogim drugim mestima. Onda sam se oženio i postao porodični čovek koji ne ide nigde bez svoje žene. To mi je na početku delovalo zanimljivo, a posle sam shvatio da je to jedini normalan izbor. Pre braka bio sam boem koji je mnogo vremena provodio u kafani sa Ciganima. Taj način života se završio i počeo novi. Mislim da svaki muškarac treba da prođe taj period kafana, menjanja devojaka i tuča po ulici, pre nego što nađe ženu koju voli i sa kojom će živeti.

Paralelno sa početkom zajedničkog života, odlučili ste i da se preselite na Avalu, koliko vam je to promenilo život?

Verica: Stan koji imamo u gradu u jednom trenutku nam je postao mali za sve Veljkove instrumente. Kada smo pronašli kuću o kakvoj smo maštali, istog trenutka smo odlučili da se preselimo. Sada smo upućeni jedno na drugo jer nismo okruženi prijateljima, ali moram da priznam da period prilagođavanja još nije gotov. Nepravedno sam zapostavila moje prijateljice, ali to je zato što ujutru volim da sedim na svojoj terasi pre nego što krenemo u grad. Kada stignem u centar Beograda i obavim sve obaveze, jedino što želim jeste da se vratim kući. Nedavno smo nedelju dana proveli u stanu u gradu i shvatili smo da mir koji smo pronašli ovde ni za šta ne bismo menjali. Moj život se promenio iz korena i priznajem da mi je žao što propuštam rituale sa prijateljicama, što možda nije u redu, jer su one bile uz mene onda kada nisam imala Veljka, ali planiram da poradim na tome. S druge strane, Veljko je napravio još veću promenu jer je otišao iz svog mesta, mada on nije čovek koji se vezuje jer je i ranije često menjao sredinu. Nedavno smo dobili ozbiljnu ponudu da odemo u Ameriku i da tamo živimo i radimo. On bi to rado prihvatio, ali ja ne bih.


Razmišljate li o opciji da se preselite u Ameriku?
Verica: Ne, iako moja najmlađa kćerka Milena živi u Njujorku, ja ne bih mogla da napustim zemlju. To je možda nepravedno prema Veljku, jer ovaj prostor ne prepoznaje njegov talenat i potencijal koji bi mogao da pruži.
Veljko: Ja pravim ozbiljnu muziku za velike gudačke i simfonijske orkestre, ali za tu muziku ne postoji tržište kod nas. Nedavno smo bili na rođendanu Dan Tane, gde je bila i njegova kćerka, koja je producirala mnoge ozbiljne holivudske filmove koji su bili nominovani z a "Oskare", a i osvajali ih. Dao sam joj da čuje ono što radim i ona se jako zainteresovala. Ima u planu da kod nas snimi film u holivudskoj produkciji i da me angažuje, ali još ne znamo da li će realizovati svoj projekat, jer kod nas ima ljudi koji su spremni da pomognu, ali i onih koji su spremni da odmognu. Iste večeri imao sam i vrlo ozbiljan razgovor sa ministrom kulture Ivanom Tasovcem i posle priče sam njim potpuno mi je postalo jasno zbog čega je kultura u našoj zemlji takva kakva je. Nekada sam mislio da ću, ako upoznam neke ljude, moći da uradim nešto u svom poslu. Zahvaljujući Verici i njenom kredibilitetu lako sam došao do njih, ali sam onda shvatio da su oni najmanje umetnici, a mnogo više biznismeni.

Odakle crpite motivaciju za rad?
Veljko: Postoje periodi kada te zaboli što je situacija takva kakva jeste, naročito kada prevrćeš po džepovima i tražiš novac za cigarete. Jer znaš da bi u nekoj drugoj zemlji od svog rada mogao vrlo lepo da živiš. Ali, ja ne želim da pravim kompromise kada je reč o mojoj muzici niti da pravim pesme za pevačice. Nisam počeo da radim ovo da bih bio zvezda, već zato što je to deo mene.

Verice, kakvi su vaši poslovni planovi?

Verica: Oduvek sam radila sa mnogo entuzijazma i nije mi bilo važno koliko ću novca da uložim u neku kolekciju, već samo da realizujem svoju ideju. Zahvaljujući Veljku postala sam praktičnija, ali još sam perfekcionista u izboru materijala i izradi modela. Nedavno sam sa koleginicom Irenom Grahovac otvorila butik u hotelu "Izvor" u Aranđelovcu i taj potez mi je još jednom pokazao gde živim i da ne bi trebalo da se zanosim da kod nas može da se radi posao po svetskim standardima. Za sada, osim jesenje kolekcije, planiram da realizujem projekat koji dugo već pokušavam, a to je da napravim sportsku liniju. Veljko je sada našao model po kome bi trebalo da plasiramo tu liniju, a u avgustu idemo u Njujork, gde će moja kćerka Milena fotografisati kolekciju. I danas postoji veliko interesovanje za moj prvi "VR" parfem, koji bih volela da ponovo počnem da prizvodim i nadam se da će se ostvariti planovi naše vlade da se pomogne malim i srednjim preduzećima.


Hoćete li tokom leta, osim
u Grčku i Njujork, ići na još neka putovanja?
Verica: To još ne znamo jer odluke uglavnom donosimo preko noći.
Veljko: Voleo bih da odemo na Zlatibor da kampujemo.
Verica: Kada Veljko bude meni ispunio želju da uveče šetamo Avalom, što, inače, neće jer kaže da ga bole noge, tada ću i ja da prespavam u šatoru.

Ko je od vas dvoje više spreman na kompromise?
Verica: Moram da priznam da je to Veljko. Od naših svađa odjekuje Avala, jer smo oboje jake ličnosti. Ranije sam mislila da su svađe nešto najstrašnije što može da se desi u jednoj vezi, a uz njega sam naučila da je to najpozitivnija stvar, jer se oslobodite besa.
Veljko: Nikada ne zaćutimo posle svađe, već normalno nastavimo da razgovaramo. Oduvek sam znao da su svađe dobre za vezu. Takođe, uspeo sam da kod Verice promenim mišljenje da muškarac nikada ne treba da vidi ženu dok se depilira ili sa maskom na licu. Ona je smatrala da žena treba da se prikazuje muškarcu samo u najlepšem svetlu, dok ja smatram da sve te situacije samo zbližavaju dvoje ljudi. Dok sa nekom osobom ne provedeš dobar period na suncu i dok se dobro ne oznojite, ne možete da znate da li ste kompatibilni. Kroz znoj se luče feromoni, zahvaljujući kojima osetiš nečiji miris i znaš da li ti ta osoba odgovara. Džaba vam da se zabavljate, ako niste osetili jedno drugome miris znoja.
Verica: Upravo ovu su Veljkovi stavovi za koje ja razumem da ih mnogi ne razumeju, ali meni je upravo zbog njih neodoljiv.


Intervju: Ivana Nikolić
Foto: Mirko Tabašević

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Slične Vesti