Ivana Peters prvi put govori o srčanom udaru koji je doživela i ističe da se najviše uplašila zbog kćerke Sare

Ivana Peters prvi put govori o srčanom udaru koji je doživela i ističe da se najviše uplašila zbog kćerke Sare

Autor: | 29/06/2015

0

Da Bertold Breht nije napisao "Majku Hrabrost", tu sintagmu bi neko sigurno pripisao pevačici Ivani Peters, koja je 15. marta preživela srčani udar. Možda infarkt ne bi bio dovoljan razlog da joj se dodeli taj epitet, da Ivana pre devet godina nije proglašena medicinskim fenomenom, kada je vantelesnom oplodnjom iz prvog pokušaja dobila kćerku Saru, pošto su u njen zdravstveni karton upisane dve teške operacije. Prvom hirurškom intervencijom odstranjeni su joj desni jajnik i jajovod, a drugom levi jajovod. Posle toga njena kuma Marija odvela ju je na jednu privatnu kliniku, gde joj je konstatovana endometriotična cista na preostalom levom jajniku, kao i nebrojene priraslice u stomaku. Zbog bogate istorije bolesti njenog čeličnog organizma u potpunosti je zanemarila kardiovaskularni sistem, pa je pre tri meseca preživela srčani udar od koga se nekoliko nedelja oporavljala u Kliničkom centru. Sve vreme uz nju su, osim majke Vesne, sestre Nevene i brata Vukašina, bila i njena dva najvoljenija bića - kćerka Sara, koja će u julu napuniti devet godina, i suprug Aleksandar Peters, koji skoro nije napuštao bolnicu dok je ona bespomoćno ležala u postelji.

Iako situacija u kojoj ste se našli 15. marta nije bila za šalu, mnogima se, kada su čuli kako ste otpevali pesmu "Janičar" u emisiji "Ko je kod Koje", učinilo da ste upravo zbog silovite interpretacije dobili infarkt u prostorijama "Radio-televizije Srbije"?

- Sigurno sam se i zbog toga uzbudila jer tu pesmu čitavog života pevam na svoj način. Obožavam taj tekst, ali kod Nikole Koje u emisiji nisam otpevala sve strofe. One najtužnije sam izbacila da se i ja ne bih rasplakala kao Koja koji se hvatao za glavu i govorio: "Šta mi to radite"Moja interpretacija bila je prilično stresna, ali to nije razlog za infarkt. Tokom snimanja nisam osetila nikakve tegobe, komplikacije su nastupile kasnije.

Da li ste mogli da pretpostavite takav razvoj događaja, budući da ste pre srčanog udara samo osećali umor?
- Počelo je tako što sam se zamarala i prilikom penjanja stepenicama na drugi sprat. Potom sam na "Internetu" našla svoju dijagnozu, ali nisam prihvatala da tako nešto može da mi se desi, a, u stvari, može da se desi svakome. Tek dok sam ležala u bolnici shvatila sam koliko ima ljudi sa srčanim tegobama, i mladih i starih. U mom slučaju nisu bile kobne moje godine, presudne su bile neke druge stvari.

Najstrašnije što vam se desilo je taj srčani udar?
- Moram da ispravim sve one koji su po novinama pisali da sam imala dva srčana udara. Istina je da sam imala samo jedan, na žalost onih kojima taj jedan, koji mi se dogodio, nije bio dovoljan, pa su izmišljali u želji za senzacijom. Infarkt je srećom bio blag i nije ostavio fizički već samo mentalni ožiljak u mom životu. Brzo smo reagovali, brzo je stigla i "Hitna pomoć2, svi oko mene su bili prisebni. Zahvaljujući njima, sada mogu da kažem: "Da, ja sam doživela i preživela taj srčani udar".

Sećate li se ičega što ste doživeli u tim trenucima?
- Svega se sećam.

Po vas su tada u studio "Radio-televizije Srbije" na Košutnjaku došle dve "hitne službe": vaš suprug Aleksandar, a potom i prava ambulantna kola.
- Saša je prvi stigao, njega sam prvo pozvala i samo sam mu rekla: "Dođi u studio na Košutnjaku". Dok je on dolazio stanje mi se pogoršalo, i čim me je ugledao, pozvao je "Hitnu pomoć". Da nisam bila toliko bespomoćna i da sam bila u potpunosti svesna šta mi se stvarno dešavalo, poznavajući sebe, ne bih ni zvala "Hitnu", i ko zna šta bi se dogodilo.

Koliko ste zanemarivali bolest i o kojoj dijagnozi je zapravo reč?

- Prilično sam zanemarivala bolest. Imam arteriosklerozu. Žile su mi slabe, a srce mi je i dalje jako, lavlje. Priznajem da sam donekle sama kriva za ono što mi se dogodilo, ali objašnjenje leži u činjenici da sam u životu imala toliko kontakta sa doktorima i bolnicama da mi je jednostavno bilo dosta svega toga. Kada sam osetila tegobe, odlučila sam da se lečim sama. Postala sam vegan, prestala sam da pušim, ali to nije bilo dovoljno jer je u mom organizmu bilo znatno većih hemijskih promena koje nije bilo moguće rešiti na taj način.

Sve ste radili na svoju ruku, iako je poznato koliko ste se namučili pre nego što ste 10. jula 2006, vantelesnom oplodnjom, dobili kćerku Saru. Da li ste od tada, upravo zbog sreće zbog rođenja deteta, sebe stavili na poslednje mesto?
- Nije baš tako. Sada se više plašim jer postoji neko ko zavisi od mene, a to je moja Sara. Ranije sam lakše podnosila, takođe teške zdravstvene probleme koje sam imala, jer sam bila sama u tome. Sve sam rešavala na "tri, četiri, sad", uz osmeh. Sada mi je bila mnogo veća frka jer sam razmišljala: "Šta ako ja odem? Ne ostavljam joj ništa iza sebe." Ali to je stvarno realnost i to može svakome da se desi. Ovaj intervju je samo početak moje borbe za podizanje svesti kod ljudi o nužnosti kontrolisanja zdravlja.

Šta možemo na svakodnevnom nivou da uradimo kako bismo predupredili ono što se vama desilo?
- Izvadite krv, počnite preventivu od toga. Ja, recimo, ne merim pritisak, jer se toga plašim. Jednom su mi u bolnici izmerili i više niko nije smeo da mi priđe. Lekari bi trebalo da se edukuju kako da priđu osobama koje imaju hipertenziju belog mantila, jer ovaj način nije dobar, iako su imali najbolju nameru i ovom prilikom ih sve pozdravljam.

Posle infarkta, ležali ste u Kliničkom centru.
- Lekari u Kliničkom sentru i Urgentnom centru bili su predivni prema meni, posebno oni sa kardioodeljenja, jer su me trpeli takvu kakva sam bila, pre svega plašljivu. Uprkos tome, svi su rekli da sam bila divan pacijent.

Kakve su vam terapije tri meseca posle srčanog udara?
- Već na operacionom stolu bilo mi je bolje. Čim su mi ugradili stent, srce je počelo da mi radi normalno. Do kraja života ću morati da pijem lekove. To je moja terapija pošto sam sada srčani bolesnik. Ujutro uzmem kutijicu, rasporedim svoje lekiće za taj dan i pijem ih po planu.

Preporučeno vam je da se dosta šetate, a svi koji vas bolje poznaju znaju da pre srčanog udara niste izlazili iz automobila.

- Trenirala sam sporadično i vozila bicikl tri meseca, pa pravila pauzu po šest meseci. Sada mi je režim takav da se svakodnevna šetnja i vožnja biciklom podrazumevaju. Polako povećavam intenzitet fizičkih aktivnosti i korigovala sam ishranu. Nažalost, morala sam da uvedem meso, ali nadam se da ću s vremenom početi polako da ga izbacujem iz upotrebe.

Kako ste Sari objasnili šta vam se dogodilo?
- Nisam morala previše da joj objašnjavam jer je prepametna i sve kapira. Kada sam izlazila iz bolnice, rekla sam joj šta mi se desilo i zbog čega, a ona je samo uzvratila pitanjem: "Znači bilo je ozbiljno?" Rekla sam joj da jeste, ali da mi je sada dobro, i ona od tada brine o mami.

Koliko vam je značila podrška brojnih prijatelja, kolega, fanova, svih onih koji su iskreno bili zabrinuti za vas?
- Na prvom mestu bih izdvojila supruga Aleksandra, koji nije odlazio iz bolnice kako bi mi bio na dohvat ruke kad god mi nešto zatreba. Saši i Sari sam jedino i dozvolila da dođu u bolnicu da me vide. Svi su me zvali, mnogo hvala poznanicima, kolegama, fanovima koji su brinuli. Pošto nisam stigla svima da se javim, ovom prilikom imam jednu poruku za njih: "Dobro sam, super sam. Jedva čekam da ponovo zapevam. Neizmerno vam hvala na podršci." Dobila sam i mnogo poruka na Tviteru i Fejsbuku i svesna sam da su svi bili iskreno zabrinuti.

Kakav je osećaj kada tako ružnim povodom saznate da vas toliko ljudi iskreno voli?
- Znala sam da me svi ti ljudi iskreno vole i bez ovog ružnog povoda koji mi je pružio i praktične dokaze za to.

Šta je bio "okidač" iz vašeg pređašnjeg života da dođete u situaciju da doživite infarkt?
- Sigurna sam da nas kad-tad stigne svaka nervoza, svaki preživljeni stres, svako preticanje i makazice u saobraćaju, sve do porodičnih svađa u kojima smo učestvovali. Mislim da mi je stres bio glavni okidač, jer ja sam Lav i vrlo sam srčana, a protiv svoje prirode jednostavno ne mogu da se borim.

Šta je sa muzikom koja vam je uvek bila…
- Ja ću završiti ovu rečenicu: "Na drugom mestu posle Sare!" Nisam izdržala dugo bez muzike. Čim sam izašla iz bolnice, sela sam za klavir, kako bih ublažila razmišljanjakao što je: "Žignulo me, šta je sad, da nije opet infarkt" i  slično. Svirala sam i komponovala i to me je opuštalo. Muzika nije moj posao, to je moj život. Napisala sam deset dobrih pesama. Još ne znam kako ću ih snimiti i sa kim, ali ću ih snimiti.

Šta je s "Negativom"? Momke iz grupe viđamo u drugim bendovima, sa drugim izvođačima, neki imaju i privatni biznis, a šuška se i da ste se rastali čim je basista Milen Zlatanović Zmo otišao iz grupe.
- Zasitili smo se svega toga. Neke dogovorene stvari smo otkazali. Na to je možda uticao i umor, koji sam osećala mesecima uoči infarkta. Međutim, mi smo i dalje drugari i u kontaktu smo na nedeljnom nivou. Kada budemo poželeli da nešto snimimo zajedno, to ćemo i učiniti. Do tada svako ima svoj posao, zanimaciju, nešto od čega živi, zarađuje.

Jeste li i vi oživeli neki svoj hobi sada kada imate više slobodnog vremena?
- Joga i meditacija su mi jedini hobi pošto bavljenje svim onim što se odnosi na Sarine aktivnosti ne mogu da podvedem pod tu kategoriju. Ona ide na balet od treće godine, pohađa i glumu u glumačkom studiju "Dve besne gliste". Sa njima je nedavno imala ozbiljnu predstavu u ozbiljnom "Teatru 78". Kad gledam svoje dete na sceni, pomislim da je tako prirodno da bude baš tu, pre svega zato što ima svoje ja i zna šta hoće, a šta neće i nikad nema tremu.

U vašem domu spremase i njena rođendanska proslava?
- Tako je, slavimo 10. jula, a odbrojavanje traje već tri, četiri meseca. Svaki dan pita: "Koliko dana još ima do mog rođendana?"

Magazin "Hello!" vam želi brzo ozdravljenje i apeluje na vas da više ne pevate "Janičara".
- Ne mogu da vam obećam da neću. To je jače od mene.

Intervju: Nikola Rumenić
Foto: Mirko Tabašević

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Pročitajte još