Merjem Uzerli: Tek sada znam šta su ljubav i sreća

Merjem Uzerli: Tek sada znam šta su ljubav i sreća

Autor: | 26/01/2015

0

Istorijsku sagu o čuvenom sultanu Merjem Uzerli je zbog privatnih lomova napustila u najinteresantnijim trenucima, što joj zagriženi fanovi "Sulejmana Veličanstvenog" verovatno nikad neće oprostiti. Ipak, uglas se slažu da ne postoji druga Hurem. Sada kada je "veličanstveno stoleće" postalo njena daleka prošlost, zanosna glumica sprema se za nova velika televizijska dela, a vetar u leđa daje joj jedanaestomesečna kćerka Lara, koju je dobila u burnoj romansi sa kontroverznim turskim milionerom Džanom Atešom.
Iako tridesetjednogodišnja Nemica turskog porekla i dalje ima običaj da prekine svaki razgovor već na prvi pomen svog emotivnog života, odlučila je da ekskluzivno za magazin "Hello!" otkrije neke od svojih najvećih želja i planova.

Merjem, da li je ovo vaš prvi intervju za jedan srpski medij?

- Da, ovo je moj prvi veliki intervju i srećna sam što ga dajem baš za "Hello!", jedan od mojih omiljenih magazina.

Znate li da vam je uloga Hurem u našoj zemlji donela enormnu popularnost?
- Srećna sam što uživate u seriji "Sulejman Veličanstveni" i što vam se dopada moj načini rada. Za mene je to velika čast i blagoslov.

Kada ste shvatili da želite da se bavite glumom?
- To se nije desilo na prečac, nisam se samo probudila jednog jutra i rekla sebi: "Ja želim da postanem glumica!" Stvari su tekle svojim tokom, sve je bilo prirodno jer su me roditelji još dok sam išla u vrtić upisali u specijalnu školu, gde su deci kroz različite umetničke radionice omogućavali da nesmetano razvijaju talente. Slikali smo, pevali, svako je svirao neki instrument, učili su nas kako da pravimo odeću i nameštaj, da uređujemo vrt, pisali smo poeziju i glumili u kratkim predstavama, a morali smo, naravno, da znamo i osnove opštih predmeta, kao što su matematika, fizika, biologija. Bilo je to veoma kreativno mesto sa jedinstvenim konceptom. Opcija je bilo zaista mnogo, mogla sam da postanem i slikar ili lekar, ali u glumi sam se nekako najbolje snalazila i najprijatnije osećala. Istina, o njoj nisam razmišljala kao o profesiji kojom ću se jednog dana ozbiljno baviti, jer je ona od najranijih godina bila sastavni deo mog života. Kao tinejdžerka sam već uveliko bila okružena tim svetom, budući da je blizak prijatelj mog oca bio vlasnik najvećeg pozorišta u gradu. Svakodnevno sam bila u kontaktu sa glumcima i rediteljima, a scena je bila prirodno okruženje u kome sam odrastala.

U karijeri ste ostvarili veliki broj pozorišnih uloga. Da li biste se danas, kada najveće uspehe beležite zahvaljujući televiziji, vratili "daskama koje život znače"?

- Naravno. Gluma pred "živom" publikom je sasvim drugačija od nastupa pred kamerama. U pozorištu, reakcije gledalaca su trenutne, nemate priliku da popravljate nastup, dok ispred kamera ponekad moramo da se igramo sa emocijama jer se one ne pojavljuju hronološkim redom. Kada ste na pozornici, ne postoje pauze koje bi vam omogućile da ponovite scenu. Jednom kad izađete pred publiku, svesni ste da narednih sat i po nema povratka. Reč je o dve potpuno različite stvari koje su mi jednako uzbudljive. Kada mnogo radim za televiziju, nedostaje mi scena. S druge strane, kada bih dugo bila angažovana u pozorištu, sigurna sam da bi mi nedostajala kamera. Mislim da pravi glumac mora dobro da se snalazi u oba izazova, tako da nijednom ne bih davala prednost. Nadam se da ću imati priliku da ponovo radim u teatru, možda za dve, tri godine, kad završim projekat na kome sam trenutno angažovana.

Osim brojnih priznanja, 2012. godine osvojili ste i prestižnog "Zlatnog leptira" za ulogu Hurem u "Sulejmanu Veličanstvenom". Smatrate li da nagrade adekvatno vrednuju vaše glumačko umeće?
- Nikada nisam dovoljno sigurna kada je reč o mom talentu, i zaista nemam neki osećaj da sam uspela. No, posle ovoliko godina bavljenja glumom svakako da sam sigurna u svoje umeće i zato se ne uzbuđujem previše ako nešto uradim pogrešno. Moj posao je da pokazujem emocije, ne plašim ih se i mislim da ništa ne može da pođe pogrešnim putem dok god možete da osećate i imate dobru psihološku pozadinu. Verujem da su moja osećanja iskrena i s tim nemam problem. Ali, zbog toga nisam uspešnija ili sigurnija. Zahvalna sam za svaku nagradu, jer je velika čast činjenica da postoje ljudi koji me gledaju i koji poštuju moj rad i stil. To je zaista izuzetan poklon.

Postoje li karakterne sličnosti između vas i sultanije Hurem?
- Mislim da su sva ljudska bića slična. Kada vas nešto boli, normalno je da niste srećni. Isto je i sa mnom. Razumemo se i kada je reč o ljubavi ili ljubomori, jer gotovo svi isto reagujemo. Postoje i osobe čije su nam karakterne osobine bliže. Hurem i ja delimo neke crte karaktera, ali ne one najvažnije. Normalno je da ću, ako se zaljubim, biti srećna, kao što je i ona kad nekog voli. Ali, ne živim u njenom vremenu, ne borim se za stvari za koje se ona borila. Ne živim ni u haremu, pa su samim tim naši motivi drugačiji. Zato ne mogu da kažem da smo previše slične.

Koju njenu osobinu najviše cenite?

- Divim se njenoj upornosti. Šta god da se desi Hurem se nikad ne predaje. Čak i ako bi se ceo svet oko nje srušio, ona bi nastavila svojim putem, korak po korak. Doduše, ona je na tom putu mnoge pogubila. Dobro je kad je čovek u stanju da nastavi dalje posle svega.

Za Hurem je ljubav rat, šta je za vas?
- Za mene je sloboda.

Kako ste se pripremali za ulogu čuvene sultanije?
- Kada sam otišla na audiciju i dobila ulogu, nisam znala mnogo o Hurem, niti o Sulejmanu Veličanstvenom i Otomanskom carstvu. Nikad u životu nisam čak ni čula ime Hurem. Možda nisam bila na času kada se o tome učilo u školi, možda sam bila odsutna zbog bolesti ili jela sladoled u poslastičarnici preko puta. Sve je to za mene bilo potpuno novo, morala sam detaljno da istražujem. Čitala sam knjige koje se bave tim istorijskim periodom, a u današnje vreme gotovo sve je dostupno zahvaljujući internetu koji prilično olakšava stvari. Najvažnije mi je bilo da prvo uspostavim vezu sa njenom dušom i sagradim karakter koji će se zasnivati na mojoj slobodnoj emotivnoj kreativnosti, a ne samo na istorijskim činjenicama. Možete li da zamislite pravog sebe u knjizi koju je neko drugi napisao pre mnogo vekova? Samo je Hurem znala kakva je osoba zaista bila. Uz veliko poštovanje sultaniji, učinila sam ono za šta sam bila uverena da je najbolje, izgradila sam njen karakter kroz sopstvenu interpretaciju, emocije i vezu sa njenom dušom.

Uprkos jezičkoj barijeri i činjenici da o turskoj kulturi ništa niste znali, vaša uloga obeležila je popularni serijal. Šta vam je predstavljalo najveću teškoću u tumačenju slavne sultanije?

- Najteže je bilo da svoju svest prebacim u to vreme, jer sam slobodnog duha i moj način razmišljanja je neuporedivo liberalniji. Verujem da su pre nekoliko vekova pravila i shvatanja bila potpuno drugačija i da su moćni i uticajni ljudi morali "da se grizu" među sobom kako bi se održali na vlasti. I ljubav je doživljavana na čudan način - nekad kao ideal za koji se jedino vredi boriti, a nekad, nažalost, kao običan interes. Moj otac insistirao je na tome da kao tinejdžerka učim turski, ali ga nisam poslušala. Imala sam sreću što ni sama sultanija po dolasku u harem nije znala turski, pa smo ga zajedno učile.

Koliko vam je Halit Ergenč pomogao dok ste gradili ulogu specifične ličnosti iz turske istorije?
- Radila sam sa mnogim kolegama, i popularnim i onim manje poznatim široj javnosti, ali moram da priznam da je saradnja sa Halitom bila moje najdragocenije iskustvo, jer je on jedan od najboljih i najtalentovanijih glumaca koje sam upoznala. Veliki je profesionalac, uvek savršeno pripremljen za snimanje, ali mnogo je važniji čitav okean emocija, života, kreativnosti i duhovnosti koji teče njegovim venama. Neverovatno je inspirativan, njegova energija oseća se čak i kada ništa ne govori. Energija koja se među nama stvorila bila je idealna. Halit je partner koji vas nekim čudom tera da sve radite bolje kako bi na kraju bljesnuo taj sjaj, neophodan za zajednički nastup. Ljudi koji su nas angažovali uradili su odličan posao. Zaista sam bila srećna zbog te saradnje. Kada važan deo projekta čini dijalog, a ne monolog, onda je podrška dobrog partnera od presudnog značaja.

Glumu ste studirali u Hamburgu. Može li ona da se nauči?
- Verujem da se suština glume krije u dobroj povezanosti sa emotivnim sistemom. To je proces bez kraja. Ne možete samo da idete u školu i učite zanat, i da posle toga više nikad ne radite na svom talentu i osećanjima. Gluma je emotivna profesija uz koju svakog dana sazrevamo i koju bi trebalo da razvijamo dok god živimo. Zbog toga ni moj emotivni sistem nije isti kakav je bio kada sam imala petnaest ili dvadeset godina. U tom smislu, morala sam da se adaptiram, da s vremenom unapređujem taj sistem. To ne možete da naučite u školi. Dok studirate vi samo učite tehnike koje čine osnovu obrazovanja. Mislim da za dobrog glumca škola nije neophodna. Mogla bih da kažem da ja predstavljam savršenu kombinaciju osnova koje sam naučila tokom školovanja i saznanja da diploma nije kraj, već da do kraja života treba nastaviti sa učenjem.

Na koji način birate uloge? Postoje li karakteri kojima dajete prednost?

- Nikad ne biram karaktere na taj način i ne razmišljam da li mi je neki atraktivniji od ostalih. Svaku ponuđenu ulogu trebalo bi dublje sagledati i zaći u njene osobine, jer se u svakoj može pronaći nešto interesantno što bi moglo da nas zaintrigira. Naravno, neki karakteri su kompleksniji i zahtevniji. Ako mi ponude sporednu ulogu u lepom projektu, prihvatiću je bez obzira na produkciju. Nema veze što ću za sve to vreme izgovoriti samo desetak rečenica. Ako se zaljubim u tu malu ulogu i njenu priču, izabraću je zato što me fascinira, a ne zbog njenog trajanja.

Kako ste se osećali kada ste se prvi put našli pred kamerama? Imate li još tremu pred početak snimanja?
- Kada sam, posle nekoliko godina provedenih na pozorišnoj sceni, prvi put stala pred kamere, u početku sam bila prilično nervozna, ali je ta uzrujanost nestajala kako je snimanje odmicalo, jer sam bila okružena sjajnim timom koji mi je pružao podršku. Već posle nekoliko časova sve je bilo u najboljem redu. Još povremeno osećam nervozu, zato što sa svakom ulogom doživljavam ponovno rađanje. Neke žene imaju običaj da kažu: "Kada sam rodila prvo dete, bila sam jako uzbuđena i nervozna, ali sam verovala da će s drugim sve biti mnogo lakše. Ali, i to drugo dete je novo čudo, magija zbog koje uzbuđenje i strepnja nikad ne mogu da prestanu." Tako se i ja osećam kad ulazim u svaku novu ulogu. Rađate novi karakter, dajete mu život, počinjete potpuno novi projekat. Obično mi je potrebno nekoliko dana da se prilagodim, da se osetim sigurno i prijatno u toj ulozi, a onda sva nervoza nestane. Volim taj osećaj jer me gura napred i pruža mi zdravu motivaciju.

Uspevate li da se nosite sa kontroverzama koje vas poslednjih godina prate u stopu?
- Tračevi me nimalo ne dotiču. Ne "guglam" svoje ime na internetu i uglavnom ne znam šta se o meni piše. Mislim da je dobro biti van svega, čega planiram da se i ubuduće pridržavam. Naravno, dešava se da mi ljudi prilaze i kažu šta su čuli ili pročitali, pa me pitaju da li je istina. Mama me nekad pozove da pita šta ovo znači, pa i na taj način saznajem novosti o sebi. Skoro svaki put kad nešto čujem, nasmejem se od srca. Mislim da su oni koji čitaju "žutu štampu" ipak previše inteligentni da bi poverovali u sve što tamo piše. Još nešto, ne želim niti sam ikada želela da budem poznata. Ne volim taj bombastični prizvuk reči "slava". Uspeh doživljavam kao tihu harmoniju, a moj je mešavina upornosti, borbe i sreće.

O privatnom životu nerado govorite. Smatrate li da ćete ćutanjem obuzdati radoznalost javnosti?
- Nikada neću javno govoriti o intimi, jer smatram da to nije pristojno. Navikla sam da me mediji u Turskoj ne štede i shvatila da je najbolje da se zbog toga ne uzrujavam da ne bih trošila dragoceno vreme i nerve.

Kako biste opisali svoj stil oblačenja?
- Postoje modne kuće koje preferiram, ali zaista mi nisu važni popularnost nekog brenda ili cena garderobe. Volim da posećujem "second-hand" radnje, u kojima pronalazim lepe stvari koje nisu markirane. Kombinujem odeću i najčešće biram stvari koje su prilagođene vremenskim uslovima. Ne nosim suknju kada je jako hladno ili džins u vrelim letnjim danima. Gotovo nikad ne stajem na cipele sa visokom potpeticom, osim u posebnim večernjim prilikama. Moj stil je običan, sportski, važno je da se u onome što nosim osećam prijatno, opušteno i dobro.

Za višak kilograma, sa kojim ste dugo vodili bitku, "optužili" ste turske poslastice i mamine punjene paprike.
- Turske slatkiše konzumirala sam u enormnim količinama, nisam mogla da im odolim. Nikada nisam bila opterećena izgledom, ali sam vodila računa da ne preteram. Govorili su mi da mi je nekoliko kilograma viška lepo stajalo. Pred početak snimanja treće sezone "Sulejmana Veličanstvenog" producenti su zahtevali da smršam sedam kilograma jer glumim Hurem u periodu kada je bila starija. Bilo je to pravo mučenje. Generalno, nisam zaluđena lickanjem i sređivanjem. Mnogi će se šokirati, ali kosu sam dugo sama negovala. Ne koristim ni mnogo šminke. Nikada ne preskačem doručak i ne razumem žene koje ceo dan preguraju samo uz kafu popijenu na prazan želudac.

Da li je istina da najbolju piletinu u Berlinu jedete u jednom srpskom restoranu?
- Istina je. U Berlinu imam mnogo prijatelja iz Srbije. Fotograf sa kojim sarađujem godinama, koji me je slikao i za "Hello!", sin je vašeg umetnika Milana Đokića.

Na koji način ste doveli liniju u red?
- Ako se dobro zabavljam dok radim, mogu da vežbam ceo dan. Bavim se sportom, ali nijednim posebno. Volim da vozim bicikl, nekad radim kardiotreninge, dok leti vežbam napolju. Ne pridržavam se nikakvog specijalnog načina ishrane, jedem sve što mi se svidi. Jedino pokušavam da održim ravnotežu. Na primer, ako za tri dana pojedem mnogo čokolade, a nekad se i to desi, naredna tri dana trudim se da o njoj ne razmišljam.

Kako provodite slobodno vreme?
- Kada ne radim, obično se po podne odmaram u prirodi, dva ili tri sata, posle čega se sastajem sa prijateljima ili šetam gradom bez posebnog cilja, što mi omogućava da otkrivam nove stvari. Volim iznenađenja, uživam u trenutku, ne opterećujem se mislima i ne pitam se šta će doneti dan. Uživam u knjigama, uglavnom u biografijama slavnih istorijskih ličnosti. Putovanja me takođe čine beskrajno srećnom i volela bih da jednog dana, posle mnogo godina, kažem da sam obišla ceo svet. Ponekad volim da se osamim. To mi pomaže da shvatim ko sam, dokle sam stigla i kuda ću dalje.

Hoćemo li vas uskoro gledati u nekoj novoj turskoj seriji?
- Nedavno sam potpisala ugovor sa istanbulskom kompanijom "O3". Produciraćemo seriju koja će se prikazivati u Turskoj i još nekim zemljama. Snimanje počinje u januaru, možda će prve epizode biti emitovane već tokom proleća. Veoma sam uzbuđena jer je reč o sjajnoj priči, sa odličnim rediteljima i glumcima koji čine pobednički tim. Trenutno sam skoncentrisana na pripreme za novi projekat i selidbu u Istambul sa svojom kćerkom. Sve to zahteva dobru organizaciju. Nedavno sam pronašla lepu kuću s dvorištem, lagano je opremam i spremna sam za novi život koji ću za koju nedelju otpočeti u Istanbulu. Naravno, najviše obaveza imam oko Lare, ona je uvek na prvom mestu. Briga o detetu je moj najbolji posao do sada, tako da su svi dalji planovi prilagođeni njenim potrebama.

Koliko vas je majčinstvo promenilo?
- Često čujem to pitanje. "Dobro, postala si majka, da li se sada pojavila nova Merjem?" Kad se ujutru probudim, kažem sebi: "Bože, ja sam mama!" Divno je biti majka, ali to je meni toliko prirodno da uopšte ne smatram da se bilo šta promenilo. Normalno, nemam više privilegiju da stvari obavljam spontano, mnogo je toga što mora unapred da se isplanira, potrebno je da svaki dan bude dobro organizovan. Dakle, ako me pitate da li se Merjem promenila, odgovoriću da nije. I dalje sam ista osoba, samo što ovog puta na svojoj strani imam ovu veliku ljubav. I beskrajno sam zahvalna, jer to je najveći poklon. Pored kćerke sam mnogo srećnija, sada znam šta zaista znače sreća i ljubav.

Kako održavate ravnotežu između profesionalnog i privatnog života? Jeste li morali da pravite kompromise?
- Zbog brojnih poslovnih obaveza dugo nisam imala vremena za privatni život. Mnogo sam radila. Morala sam da zapostavljam onu drugu stranu. Međutim, u planovima za budućnost je i pronalaženje idealne i zdrave ravnoteže, inače, nisam sigurna da ću moći da dišem. Svakom od nas potrebno je i ono dragoceno vreme kada se posvećuje sebi. Lepo je imati gomilu poslovnih sastanaka, ali ne bi trebalo zaboraviti ni na viđanje sa najboljim prijateljima. Ovo je takav posao u kome ste često primorani na kompromise, toga sam svesna, ali slično je i u mnogim drugim profesijama. I lekar nekad mora da zapostavi privatan život, zar ne? Jednostavno, sve to doživljavam kao nešto što ide u rok službe, i ne mora uvek da ima negativne konotacije.

Šta biste poručili čitaocima magazina "Hello!" i obožavaocima u Srbiji?
- Nadam se da ću ih upoznati jednog dana. I nadam se da ću imati prilike da više naučim o vašoj zemlji i kulturi. Srećna sam što uživate u seriji "Sulejman Veličanstveni" i što vam se dopada način na koji radim. To su za mene velika čast i blagoslov. Želim vam sve najlepše, jer život je kratak. Svakog dana mi pružate podršku brojnim porukama, a nadam se da i ja vas na neki način podržavam svojim radom. Ako je neki čitalac u ovom trenutku tužan, želim mu da oseti moj zagrljaj i da zna da će sve biti bolje. Jer, ja sam na vašoj strani i nadam se da ću vas jednog dana sresti.

Intervju: Nikola Golubović, Life Content
Foto: Urban Ruths

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Najnovije vesti