Aleksandar Čović: Prvi brak mi nije uspeo, ali nikad ne reci nikad

Aleksandar Čović: Prvi brak mi nije uspeo, ali nikad ne reci nikad

Autor: | 21/11/2014

0

Pop grupa „Regina“ vratila se na scenu spotom „Kalimero“, kojim najavljuje seriju novih singlova. Čuveno crno pile, junak crtanog filma i večita žrtva nepravde, bio je glavna inspiracija za nastanak ove pesme, otkriva Aleksandar Čović, frontmen popularnog sarajevskog benda. Objašnjavajući veliki preokret od romantičnih tema ka ozbiljnijim društvenim problemima, četrdesetčetvorogodišnji muzičar tvrdi da ne bi trebalo biti imun na promene i da nije dobro kad albumi liče jedni na druge. S druge strane, u njegovom emotivnom životu ništa se nije promenilo, a ljubav sa dve decenije mlađom Moskovljankom Ksenijom Nikitinom već tri godine prevazilazi sve daljine i granice.

- Kad malo bolje razmislimo, svi smo mi pomalo Kalimero i svako pošten je bar jednom zbog nečeg rekao: „To je nepravda“. Život oko nas postao je nalik cirkusu, a mi smo artisti koji nisu uvežbali svoje tačke, pa onda padamo i razbijamo nos. Ipak, posle svega, važno je da ustanemo i nastavimo. Živimo u ludom, burnom vremenu u kome su se poremetile sve vrednosti uz koje smo odrastali. U jednom trenutku zapitali smo se možemo li mi ovo, imamo li uopšte tu slobodu da publici prezentujemo nešto potpuno drugačije od ljubavnih pesama. Ipak su to rezovi koji umeju da budu vrlo opasni. Ali, sledili smo instinkt i radili onako kako smo osećali. Već smo uradili spot za naredni singl „Zatupi, zaglupi“, koji je još direktniji od „Kalimera“ i takođe nema veze sa romantikom - kaže Aleksandar za magazin „Hello!“.

Evrovizijska „Bistra voda“ pre nekoliko godina odškrinula vam je i vrata koja su vodila van ovih prostora. Jeste li pokušali da napravite karijeru u inostranstvu?

- Postigli smo zaista veliki uspeh s tom pesmom i dosta smo svirali napolju, posebno u Rusiji. U Moskvi smo nastupali u klubovima u kojima nas je slušalo više od dve hiljade ljudi. Nismo se tome nadali na početku priče. Naime, posle „Evrosonga“ dobili smo poziv da napravimo ugovor sa poznatom ruskom agencijom. Bili smo prestrašeni, jer nismo znali šta bismo im svirali i kako bi oni to razumeli. Mesec dana smo spremali svetske standarde i naše stare hitove, ali kad smo izašli na binu, počeli smo sa pesmama koje nisu toliko poznate. Na naše ogromno iznenađenje, kompletan klub je znao tekstove od prvog do poslednjeg stiha. Ispalo je da Rusi bolje poznaju naš repertoar od nekog iz, na primer, Pirota. Tada sam shvatio da muzika nema granica.

Za Rusiju ste vezani i zbog nekih drugih, emotivnijih razloga?

- Naravno. Moja devojka Ksenija je iz Moskve, gde smo se upoznali posle jednog nastupa. Zajedno smo već tri godine. Još ne razmišljamo o zajedničkom životu. Ona je tamo, ja sam ovde, ali dobro nam ide. Volim decu i ne isključujem mogućnost novog braka. Problem je u meni, pitanje je kako bih se ja snašao u toj zajednici, da li bih bio spreman. Prvi pokušaj nije uspeo, ali nikad ne reci nikad. A i žene su postale opasnije. Moram da napomenem da su Ruskinje potpuno drugačije i da više cene instituciju braka i porodice, što verovatno ima veze s njihovom tradicijom i vaspitanjem.

Iz prvog braka imate dvanaestogodišnju kćerku Aleksandru. Kako se slažete?

- Sjajno. Desetak dana u mesecu provodi sa mnom i ja sam za to vreme najbolji otac na svetu. Ima dvanaest godina i sve je zanima. Svirala je klavir, išla na balet, a sada je u fazi kada su joj najinteresantniji plivanje i tekvondo. Podržaću je šta god da izabere kao profesiju, ali ne bih voleo da bude pevačica, pogotovo ne u Srbiji. Ako bi jednog dana postala priznata pijanistkinja, onda dobro. Ali, pevaljka - to nikako. Naravno, ne bih mogao da joj zabranim, ali bih bio protiv. Sada je još mala i, kao sve kćerke, vrti tatu oko malog prsta.

Prija li vam još naklonost obožavateljki?

- To je normalna stvar u ovom poslu. Dogodi se da nisam raspoložen, da budem umoran posle nastupa, ali to moram da zanemarim jer ipak imam obavezu da svakome ko priđe da mi kaže nešto lepo posvetim pažnju. Ako neko dve decenije prati moju karijeru, valjda ja mogu da odvojim nekoliko minuta za njega. Fanovi mi daju krila, pune mi baterije, čine vrednim ovo što radim. Morate da imate dobar odnos prema ljudima koji vas poštuju. S druge strane, ima mnogo muzičara koji su umislili da su nedodirljivi, što mi je odvratno i glupo. Ne želim da od sebe pravim neku nedodirljivu budalu okruženu telohraniteljima. Nisam Bred Pit.

Prošlo je skoro četvrt veka od vašeg prvog hita „Ljubav nije za nas“. Da li ćete taj značajan jubilej obeležiti na neki poseban način?

- U planu su veliki koncerti u muzičkim centrima bivše države. I dalje odlično funkcionišemo na relaciji Beograd-Sarajevo, a u Bosni smo proteklih meseci imali preko dvesta uspešnih nastupa. Nostalgičan sam prema vremenu koje vezujemo za naše početke, kada nije bilo ovih socijalnih razlika koje me izluđuju. Nekad smo se zgražavali kada bismo čuli kako u zapadnoevropskim gradovima ljudi padaju bolesni nasred ulice i niko ne prilazi da im pomogne. Sada, ovako deformisani, i kod nas svakog dana gledamo takve slike. Sećam se kako sam kao petnaestogodišnjak sa drugovima putovao do Jadrana da kampujem. Nije mi falila ni dlaka s glave, a kad bismo negde stali da prenoćimo, još bi nas pitali da li nam nešto treba. Nema šanse da ja danas pustim dete u takvu avanturu. Nije ni čudo što svi osećamo nostalgiju za prošlošću.

Intervju: Snežana Ilić, Life Content

Foto: Boško Karanović, Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin

Najnovije vesti