Vesna Čipčić: Kroz život su me oduvek vodili radost i optimizam

Vesna Čipčić: Kroz život su me oduvek vodili radost i optimizam

Autor: | 01/11/2014

0

Njenu nadahnutu lepotu i dar za scenu mnogi renomirani filmski i pozorišni znalci poredili su sa najvećim holivudskim imenima. Optimizam bez granica, koji joj je i u najtežim trenucima života bio najbolji prijatelj, "zarazan" osmeh kojim razoružava i vedar duh koji je nikada ne napušta, zaštitni su znaci Vesne Čipčić, jedne od omiljenih glumica u svim krajevima bivše države. Istaknutoj dramskoj umetnici u septembru je na tradicionalnom "Brankovom kolu" uručena i "Velika povelja", priznanje za dvadeset pet godina dugu saradnju sa ovom manifestacijom, na kojoj joj je priređen i specijalan omaž. Ovih dana počinje nova pozorišna sezona, a raduje se i nastavku snimanja serije "Zvezdara" u kojoj igra simpatičnu Anđu.
- Glumim ženu koja je pre dvadesetak godina napustila šumadijsko selo i u potrazi za boljim sutra stigla u prestonicu. Anđa je veoma požrtvovana i traži načine da njena porodica preživi, što nije baš lako, jer vreme u kojem živi nije sjajno - kaže slavna Kikinđanka, koja je zadovoljna emotivnim životom i ostavlja utisak srećne i voljene žene.

Vaše ime sinonim je za vrsnog komičara koji publici lako izmamljuje osmeh, ali zanimljivo je da ste se odigrali i mnogo dramskih uloga.

- Volim da se uhvatim u koštac sa pravom ulogom, koja mi otvara sve slavine ljubavi prema ovom poslu. U pozorištu još uvek možemo opušteno da radimo, bez panike i gužve koje vise nad glavom kao "Damoklov mač". Kontakt sa publikom i neverovatna energija između nas na sceni i ljudi u gledalištu stvaraju neponovljiv osećaj, koji krepi dušu i puni srce. Priznajem da u poslednje vreme sve više uživam u dramskim ulogama, poput dementne bake Ane koju igram u predstavi "Moj sin samo malo sporije hoda". Ona je detinjasta, katkad gruba, tragična i nehotice komična. Lik kakav se samo poželeti može. Publika se s njom malo smeje, a malo i plače.

Publiku ste očarali još davnih dana, kada vas je na našu javnu scenu doneo čuveni "Vruć vetar", koji ovih dana ponovo gledamo. U kakvom su vam sećanju ostala ta vremena?
- U najlepšem. Bila sam najmlađa u ekipi i uživala sam veliku pažnju kolega, što je zaista bila posebna privilegija. Naravno, osećala sam i tremu spram njihovih već afirmisanih imena, ali to je ona pozitivna vrsta treme koja daje zamah, ozbiljnost i želju da i sami uspete. Svako vreme nosi svoje breme, svoju lepotu. Često ističem da bih se nerado vratila na početak i mladost, jer bilo je tu i teških, napornih trenutaka. No, zaboravljam ružne stvari i pamtim samo dobre, a zadovoljna sam i svim tim divnim ulogama koje sam ostvarila. I danas mi se dešava da me na ulici pitaju koji vetar duva, aludirajući na onaj vruć iz serije. Pošto se "Žikina dinastija" često prikazuje, ponekad čujem kako mlađi gledaoci, koji možda ne znaju moje pravo ime, u prolazu kažu: "Evo je frau Elza!". Sve to mi je beskrajno simpatično i slatko.

Kako ste proveli leto, jeste li se ovog puta više odmarali ili radili?
- Leto za nama je najtužnije u mom životu, jer sam nedavno ispratila majku na večni počinak. Teški dani, još teže suočavanje sa njenim odlaskom i prihvatanje stvarnosti. Međutim, život mora dalje, i polako se vraćam poslu. Kada se glumac popne na scenu i počne igru, mora da bar na neko vreme zaboravi sve što ga boli i da svaki problem ostavi iza sebe, kako bi oživeo lik u čiju je kožu ušao. To je jedna od nezamenljivih prednosti našeg posla.

Na koji način se borite protiv emotivnih razočarenja? Da li i tada na scenu stupa vaš vedar duh?
- Stvorila sam neki svoj sistem, odbrambeni mehanizam od svega lošeg što nas okružuje, a kroz život su me oduvek vodili radost i optimizam. Verujem da su mi osmeh i životna energija postali zaštitni znaci zahvaljujući genetici, da sam ih nasledila i ponela iz porodice. Iskustva kroz koja prolazimo i godine koje donose zrelost treba poštovati i prihvatiti, jer nas upravo oni čuvaju. Uvek govorim da ne živim od uspomena. Ne želim da se saplićem o njih i da se osvrćem unazad, jer je to samo gubljenje vremena i rasipanje energije.

Kćerka Anja nasledila je od vas i talenat i lepotu. Da li ste bili srećni kada je rešila da krene istim stopama?
- Umetnost je na ovim prostorima uvek bila hleb sa sedam kora, ali i to ima neku svoju draž. Odrastajući uz roditelje glumce, Anja je imala prilike da se od malih nogu susreće sa svim dobrim i lošim stranama ove profesije, pa da sama dođe do saznanja hoće li se snaći u tome. Nisam mogla ni da zamislim da će se baviti glumom, ali podržala sam njenu želju jer sam videla da iz nje zrači velika ljubav prema ovom poslu. Ona je vrlo svoja, ozbiljna je, vredna i profesionalna.

Koliko se razlikuju vaši i njeni počeci?

- Prilično se razlikuju. Drugačije je vreme, drugačiji su ljudi, uslovi, običaji, vrednosti. Nije upisala akademiju da bi se našla na naslovnim stranama, već zato što zaista voli da glumi. Sin Ivan studira psihologiju, tu je pronašao sebe i srećan je. Nisam svoju decu vaspitavala u duhu današnjih društvenih pravila. Pripremala sam ih za neki lepši i bolji svet, usađivala im čestitost, ideale, istinoljubivost. I zato verujem u njih i verujem da će istrajati u onome što vole, iako sam svesna da je mladima danas izuzetno teško. Pravi talenti uvek imaju šansu.

Pored glume, opuštate se i kada uzmete četkicu u ruke i stanete ispred slikarskog platna. Jesu li vam klovnovi i dalje omiljena tema?
- Najlepši trenuci moje kreativnosti su oni kad se nađem sama sa tim belim platnom pred sobom, sa kistom i bojama. Već duže od dve i po decenije slikam klovnove, oni mi pružaju neograničenu slobodu i drskost koju u teatru moram da pritajim i podelim sa kolektivom. Veseli su, nasmejani, jarkih boja. Klovnovi su moja ljubav iz detinjstva, koja verovatno ima veze sa pozivom koji sam odabrala. Jer, i u cirkusu postoje akteri i publika, scena i reflektori. Trenutak kada počnem da ih slikam je nešto što ne bih menjala ni za šta na svetu. Mir i posvećenost koju jedni drugima dajemo zaista su neprocenjivi. Slike sam pre nekoliko godina izlagala u Amsterdamu, a nedavno sam ih prvi put predstavila i kod nas, u okviru "Brankovog kola" u "Muzeju Vojvodine".

Intervju: Snežana Ilić, Life Content
Foto: Janko Petković,  Life Content

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin