Biserka Cvejić otvara vrata svog doma smeštenog na Senjaku

Biserka Cvejić otvara vrata svog doma smeštenog na Senjaku

Autor: | 08/02/2014

0


U šumovitom i mirnom delu Senjaka, izolovanom od gradske buke, nalazi se dom operske dive i pedagoga Biserke Cvejić. Kroz skromno, ali sa ukusom uređeno dvorište, nadomak ulice, dolazi se do raskošne kuće dobitnice francuske Legije časti. Prostrana dnevna soba, ispunjena baroknim detaljima i različitim umetničkim predmetima, sastoji se iz dve prostorije, a završava se letnjom terasom. Pogled na vrata balkona nagoveštava da se iza njih nalazi pravi mali botanički raj. U raskošnim zelenilu dominira drvo kivija, od čijih plodova, Biserka Cvejić svake godine pravi veoma ukusno slatko. Dama anđeoskog glasa, koja je u svetu poznata kao jedan od najuspešnijih mecosoprana, ističe da je ovaj deo svog zemaljskog carstva uredila po uzoru na vrtove iz primorskih krajeva.
Operska pevačica koja je u svojoj karijeri redovno nastupala u svim najvećim dvoranama sveta, „Kovent gardenu“, „Metropolitenu“, Teatru „Kolon“ u Buenos Ajresu, milanskoj „Skali“, „Areni“ u Veroni i napuljskom „San Karlu“, sa velikim osmehom na licu dočekala je ekipu magazina „Hello!“, odmah nas ponudivši šoljicom crne kafe. Bila je veoma ljubazna, a budući da je tokom svoje blistave karijere sedela sa brojnim svetskim imenima, među kojima Grejs Keli i Josip Broz Tito, pričala i pevala sa njima, bili smo počastvovani što smo imali čast da budemo u njenom društvu. Biserka na komplimente odgovara sa velikim osmehom i bez lažne skromnosti priznaje da još voli da se doteruje. Sa setom priča o pokojnom suprugu, operskom pevaču i doktoru Dušanu Cvejiću, koga je neizmerno volela do njegovog poslednjeg dana. Zbog emocija koje je gajila prema njemu i čestih putovanja u inostranstvo Biserka je na vrhuncu svoje operske karijere odlučila da napusti pevanje i posveti se pedagoškom radu.
Iako je nedavno napunila devet decenija, još pleni mladalačkom energijom. Tim povodom uprava „Narodnog pozorišta“ upriličila je koncert i izložbu na kojoj su predstavljene fotografije, nagrade, plakati i lični predmeti umetnice koja je ostvarila sedamdeset sedam mecosopranskih uloga u skoro hiljadu osamsto predstava na operskim scenama širom sveta.

"Narodno pozorište" u Beogradu je, povodom vašeg devedesetog rođendana, poklonilo koncert u vašu čast?
- Ne pamtim kad me je u životu tako nešto dirnulo, kao ovaj prijateljski gest i poklon „Narodnog pozorišta“. Bilo je čarobno. Nažalost, moji najuspešniji đaci, Željko Lučić, najpoznatiji tenor na svetu koji je tog dana pevao u „Milanskoj skali“, i Milena Kitić, koja se nalazi u Kaliforniji, nisu mogli da se odazovu pozivu i tog dana budu moji gosti. Ipak, bilo je učesnika i gostiju iz svih krajeva sveta, od Holandije, Nemačke do Francuske, a na repertoaru su pretežno bile arije, kao i dva dueta.

Budući da nemate dece, svoje studente smatrali ste za najmilije članove porodice?
- Nemam decu, ali sam dobila veliku količinu ljubavi od mojih đaka, studenata koje sam podučavala. Bilo je i radosti i razočaranja u našim odnosima, ali to je normalno. Onima koji su me razočarali ili ostavili nikada nisam zamerila, jer sam ih razumela. Mnogi od njih su živeli kod mene u mom domu pet, deset godina. Trenutno u mojoj kući stanuje Andres Kordobas, iz Ekvadora, koga volim i poštujem kao sina. Mogu da se pohvalim da se i dalje sa velikim uživanjem bavim pedagoškim radom i to ću raditi do poslednjeg dana života.

Kako ste proslavili vaš devedeseti rođendan?

- Proslavila sam ga u svojoj kući na Senjaku sa pedesetak zvanica. Bilo je predivno, pevalo se i igralo. Pošto ja obožavam tenore, čitavo veče mi je pevao Ljuba Popović. Bio je tu Nikola Kitanovski koji mi je kao sin. Pevao je i moj Andres, i mnogi još koje volim kao svoju decu.

Stanujete li dugo u ovoj kući na Senjaku?
- U ovoj kući stanujem skoro tri decenije. Sagrađena je 1923. godine i bila je prva kuća u našoj ulici, u njoj su živeli vrlo otmeni ljudi.

Da li biste mogli da zamislite život u nekom drugom delu Beograda?
- Kad bih morala, to za mene ne bi predstavljalo nikakav problem. Volim ovu kuću, ali ne drži me mesto.

Interesantno je kako ste počeli da živite u ovoj kući.
- Ovde smo se doselili zahvaljujući mom pokojnom suprugu Dušku. On je lečio roditelje uglednog inženjera, poznanika Nikole Tesle, koji su živeli u prizemlju ove kuće. Mi smo se doselili sprat iznad. Naš dom je bio potpuno opremljen, a krasile su ga mnogobrojne stvari sa kraljevskog dvora Obrenovića. Na primer, u dnevnoj sobi još čuvam lampu dinastije Obrenović. Slike na zidu su umetničke slike koje je Natalija Obrenović darivala porodici koju je moj suprug lečio. Oni su voleli mog Duška, a mene su prihvatili kao dete. Budući da sam dobro zarađivala, dogovorili smo se da ja šaljem novac njihovom sinu koji je studirao u inostranstvu. Čini mi se da nikada nisam uspela da im dovoljno zahvalim. Ovom prilikom želim da im poručim: „Ako me vide na onom svetu, veliko vam hvala“.

Da li nameštaj u vašoj kući ima istorijsku vrednost?
- Zlatna ugaona garnitura je poklon od familije mog supruga, a ostali staronemački „alt dojč“ nameštaj poklon je porodice koja nas je primila u ovu kuću.

Imate prelepu veliku baštu iza kuće?

- U središtu naše bašte, koja me podseća na moje dalmatinske krajeve, dominira kivi koga je zasadio otac mog studenta Nikole Kitanovskog, koji u svom dvorištu u Skoplju gaji isto voće. Tokom lepih letnjih meseci moj Duško i ja smo uživali u bašti.

Čime vas je suprug Dušan Cvejić osvojio?
- On je jednostavno bio divan čovek. Bio je operski pevač, a po profesionalnom opredeljenju doktor. Bio je skroman, odmeren čovek, zasmejavao me je vicevima koje je pričao na jedan otmeni način. Pacijenti su ga, takođe, obožavali. Ja sam putovala i nastupala širom sveta, a bila sam najsrećnija kad je on bio uz mene. Kad nije bio kraj mene, strpljivo me je čekao u Beogradu. Nije mu bilo lako. Upoznali smo se na času pevanja. Pošto su nas kolege, pre nego što smo započelio vezu, oslovljavali kao par, Duško mi je jednom prilikom rekao: „Biso, hajde da probamo da budemo zajedno, šta nas košta“. I tako je sve krenulo. Upoznali smo se 1948, nažalost on je sklopio oči 1998. godine.

Vaš suprug je predosetio da mu se bliži kraj?
- Da. U jednom trenutku želeli smo da Duško i ja napustimo Srbiju. On me je samo upitao: „Biso, ko će meni doći na grob ako ti odeš?“ Sledila sam se. Nisam verovala da će tako brzo otići, mislila sam da će još poživeti. Umro je posle mesec dana. Setila sam se scene iz opere „Verde“, gde glavna junakinja obećava svom dragom da će mu nositi cveće na grob kada umre. Ovog puta ja sam bila glavna junkinja, ali u stvarnom životu.

Zbog ljubavi prema suprugu, napustili ste zavidnu karijeru operske dive?
- U želji da budem sa mojim Duškom prekinula sam karijeru operske pevačice. Ocenila sam da je dugo bio sam i da bi možda mogao da me ostavi. On mi je bio važniji od svega. Nikada nisam dopuštala da nam brak zapadne u kolotečinu ili krizu. Čim bih osetila monotoniju, znala sam da se usred dana našminkam i doteram kao za najbolji izlazak. Pored poslovnih, moj suprug i ja dosta smo putovali i za našu dušu. Po napuštanju pevačke karijere, ponudili su mi da budem pedagog. Radila sam kao profesor solo pevanja na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, potom i na Akademiji u Novom Sadu, po osnivanju vodila sam „Operski studio“ u „Madlenijanumu“.

I danas aktivno putujete, nedavno ste se vratili iz Amerike.
- Obožavam putovanja i ne padaju mi nimalo teško. Začas sednem u avion, preko Londona, stignem u Ameriku i budem kod mojih studenata po dva meseca. Hvala Bogu, zdravlje me još dobro služi. Nedavno sam imala probleme sa kolenom, ali snagom volje i svakodnevnim penjanjem uz i niz stepenice, uspela sam da ga ojačam.

Budući da ste napunili devedeset godina, izgleda da i dalje imate snage i volje da pevate.
- Pevanje mi nije nikakav problem, ono što me umara je organizacija velikih projekata kao što je bio ovaj u „Narodnom pozorištu“. Uvek sam bila loš organizator. Ovog puta, na svu sreću, imala sam odličnu ekipu koja mi je veoma pomogla. U galeriji „Narodnog muzeja“ izložene su fotografije koje svedoče o mojim uspesima i nastupima širom sveta.

Postoji li neka operska dvorana na svetu gde ste želeli, a niste imali priliku da nastupite?
- Recimo da je to „Boljšoj teatar“ u Moskvi.

Koja je vaša tajna dugovečnosti?

- Po prirodi sam veliki optimista i šaljivdžija. Na sve stvari gledam sa pozitivne strane. Kad me uhvate crne misli, ja ih lako oteram od sebe. Veoma sam skromna po prirodi i nikada nisam bila prepotentna. Drugi su mi govorili da bi trebalo malo više da držim podignut nos uvis, ali ja nisam videla razlog za to. Smatrala sam velikom srećom što sam bila u prilici da svojim glasom i pesmom obradujem druge ljude, poput publike u „Metropolitenu“. Imala sam časta da pevam stotu „Aidu“ u Veroni, pred oko trideset hiljada ljudi. Zaista sam uživala. Provela sam dvadeset divnih godina u bečkoj „Operi“. U Berlinu, pošto sam sa zagrebačkom operom otpevala „Karmen“, doživela sam aplauz koji je trajao više od dvadeset minuta. Osim velikih dvorana, u našoj kući na Senjaku, naročito dok je moj suprug bio živ, uvek je bilo pesme i igre. Moj Duško je pevao vojvođanske, a ja dalmatinske pesme pošto sam poreklom iz tog kraja. Pesma, igra i smeh su moje tajne pilule dugovečnosti.


Piše: Jelena Popović
Foto: Janko Petković

Komentari (0)

Loading
Tamara Roksandić hellomagazin